Zanimljivosti ZP Izdvojeno

Helena Čerina: “PUTOVANJE JEDNE DJEVOJČICE”, 6. dio

Helena Čerina

 |  lip. 30, 2016

Buđenje…jutro u Toscani postaje moja noćna mora…trljam oči…umivam se ponovno, ne mogu da vjerujem…ne vidi se prst pred nosom od guste magle…zahladilo je, kao da smo nekako preko noći stigli u duboku zimu prosinca…a ne kasno rujansko ljeto…

Zar je moguće da Engleska i Francuska imaju bolje vrijeme od naših susjeda u ovo doba godine.

Propala su sva moja očekivanja kako ću uživati toga dana u poljima Toscane…jutarnjoj kavi s pogledom na svu tu ljepotu…

Oblačim odijelo…doručak…i onaj vražičak u duši ne želi odustati…sjedam na motor i kud puklo, odoh napraviti đir po obližnjim brežuljcima Toscane…možda gore bude malo bolje…

Kako ne…ovakvu maglu nisam doživjela…Ducati je brundao 20-30 na sat, ništa, ali doslovce ništa se nije vidjelo na metar udaljenosti…

Natrag u dolinu, ne mogu vjerovati da danas od toliko očekivane Toscane doista nema ništa…

Zavrtili smo se još malo po imanju koje je impresivno i odlučili poći dalje put San Marina jer čekati da se magla možda digne, sasvim je uzalud…

Lagana vožnja put San Marina…uz veliki trud i oprez činila se kao vječnost……gustu maglu zamijenila je kiša…a kako kažu nakon kiše uvijek dolazi sunce…

…I BIJAŠE RIJEČ…

Prve sunčeve zrake počele su probijati gustu maglu i ja sam se zahvaljivala Bogu što nam šalje pozitivnu vibraciju u nadi da ćemo provesti dobar dio dana u prekrasnom San Marinu…

San Marino sunčan kao da nikada za maglu i kišu nije čuo čekao nas je skriven kao mali div u velikim brdima…

Parkirali smo Ducatia, i krenuli, naravno pješke, jer veći dio San Marina moguće je vidjeti i doživjeti jedino pješke…

Kapucinska crkva sa samostanom…zgrada Teatra Titano na malom trgu…kula s vratima kroz koja prolazimo…Porta San Francisko…sve oduzima dah…kao kulise u teatru…grad vrvi turistima koji se naslikavaju uz kamenu ogradu prema padinama brda…

Na samom trgu je palača San Marina s državnim zastavama i stražarima ispred nje…Parlament San Marina.

Nakon glavnog gradskog trga i državne palače, laganom uzbrdicom idemo prema najvažnijoj kuli – tornju grada, imenom Guaitta. Prolazimo opet pokraj Teatra Titanico, galerije Sv.Franje.

Uz malo napora stigli smo do podnožja prvog tornja, a zatim i do tornja Guaitta izgrađenog u XI. stoljeću. Na suprotnom brdu, ne baš blizu je i drugi toranj, Cesta, izgrađen u XIII. stoljeću, za vrijeme križarskih ratova, a dosta daleko je i treći i najmanji toranj Montale, sagrađen u XIV. Stoljeću.

Nastavljamo dalje prema crkvi Basilica del Santo ili Chiesetta di San Pietro…govore da se u ovoj crkvi čuvaju “moći” Svetog Leopolda Bogdana Mandića, našega sveca, koji je živio, radio i koji je pokopan u Padovi. Ovdje je njegova ruka kojom je svetio vjernike, jedina mumificirana od njegovih posmrtnih ostataka.

Nakon razgledavanja svih ljepota San Marina odabiremo restoran s prekrasnim pogledom jer je glad zavladala…poslije ćemo nastaviti dalje s ljepotama i običajima San Marina…

Za vrijeme ručka smo čuli kako će se uskoro održati tradicionalno vjenčanje u San Marinu…pa smo odlučili da to svakako ne smijemo propustiti…

Nakon ručka…kavica i kratka siesta kako bismo se ponovno uspeli na brdo San Marina i popratili to neobično vjenčanje…

Bilo je veselo i ludo u isti tren…morala sam slikati to zanimljivo vozilo koje je dovelo mladence da na vrhu San Marina kažu svoje sudbonosno… nadam se vječno „DA“…malo kolačića kojima ja nikad ne mogu odoljeti…red plesa i trebalo je krenuti opet niz brdo…

Doći do San Marina s Ducatiem i ne posjetiti Imolu kultnu kraljicu Formule 1 gdje se vozi Velika Nagrade Italije i San Marina…e pa to bi bio grijeh koji nikako ne možemo dopustiti…

U Imoli se vozila prva utrka Formule 1 još davne 1980., a ono najvažnije za našu dušu tu se voze i utrke motora…IMOLA Superbike…i znate što…DUCATI tu kotira jako visoko…gotovo uvijek sigurno prvo mjesto s Davide Gigulianom pilotom Ducati Superbike Team-a, jeah…

Svemu lijepom dođe kraj, pa napuštamo Imolu…krećemo prema Anconi…čeka nas noćna vožnja brodom…vrijeme je da Ducati odspava svoj san do Zadra…i da nas sigurno dovede do našeg cilja…

Sljedeće jutro…Zadar i horor vremena se ponovno igra sa nama, kiša nemilice tuče dok jurimo brzom cestom prema Splitu…

Doma čekaju moji i prva predavanja o ludosti putovanja koje se na kraju nikako ne može sakriti…, jer sve se u životu sazna kad-tad…velike i one malo manje laži…mater se ne zaustavlja, sin je prati ko papiga… a otac onda onako ko iz vedra neba …“blago tvojoj pameti, aj se sad lipo pomoli u crkvu šta si stigla doma u komadu“…

A ja kažem, dragi moji, kako bi bilo super da možemo ovako vječno putovati, jer sve što ćemo na kraju našeg životnog puta moći…jeste ponijeti uspomene života…uspomene mjesta …ljudi…običaja…slike koje će nas pratiti dok dišemo…a vječna uspomena će se uklesati u naše duše i ostati u njima zauvijek i kada nas ne bude ovdje i sada…

…a kada se budemo ponovno rađali…znamo da ćemo se zahvaljujući putovanjima… ljubavi koju smo osjetili u svakom drugačijem pogledu…jeziku…vjeri…zemlji…kulturi…sigurno vratiti nekom novom životu puno bogatiji…sretniji…ispunjeniji…

Ne kaže se uzalud…živite kao da vam je zadnji dan…ne čekajte da se nešto dogodi pa da odete…vidite…doživite…jer svi možemo…vidjeti i doživjeti ako to uistinu želimo…svaki dan…jer Svijet je oko nas i mi ga samo trebamo promatrati očima djeteta…disati ga dušom i srcem…slušati ptice i šapat borova…šum mora…sve to može biti jedno novo putovanje i jeste putovanje…putovanje u dubine naše duše…

Priznajte…neki nikada nisu otputovali u dubinu duše…e, pa neka to bude vaše prvo i najvažnije putovanje…