Zanimljivosti ZP Izdvojeno

Helena Čerina: “Isle of Man”

Helena Čerina

 |  ožu. 1, 2016

Otočić u Irskom moru koji ne bi bio sam po sebi toliko zanimljiv da se na njemu već sto godina ne održavaju moto utrke i to u mjesecu lipnju TT dok je kolovoz rezerviran za one malo manje profi.
Sve je na ovom otoku počelo slučajno prije više od 100 godina kada je birokracija na velikom otoku United Kingdom strogo zabranila utrke pa su se veliki zaljubljenici i organizatori odlučili okušati na ovom malom otoku Isle of Man ili kako ga od milja zovu Manx. Osim što su našli sreću stvorili su i legendu koja još uvijek živi i sve je veća i jača iz godine u godinu.
Isle of Man Tourist Trophy ili Manx Grand Prix najopasnija je utrka na svijetu te se vozi za slavu i prestiž, ulicama otoka… materijalnih većih nagrada nema, rizik je prevelik, ali adrenalin je uvijek puno veći.
U vrijeme utrka taj maleni otok u irskom moru naraste za više od dvostruko, ali sve funkcionira potpuno idealno posebno ako uzmete u obzir da se sama utrka pa tako i treninzi za utrku održavaju na cesti koja se koristi za redovnu uporabu stanovništva otoka svakodnevno.
U vrijeme treninga sve staje i ceste postaju staza za moto trening, a isto je i u vrijeme utrke kada možete vidjeti stotine i stotine ljudi koji prate ovu posebnu utrku iz svojih kuća, kafića, restorana… Utrka se vozi oko cijelog otoka u dužini od 37,6 milja pa tako 4 kruga.
Moj prvi susret sa Manx otokom njegovim ljudima i zaljubljenicima u ovu najopasniju i najluđu moto utrku na svijetu dogodio se 2005. godine i oduševio me kao malo koja utrka a vidjela sam ih, doživjela i odradila velik broj. Kad kažem odradila mislim na support u svakom smislu, dakle, popravljanje motora, check motora prije svakog treninga i prije utrke, tankavanje motora za vrijeme utrke, brisanje vizira jer vozač ne može ništa u onih par sekundi kada nakon drugog kruga utrke treba napuniti rezervar…
Takvu ljubav koju žive čitave obitelji za svoje članove koji se utrkuju nisam osjetila nigdje, jer tu doista dođu čitave obitelji koje 15-20 dana žive motore, žive treninge, žive utrku…svi postajemo jedna velika obitelj jer se tu ne gleda što ćete sutra voziti u istoj grupi jedan protiv drugog, svi svakom pomažu.
Na otoku se u vrijeme održavanja utrka traži soba više pa ukoliko niste ništa organizirali i godinu unaprijed nećete se baš lijepo provesti.
Što se tiče vremenskih prilika u jednom danu se znaju izmijeniti sva četiri godišnja doba , priroda je prekrasna, naravno i zbog kiša koje hrane svu tu silnu vegetaciju, a na otoku živi i prekrasna vrsta mački koju zovu Cat with no tail (mačka bez repa) jednostavno se takve kote i izuzetno su umiljate.
Moja odiseja pohođenja Isle of Man počela je u ljeto 2005.g. i traje i traje, jer to je jednostavno zaraza, koja vas i unatoč velikim materijalnim izdatcima jednostavno vuče. Dok drugi u kolovozu uživaju na suncu i plaži, ja uživam u mirisu benzina, uprljana od glave do pete, u buci svih vrsta motora, u iščekivanju da li će vaš motor odgovarati svim postavljenim standardima koji se kontroliraju svakoga dana prije treninga, a posebno na dane utrka, ali to ako ne probate i ako ne volite motore ne možete shvatiti.
Jer ta ljubav traži odricanje, rano ustajanje, rad po cijeli dan, jedete kad stignete i što stignete, tuče vas vitar, kiša, sunce, susnježica i tako u krug, ali kad padne mrak i kad se bacite u postelju osjećate se toliko sretno, toliko ispunjeno…toliko neopisivo…ah…
Toliko od mene ovaj put…malo slika za doživljaj…i poruka…ako ikako možete ne propustite Isle of Man.