S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

HEROJI, I PATRLJCI

Solin Live

 |  kol. 9, 2020

HEROJI, I PATRLJCI

Postoje nike životne priče koje se nikako ne moredu razumit.

Nikin poslon san sta u Muću, puten kojim stižen u moj voljeni Radunić, moj zavičaj. Susrija san sasvin obična čovika, kojeg san upozna nikon zgodon, vrag bi ga zna od kada i kojim razlogom, ma on je ima potribu da mi nešto povjerljivo priopći.

„Pazi se da ti ne zabrane dolazak amo“.

Bija je sasvim ozbiljan ali ja nisan skonta što on zapravo oće, no upita san ga za razlog te poruke.

„Pišeš svašta i sramotiš nas“.

Daljna pitanja nisu bila potribna, oša san, ma mi nije bilo svejedno.

Vozija san a misli se uskovitlale i ne dadu mi mira. Što san ja to toliko zla uradija da san dobija ovaku poruku? Krenula su pusta analiziranja i nikako da dokučin jer naprosto ne postoji tren kojeg bi se moga sramit a najskoli plašit.

Dobro, moje pisanje se mnogima ne sviđa i to je potpuno razumljivo no nikada mi nitko nije kontrira pa da se uputimo u raspravu i to rišimo. Nikada. Pišen već dugo o mom zavičaju, otvoreno i kritički spram onih koji nas jebu na živo. Pišen i prozivan ih uz pogrdne riči jer iman za to razloge. Ali, nikada, baš nikada, nisan pisa kontra mog čovika izniklog na kršu sirotinjstva i vičnog propadanja na njegovon stazi poštenja i truda za opstankom.

Je, priznan, znan se malo zajebavat, to mi je u krvi, i na humorističan način pokušavan ujedrit u stanje našeg mentaliteta i posebnosti. A humor i satira su pozitivni, nikako rugljivi. Iz tih životnih pričica normalan čovik isčitava posebnost a moj kraj je poseban i zanimljiv.
Ovih što prite ja se ne bojin. Neman ja više vrimena za straj. A sumnjan i u njihovu hrabrost.

Ja san čovik koji igram poštenu i otvorenu igru u svom javnom sudjelovanju po mnogim pitanjima za budućnost naše dice koja će kusat zlo sime koje smo im posijali. Ja san čovik koji ne zna za mržnju ma otkrivam da me poneki stavljaju na svoju skalu omraženih. Ne znan lagat. Nisan vičan manipulacijama. Nikad nisan ništa ukra u mom dugovječnom životu. Dapače, poklanjan i pomažen u sve dane mog proteklog života.

Uz to, usudin se javno iznijeti svoj stav. Bez pokrovitelja, znajući da mi i naškodit može. No za to mi se živo jebe.

Moji pokojni su me učili nikon pozitivi. I naučili. Dali su mi u nasljeđe u blagu kojeg se teško odričen. Jebi ga, virus je to koji se ne „liči“.

Ovih dana smo svidoci puvanja nikog novog vitra. Vitra koji godi. U Kninu su nas predstavili, na evociranju sjajne Oluje, četvorica meni izuzetno važnih ljudi, sa svojim porukama, iza kojih cila Hrvatska triba da se svrsta u jedan jedinstven red.

General, Predsjednik, Premijer i Predsjedavajući Sabora su konačno, složno, trasirali put koji potpisujen i za koji ću se svojim javnim radom zalagati i pod pritnjom tipa sa početka ovog teksta.

Vraćajući se kroz moj Muć, pogledom san tražija čovika one gnjusne poruke no nije ga bilo na vidiku a meni se u glavu uvukoše nika druga razmišljanja.

Kako je to bit tip čovika koji nikon svojon operacijon, poslije Oluje, u svom dvoru ima traktor koji je netko drugi kupija za sebe, na kredit. Kako je to uvečer gledati vjesti sa tv ekrana u boji, koji nema garancijski list sa tvojim imenom. Nije li upitno točit pivo iz frižidera koji je odnekud preseljen. Nije li teško držati u ruci motornu pilu, kosilicu, brusilicu, bušilicu, a da ne znaš godinu proizvodnje.

Zar postoji gušt posjedovanja nečega što nije bilo tvoje?

Kako se osjeća čovik koji je puškom, bez razmišljanja, ubija nevino, staro, stvorenje. Uz to mu zapalivši dom generacijskog stasanja.

Neeeeeee, nemojte ni pomislit da ovo gori nabrojeno ima nacionalni predznak. Gnjidama to jest bitno, no gnjide ne restu samo na jednoj strani.

Oluja je virovatno najsjajnija bitka Hrvatskog oslobođenja. Nema tu dvojbi, ono što su zamislile osvajačke lude, naprosto nije u domeni ni najluđeg opravdanja. Njihov nasrtaj je najmanje koristija onima za koje su se, tobože, brinuli.

No čistoća često biva šporkana. Oluja je šporkana lešinarenjem onih koji ne zaslužuju spomen u pozitivnom kontekstu. Paljevina može biti samo u funkciji bolesnosti. Palilo se svoje, na svom teritorju, a da nisu skontali da će to na koncu i sami platiti u obnovi.

General je posebnost naše Oluje. Čovik koji mora imati zadnju. Čovik iza kojeg su svi koračali. Čovjik koji ima razlog za ljutnju a tako lako prašta. „Locirati, uhapsiti i predati“, jest križ kojeg su mu obisili oko vrata. Tko? Zar triba ponavljati? Njemu se naprosto mora virovati. E, on je za ovu proslavu Oluje posla nedvosmislenu poruku. Poruku koja se ne analizira jer je kristalno jasna a svojom nazočnošću valjda su svi oni koji se u njega, i Oluju, kledu, trebali krenuti.

Zašto su neki „njegovi“ borci, njemu okrenuli leđa? Zašto zazivaju nešto što nikako nije na tragu tih njegovih poruka? Zar mu više ne viruju? Zar je on, legendarni vođa, zaslužija da se Kninom kotrljaju niki drugi treni pozivanja na nered i nejedinstvo, neke druge zastave i grbovi, dok on za mikrofonom šalje ljudske poruke.

Rat i Oluja su iznjedrili jednu jedinstvenu zastavu Republike Hrvatske, sveti stijeg, pod kojom valja da se korača. Zašto se nudi nika druga zastava i pokušava na silu uvesti u svakodnevnicu. Nije li to negiranje sveg onoga za što su mladost i domoljublje položili svoje živote.

Konačna, na demokratskim izborima, dobivamo trojku razumnih i odlučnih političara koji svojim ponašanjem i porukama šalju jasne signale kako im je stalo da Hrvatska krene jednim uljuđenim putem potrebitosti.

Najmanje što nam je činiti jest da stanemo iza njih i pomognemo im da se proces normalnosti zakotrlja gudurama Balkana jer nikomu nije do slanja sinova u nike druge bevezne ratove i stradanja.

Svima je stalo osim novo valnim političkim avanturistima koji iz Knina šalju poruke tipa; „Nije vrime za pomirbu“.

Ako nije, onda je po njemu, tamburašu iz zavjetrine, vrime spremanja novog kotrljanja strojeva smrti. Eto, preporučam mu, nek krene sa svojom bratijon i nek pronađe stazu bitki pa nek pobjedi ili strada a ja mu moje sinove nikako neću dati na komandu i služenje.

I jedna poruka. Nako, ljudska i razumna. „Ne skrivajte se iza žrtvi nevine mldosti, recite što ste i što hoćete“?

Znan da oni neće. Oni muljaju. No jedan gospodin, bez dlake na jeziku, hrabar i svoj, posla poruku konačnog ogoljenja.

„Mi HOS-ovci smo nastali na tradiciji ustaštva“. Ante Prkačin.