Grad Solin Zanimljivosti ZP Izdvojeno

Helena Čerina: “MOJA SICILIJA” – 3. dio

Helena Čerina

 |  lis. 19, 2017

Rano jutro, a Lipanj prži kao sredina ljeta i daje sve naznake da ide preko četrdeset.

Odustajemo ovoga puta od vulkana i krećemo prema Taormini na doručak i kavu jer nas čeka povratak u srce Sicilije koje na našem putu prema Marini di Ragusa i konačnom odredištu gdje smo bukirale apartman s pogledom na more u Agrigentu nismo nikako htjele zaobići.

Taormina… predivna Taormina…nije ni čudo što je ova nekada grčka kolonija još od 19.stoljeća popularna turistička atrakcija.

Prekrasne plaže do kojih se može doći žičarom izgledaju impresivno dok se spuštaju u Jonsko more, koje je iznimno toplo. Taormina je izgrađena na popriličnoj strmini, a u srcu čuva predivan amfiteatar koji su rimljani izgradili na mjestu starog grčkog amfiteatra u drugom stoljeću prije Krista. To je drugi po veličini amfiteatar na Siciliji, koji upravo s toga služi i za izvođenje kazališnih predstava i za razne koncerte. Taormina je ujedno i omiljeno okupljalište umjetnika, pisaca i intelektualaca.

Svojom energijom, bojama i mirisima budi predivne osjećaje, misli i želju za stvaranjem i pisanjem, pa su se i meni u svoj toj bujici energije i ljepote uz doručak i kavu složile misli u poeziji i pjesmi, i to ne samo jednoj.

Zatvaram oči, čujem laganu muziku i prsti mi lete po tipkovnici mobitela, jer kad inspiracija dođe ona nema vremena čekati neki drugi trenutak, papir i olovku ili udobnu fotelju, zato hvataj što je prvo i bilježi svoje misli u nekom dnevniku, romanu il pjesmi.

Vaši mali pjesmuljci, možda i nađu svoj put… tako će i ovi moji iz srca predivne Taormine ovih dana ići na natjecanje autora čije pjesme nikada nisu čitane ni objavljivane, čiji sam poziv sasvim slučajno, ali ne i bez razloga vidjela ovih dana.

Taormina ti u momentu zaokupi dušu, a ova naša jutarnja tura bila je pun pogodak.

Vrućina je neumoljiva, hvatamo cestu i već jurimo prema Ragusi, Modici i Scicli, pa na more do Marine di Ragusa i Agrigenta.

Prva je na našem putu Ragusa, kasnobarokni grad iz 18.stoljeća na popisu UNESCO-ve svjetske baštine. Ragusa je podijeljena na stari i novi dio grada, Ragusa Ibla koji leži na velikom stjenovitom brdu, odijeljen je od novog na susjednom brdu – Ragusa Superiore  kanjonom Valle dei Ponti, koji je premošten s četiri mosta, od kojih je najpoznatiji Ponte dei Cappuccini iz 18. stoljeća.

Stadosmo malo prošetati baroknim gradom na putu do prekrasne crkve San Giorgio u dijelu Ragusa Ibla, u kojoj smo se odlučile pomoliti i zapaliti svijeću za sve naše drage, koji su sa nama kao i za one koje nosimo duboko u svom srcu i u duši jer odlazak nikada ne znači zaborav, samo doviđenja do nekog novog susreta.

Bilo je prilično emotivno, pa šutke krećemo dalje prema Scicli i Modici, starim baroknim gradovima u srcu Sicilije.

Opet zastajemo pred crkvom u središtu Sciclie, pa obzirom da su talijanska i to posebno Sicilijanska groblja poznata kao jedinstvena, drugačija, to ne propuštam priliku posjetiti u podnožju ovog gradića prekrasno groblje.

Možda zvuči smiješno ili čudno, ali za mene ovo mjesto ima poseban mir, spokoj, drugačiju tišinu i nikada nisam osjetila nikakvu lošu energiju ili strah odlazeći na ova mjesta i u noćnim satima, onako kada mi tuga donese neizdrživu bol.

Velike građevine, s prekrasnim ulaznim vratima, kapijama, ukrašene pomno biranim cvijećem, svijećama, impresivno su posljednje počivalište sicilijanskih obitelji.

Mjesto na kojem možete dok šetate u miru i tišini spoznati da bi svima nama jedini cilj na ovom mjestu na kojem jesmo trebao biti ljubav, davanje, osmijeh, radost i sreća, samo to na kraju puta nosimo duboko urezano u naše duše, duše koje će napustiti jednoga dana ovaj hram koji smo dobili da ga pazimo i njegujemo da u njemu naše duše mogu što duže boraviti, duše koje će kada za to dođe vrijeme preseliti u neki drugi hram i koje će zasigurno biti ispunjene uspomenama jer je to jedino što nosimo sa sobom zauvijek.

Ostavljamo umrle da počivaju na ovom predivnom mjestu i krećemo prema Modici.

Sicilija je poznata po proizvodnji čokolade, a posebno mjesto ima upravo Modica u kojoj se čokolada proizvodi po staroj sicilijanskoj recepturi, pa je ovo grad baš po mom guštu.

Polizasmo prste nakon degustacije vrhunskih čokoladnih delicija u malom baroknom shopu čokolade u Modici i krenusmo prema Marini di Ragusa, gdje ćemo imati kasni ručak negdje na plaži, tako smo bar mislili, ali nije uvijek onako kako planirate, to ste se i sami zasigurno uvjerili u mnogočemu.

Marina di Ragusa, podsjeća na američke filmove u kojima vidite duge nepregledne pješčane plaže i vile sve u istoj boji i obliku uz pješčane plaže s palmama koje onako tanane visoko strše u tom nepreglednom moru manjih i većih vila.

Iskreno, ništa impresivno i ništa čemu bih se poželila ponovno vratiti, pa niti ostati tu, ali glad je bila jača, pa parkirasmo našeg Opela, koji je još uvijek u komadu i bez friža i krenusmo u neki od silnih restorana uzduž pješčane šetnice.

Prvi restoran chiuso (zatvoren), drugi restoran isto tako i tako redom… shvatismo da talijani vole turiste, ali više od svega vole sebe i svoje slobodno vrime od 3.30 pm do 6.30 pm.

Blago nama, mi krepajemo od gladi, a u blizini nigdi ničeg, ne možemo virovat što nam se događa. Opet u auto onako gladne, a kad si gladan nisi svoj i put Agrigenta, sigurno ćemo na putu do tamo nešto pronaći i prigrist.

Kako ne, nigdi ničeg osim nepreglednih polja plastenika, pa počesmo nagađati što se to tamo uzgaja, kad osim plastenika na vidiku kilometrima ničeg nema, blago nama.

Iza kiše plastenika ukaza se nama jedan Mc Donald’s.

Da mi je neko priča da ću jesti u Mc Donlad’s-u ikada, jer tamo sam jela jednom u životu i bilo mi dovoljno, rekla bih da nije normalan, a da ću još to napraviti na Siciliji, impossible mission.

Ma kako svašta živ čovik napravi, tako i ja, rekli bi naši susjedi, smorena glađu uđoh u taj slavni Mc Donald’s i naručih neku travurinu silnu…red salate, pa opet neke trave i tako redom, ali eto barem ostadoh vjerna sebi što se tiče Mc donald’s-ovih mesnih splačina koje nikada nisam jela, pa ni sada izmorena glađu.

Lipi moji putovanja su čudo i nije uvik med i mliko, pa ko prenosi svoje doživljaje ka da svugdi i u svakom momentu ruže cvitaju i biseri padaju, mogu samo reći, no chance, ali i to je život i valja ga proživit i sa manje lipim stvarima i momentima.

…jer nama se nedugo nakon kalvarije zvana hrana u sutonu i igri crveno narančastih boja sunca na zalasku ukazala slika za pamćenje…

… s jedne strane predivne plaže San Leone , s druge na brdu izranja Valle dei Templi…