ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Hrvoje Bubić | Intervju s Kristina Marić
Hrvoje Bubić
Kristina Marić, multimedijalna umjetnica, rođena je 1990. u Đakovu. Diplomirala je 2015. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, na Odsjeku likovne umjetnosti, modul Multimedija. 2013. godine boravi na umjetničkoj rezidenciji Art Quarter Budapest u Budimpešti. Dobitnica je Red Carpet Art Award, nagrade za mlade umjetnike 2017. Godine 2018. finalistica je Nagrade Radoslav Putar, Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek. Aktivno izlaže na izložbama i festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 2016. radi kao asistentica na Akademiji za umjetnost I kulturu u Osijeku.
Za početak, koji su umjetnici utjecali na Vas kao autoricu, pošto ste aktivni u raznim poljima umjetnosti (fotografija,performansi,video instalacije,animacije). Što Vas je zapravo potaklo da se bavite umjetnošću?
Ovo je valjda pitanje koje najčešće postavljaju autorima i zanimljivo mi je kako se i moji odgovori na takva opća pitanja mijenjaju s godinama. Ako kao jako mlada osoba krenete u tu priču, vođeni ste često osjećajem, a tek kasnije dolaze odgovori. Mislim da je to bio nesvjesni odabir onog polja djelovanja u kojem ću koliko-toliko moći izmicati nišama koje mi je društvo nametalo i na koje sam itekako navikla otkako postojim. Čak i odabir medija izražavanja to potvrđuje. Teško mi je tu istaknuti bilo koje ime jer uzore te vrste nisam imala. Uistinu je mnogo umjentika koje cijenim, bilo je i tijekom školovanja više predavača koji su zasigurno izvršili niz malih akcija na mladi um i tako ga usmjeravali, ohrabrivali da i dalje sluša onaj osjećaj s početka.
Kao performer, imate dosta radova od kojih su me najviše zainteresirali tkz. Pičkin Dim (koji podigao dosta prašine), Na Nišanu, U Glibu,Ničiji Kubik. Molim Vas recite nam više o navedenim performansima.
Svi nabrojani radovi specifični su na svoj način te prostorno i vremenski određeni kontekstom nastanka. Za svođenje pod zajednički nazivnik, mislim da je važno istaknuti njihovu kritičku narav spram uobičajenih kanona koji obilježavaju naše društveno okruženje i opću klimu u kojoj živimo.
Dimna akcija bila je direktna reakcija na propuste i apsurdne izgovore regionalne samouprave za smjenjivanje ravnateljice osječkog muzeja. Kasnije sam motiv crvenog dima koristila i kao opći znak pobune. Taj nebitni, tihi i uzaludni dim pretvorila sam u toj seriji radova u opće mjesto koje iz pozicije pojedinca (ovdje naglašeno ženskog roda) aludira na poziciju umjetničke prakse u (hrvatskom) društvu.
Kao fotograf, također imate dosta radova, od kojih bi volio izdvojio video rad Bijeg , Dvoboj te interaktivnu računalnu instalaciju Tragovi. Recite nam više o njima, da li skrivaju kakvu skrivenu poruku?
Mislim da je pogrešno govoriti o skrivenim porukama u konteksu umjetnosti, barem kada govorim o svojem radu. To bi podrazumijevalo akciju skrivanja. A za svoj rad volim misliti da se koristim metodom razotkrivanja. Poruke su tu svedene najčešće na dovoljno otvoren prostor interpretacije kojeg će gledatelj sam ispuniti ukoliko to želi. Čitani sami za sebe mogu ponuditi višestruke verzije tumačenja, no čini mi se da dovođenjem u vezu s prethodnim radovima, čitanja postaju daleko opipljivija. U seriji fotografija Tragovi utiskivala sam svakodnevne predmete u kožu, igrajući se sposobnošću kože da briše iskustva, čak i ona koja su na prvi pogled crvena, duboka i bolna.
Osvojili ste puste nagrade, među kojima je nagrada Radoslav Putar i putovanje u New York, kojeg dodjeljuje Institut za suvremenu umjetnost. Koji je od Vaših radova osvojio nagradu?
Ulazak u finale Radoslava Putara najveće priznanje te vrste za moj dosadašnji rad. Biti u društvu sa sjajnim kolegama bilo je divno i poučno iskustvo.
Uz navedena polja umjetnosti, također se bavite animacijom te ste volontirali ste na BAF-u (Baranja Animation Festival),međunarodni festival kratkoanimiranog filma. Možete li nam reći više o BAF-u i Vašim radovima što se tiče animacije?
Tehnikom stop bavila sam se u nekim svojim video radovima te u pedagoškom smislu kroz radionice s djecom. Na BAF-u sam održala svoju prvu radionicu tog tipa. Nažalost, BAF je ugašen festival. Usprkos sjajnoj inicijativi nekolicine entuzijasta, projekt je ugašen.
Uz umjetnost, primjetio sam da ste dosta aktivni kao sportaš, osvojili ste jednom brončanu medalju na cross utrci, te se aktivno bavite biciklizom. S kojim se još aktivnostima bavite uz sport i dakako umjetnost?
Sportom se bavim rekreativno od mladih dana. Spomenuta medalja iz gimnazijskih dana., mala je, ali meni vrlo drago dostignuće. Odrasla sam u obitelji gdje su zdravlje i fizička sprema na visokoj cijeni, tako da su ovi današnji trendovski jelovnici, nutricionističke preporuke, savjeti trenera, jednostavno nešto na što sam navikla od malena. Kombiniram različite vrste aktivnosti, ovisno o tome što mi tijelo u tom trenutku traži, od niskog pa sve do vrlo visokog intenziteta, kako bih održavala balans kojeg smatram iznimno bitnim pogotovo kada tempo rada postane vrlo naporan.
Za kraj, koji su Vam budući planovi,performansi? Znam da ste bili u Splitu predstavljajući instalaciju Dvoboj, te hoćemo li Vas ponovno vidjeti?
Trenutno se spremam za dvomjesečni rezidencijalni boravak u Litvi za koji dakako imam planove, no također nastojim ostaviti otvorene mogućnosti za nastanak i razvoj novih projekata. Nakon intenzivnog izlagačkog tempa ove godine, u koji ubrajam i izložbu u Splitu, sada dolazi vrijeme za realizaciju radova koji čekaju svoj na red. S obzirom na posao, mislim da će većina čekati sve do rezidencije kako bi ih osvijetlila prva dnevna zraka.
ENGLESKI
To begin with, tell us which artists influenced you as an author, since you’re active in many artforms (photohraphy, performance, video instalations, animations). What nudged you to take up arts?
This is probably the question most frequently set to authors and it is interesting how my own answers to such general questions change over the years. If you go into the tale as a very young person, you are often lead by emotions, and then come the answers. I think it was and unconcious choice of field of work in which I will more-or-less avoid the niches that society set up for me nad to which I got really acustomed to since I was born. Even my choice of media of expression reflects this. It’s hard for me to point out a name because I didn’t have those kind of influences. There are really many artists which I adore, there were even some lecturers during my education which have done a number of small actions on my young brain and gave it a direction, encouraged it to continue listening to the same feeling it started with.
As a performer, you have a lot of works which got my attention, so called Pičkin Dim (which was made a lot of fuss about), Na Nišanu (On The Target), U Glibu(In To The Mud), Ničiji Kubik(Nobody’s cubic metre). Please tell us more about these performances.
All the mentioned works are specific in their own way and are defined spacially and temporary by their context of creation. To sum it all up, I think that it’s important to point out their critical nature towards the standard canon which marks our social environment and the overall climate we live in. Smoke action was a direct reaction to the failures and apsurd excuses of the local government for the fireing of the director of Osijek’s museum. Later on I used the motive of red smoke as a allaround sign of revolution. I turned that unimportant, silent and futile smoke in that series into a place which, frome the viewpoint of a single person (here notably of female gender), aludes to the position of the artistic craft in (Croatian) society.
As a photographer, you also have a lot of works (I’d like to point out the video Bijeg (Escape), Dvoboj (Duel) and the interactive computer-instalation Tragovi (Traces) ). Tell us more about them, do they have a hidden message?
I think that it is wrong to talk about hidden messages in the context of art, at least when talking about my work. That would imply the action of hiding. I like to think about my work as using the method of unravelling. The messages are mostly expressed in a way open enough as to enable the viewer to fill it up, but only if he wants to. When read on their own they can have multiple interpretations, but it seems to me that, when connected with previous works, the interpretations become more material. In the photography series Tragovi, I imprinted everyday items into the skin, playing with the ability of skin to erase experiences, even those that at first glance seem red, deep and painful.
You have won countless prizes, among which are the Radoslav Putar prize and a journey to New York awarded by the Institute of Modern Arts. Which of your works won the prize?
The entrance into the finale of Radoslav Putar was the biggest aknowledgement of that kind for my work. Being in the company of great coleagues was a wonderful and educational experience.
In addition to the aforementioned fields of art, you also delved into animation and volunteered during BAF (Baranja Animation Festival), an international festival of short animation. Can you tell us more about BAF and your animated works?
I worked with stop-motion (an animation technique which is used so that a certain object appears to be moving all on its own) in some of my video works and in a pedagogic sense through courses for kids. I held my first course of that kind during BAF. Sadly, BAF is a cancelled festival. Despite of the great initiative of a few enthusiasts, the project is cancelled.
In addition to arts, I noticed that you’re very active in sports, you won one bronze medal in cross-racing and you’re an avid bicyclist. What other activities do you partake in aside from sports and, of course, art?
I am a recreative athlete since an early age. The mentioned medal is from my highschool days. It is a small feat, but very dear to me. I grew up in a family where health and physical fitness are highly valued, so that these trending menus, nutritional recomendations, tips from trainers etc. are simply something I was used to from an early age. I combine various activities, depending on what my body asks for at the moment, from low to very high intensity activities, so that I can keep balance, which I deem very important, especially when the working tempo gets very exhausting.
For the end, what are your future plans, performances? I know that you’ve been in Split to introduce the instalation Dvoboj (The Duel). Will we see you again?
I am currently preparing for a two-month long residential stay in Lithuania for which I, naturally, have plans. But I also try to keep my options open to make and develop new projects. After an intensive lecturing tempo this year, in which I also include my exhibition in Split, now comes the time for the realisation of works waiting for their turn. Because of work, I think that most will have to wait till the residence to see the light of day.
