Zanimljivosti ZP Izdvojeno

Helena Čerina: “MOJA SICILIJA” – 4. dio

Helena Čerina

 |  lis. 26, 2017

Na uzvisini kao da čuvaju cijeli Svijet sedam dorskih hramova iz 6. i 5. stoljeća p.n.e. poredani na kamenoj terasi Valle dei Templi… snažna slika prožima dušu i tijelo dok vijugavom cestom hrlim u zagrljaj nekom davnom vremenu koje kao da je stalo baš tu, na ovom jedinstvenom mjestu u Agrigentu.

Sigurno ste bar jednom poletjeli u zagrljaj nekome tko vam nije toliko blizak osjetivši ljubav, toplinu, sreću…e pa baš tako se osjetite dok idete u srce ove predivne prošlosti, ona vas grli, ruke širi nesebično i zove vas da joj se predate do kraja.

Svakim kilometrom bliže uzbuđenje je bivalo to veće i poželjesmo odmah krenuti među hramove Valle dei Templi, ali ništa danas od našeg uzbuđenja jer kako smo stigli u suton to su se vrata povijesti zatvorila do novog jutra kada ćemo poći stazama nekih prošlih vremena.

Mali apartman s pogledom na more čekao je na nas baš u srcu Agrigenata, zajedno s kolačićima i pićem dobrodošlice.

Nakon što smo sprali svu prašinu cjelodnevnog putovanja kroz srce Sicilije do Agrigenta krećemo u večernje istraživanje grada i naravno pojesti nešto baš sicilijansko nakon slavnog McDonald’s-a.

Agrigento je kao i većina gradova Sicilije smješten na uzvisini pa triba lipa kondicija za stići do vrha kalama grada koje u svom podnožju kriju tugu i neimaštinu dok svakim metrom više prelazile u nešto sasvim drugo nespojivo s prije viđenim, da bi nas na vrhu dočekala sva raskoš ovog svita, pa ne možete ni zamisliti da se radi o istom mjestu, istom gradu, naprosto nezamisliv spoj siromaštva i bogatstva.

Grad vrvi turistima, restoranima, skupim butigama, pa i mi polako tražimo svoju logu di bi se mogle lipo najest i odmorit s pogledom na osvijetljenu Dolinu hramova.

Večera i pogled ravno u prošlost opustili su svaki atom našeg tijela do te mjere da je tišina govorila više od tisuću riječi…

Jutro…izlazak sunca s pogledom na Dolinu hramova s naše male terase…neprocjenjivo…

Talijanski doručak, kava i čaj i mi se pakujemo na našem putu u neka prošla vremena antičke Grčke u Dolinu hramova.

Valle dei Templi posebno krasi Konkordijin hram koji je pored Tezejeva hrama u Ateni i Herina hrama u Paestumu najbolje sačuvan grčki hram i jedan od posljednjih koji je sagrađen u Velikoj Grčkoj (Magna Grecia). Ovaj jedinstveni hram sačuvan je posebno iz razloga jer je pretvoren u kršćansku crkvu 597.godine što ga je htjeli ne htjeli sačuvalo od mogućih razaranja, pa se u okolici hrama mogu vidjeti i ostatci brojnih katakombi.

Ostali hramovi nisu imali toliko sreće, što radi potresa, što radi odnošenja kamena radi drugih potreba, pa tako ni najveći Hram Olimpijskog Zeusa koji je izgrađen u čast Bitci na Himeri 480. p.n.e. Vjeruje se da je to bio najveći dorski hram ikada izgrađen.

Hramovi posvećeni Hefestu, Heraklu i Asklepiju, kao i svetišta Demetre i Perzefone (poznati kao hramovi Kastora i Poluksa) na žalost u potpunosti su uništeni u požaru koji su zapalili Kartažani 406.

Na našem pješačkom pohodu divimo se ostatcima Junoninog i Herinog hrama…

Dok hrlimo prema Konkordijinom hramu odlučimo skrenuti u Britanski muzej…da baš Britanski usred Sicilije, a di to Englez nije spustija šapu, molim vas uprite mi prstom.

Prekrasni vrtovi britanskog muzeja, malo slikavanja, pa nastavak prema hramu, jer je prevruće da bi obišli sad baš sve te silne biljke i biljčice, ali ne ide baš kako smo zamislile jer na našem putu i želji da iziđemo van kuda smo i ušle ispriječio se karabinjer.

Vraća nas natrag pokazujući da moramo izići na kraju vrtova, a ne na mjestu gdje smo ušle.

Wtf…ovaj nije normalan, to bi značilo opet pješačenje istom turom kojom smo već prošle na priko četrdeset u zraku…dragi moj, no way…triba brzo nešto smislit i prodat mu priču.

Malo se kulturno zavrtismo opet po dijelu vrta odmah do ulaza, sad nam ni on nije više tako krasan posebno kad smo naletile na roj pčela.

Pčele… super… i meni se u momentu upali lampica s ludom idejom, pa uhvatim Lidiju za ruku dam joj znak da ništa ne govori i odemo opet onom nadobudnom karabinjeru…

Lipo ja njemu na engleski objasnim kako su vrtovi krcati pčela, a ja sam smrtno alergična na ubod pčele i nikako ne bi bilo dobro da mi se to dogodi baš sad na ovom predivnom mjestu…

Naravno talijan ko talijan ništa nije razumija pa ja na mom polu talijanskom krećem…ako sam alergična to bi tribalo na talijanski zvučat naprimjer allergico,..valjda, ali što sa pčelama, pojma nemam kako bi to moglo bit na talijanskom, ali nemam vrimena, pa ja lipo njemu stanem mahat rukama ka pčela krilima, vrtit se i zujat i lipo nas čovik nakon tog mog performansa hitno pusti van odakle smo i došle…

Ko može suzdržat smij pa odma čim smo osigurale dovoljnu udaljenost šta zvučnog i vidnog polja uslijedio je ludi smij, puno nama dvima ionako triba za ludost.

Žaj mi bilo svih onih starijih turista i onih s malom dicom što su ušavši u britanski muzej i njegove vrtove morali opet nanovo diplit istim putem na četrdesetikusur temperaturi.

Domogle se mi po pasjoj žegi Konkordijinog hrama, malo se zavalile na prvu skalu, poslikavale, a posebno smo uživale dok smo se slikavale i promatrale druge turiste kako se sa guštom slikaju s dobro nabildanim nagim frajerom koji je lipo zauzea bočni položaj odma ispod Konkordije. Ma, koliko god on lipo figura bez mudanti nije se bilo lako prislonit na njega na onih četrdeset stupnjeva u zraku, jer se on bidan totalno užaria.

Ostale smo još malo u toj povijesti uz dobar ručak, kavu i ledenu vodu…otvorile kartu da vidimo di bi još mogle skrenut s puta na našem pohodu prema Palermu…kroz drugi dio srca Sicilije ili okolo priko Marsala i Trapania…

Ne znam ni sama kako nas je put dovea do brze ceste ilitiga Sicilijanske autostrade…sve je to bilo mili Bože samo ne autostrada…

Opet se ponavlja horor koji nas je dočeka na našem startu od Palerma prema Cataniji, samo sada ne pada već prži do bola.

Kažu da nakon kiše uvik dolazi sunce…a nama je nakon žege stiga napokon suton u kojem nam se ukaza Palermo i naš apartman u strogom centru grada.

Nedilja, sveti mir i tišina, na cesti gotovo da nema auta, super jer kako voze samo bi mi to tribalo nakon one vrhunske autostrade da se mislim u tih četri pet redova auta koji će me prije zakačit i s koje strane.

Tuširanje i već smo van jer nama za likuperat se i od najvećeg umora triba svega par minuta i odma smo ka nove za dalje.

Palermo, glavni grad  Sicilije kojeg su osnovali Feničani, kroz svoju dugu i burnu povijest uvijek je bio središte političkog i kulturnog života otoka.

Nakon šetnje ulicama ovog petog po veličini talijanskog grada odma možete uočiti da je to grad velikih suprotnosti kao i većina gradova Sicilije.

Sami centar Palerma povijesna je jezgra pod zaštitom UNESCO-a prepuna umjetničkih djela koja su nam svjedoci slavne prošlosti, a onda malo dalje nespojiva bijeda gradskih četvrti.

Obzirom da je centar pod zaštitom UNESCO-a to smo saznali da se u centru grada ne smije ni slučajno parkirati niti ući autom u njegovu jezgru od ponedjeljka do subote, bez posebne dozvole jer su kazne blago rečeno ogromne.

A nas dvi… di smo se mi parkirale… pa naravno u samom centru pored apartmana, sretne što smo ulovile slobodno misto, srića pa je bila nedilja i imale smo vrimena do ponediljka u deset smislit di ćemo pribacit auto.

Ako su vas plašili sicilijanskim kriminalom i mafijom, moje iskustvo kaže ništa od toga, jer smo nas dvi uredno koračale ulicama Palerma i u noćnim satima kako luksuznim dijelom, tako i siromašnim četvrtima.

Katedrale i crkve Palerma ostavljaju bez daha, svaki metar toga grada je povijest, gdje god da se okreneš imaš što za vidit i divit se.

Admiralski most, Crkve San Giovanni degli Eremiti, Santa Maria dell’Ammiraglio i San Cataldo, samo su neki od primjera bogatog društveno-kulturnog odnosa između zapadnjačke, islamske i bizantske kulture na Siciliji i pokazatelj da je u ovoj ludari od Svita suživot itekako potreban i moguć, jer upravo su se ovde stopile različite kulture i religije na jednom mjestu.

Ne znam tko je jednom prilikom rekao da za Palermo ne treba više od jednog dana, zasigurno se šalio, jer toliko povijesti, kulture, umjetnosti i života ne možeš upiti u jednom danu, tako da smo bile sretne što smo za ovaj predivan grad i malo bijega u neko od poznatih ljetovališta u njegovoj blizini ostavile cijela tri dana…