ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
IMA LI NADE?
Ante Tešija
ŠVEDSKI STOL
Sve oči ovog ponediljka su bile uperene u ekrane, sve misli ka Skupštini SDŽ-a, a želje razasute od formiranja do propasti.
Očito je Gospa dala ruku i pomogla da se krene dalje! Kud dalje? Istim putem, ko da se ništa nije dogodilo sa ovim lokalnim izborima. Đaba trošak!
Nije da se hvalin, ma sa kim san god priča na ovu temu nudija san okladu da će se danas formirati Skupština. Niko nije prihvatija. Zašto? Svi su znali da san u pravu.
Neman ništa za kontru reć jer je to naša sudba i proć će stoljeće a praksa se neće prominit. Zagacali smo u trusno tlo i tu demokarcija gadno šepa.
Dva jangira iz Pokreta se pokrenila i vid đavla, upala u zasjedu „švedskog stola“ di se pobro moj valja zadržat. Na stolu nema kisela vina onog vinara iz Imockog jer se on, ko buni, ali bi se moglo nać vino iz butilji tamburaša koji je upravo ovi dan povuka ostavku i ponovo zajašija na čelo Pokreta.
Ovi se kreću ko pijana braća. Svak u svom pravcu, svi u k….!.
A ja san uvjeren da je među ovon trojicon tajni dogovor. Lipo ćemo sve izvest i predstavit ko svađu a potom će naš narod to sve zaboravit. Ko i inače.
Kerum nije mona! Naučija on kako doć do čega. Prosta jednađba za profesora matematike iz vlaške-naške. On je tema za izučavanje na katedri političkog ma ( j ) ( r )keti ga na. Mene osobno raduje što je on ponovo u sedlu, pardon u samaru. Obeća mi je u tv kamere i mikrofon, isprid kipa Pape Ivana II, na svetištu Gospina Otoka u Solinu, da kad sad bude izabran da će se desit sljedeće:
1.Ogorje će dobit vodu.
2.Postavit će se novi elektro vodovi.
3.Zdravstvena ambulanta će ponovo primat bolesne ogorane u Ogorju.
4.Prometna povezanost će biti ko u najbolja vrimena.
5.Što podrazumjeva da će se svi putovi asfaltirat.
6.Izgradit će se mrtvačnica kod Svetog Jure. (Ajd’ to je obeća na derneku kad je žica glasove .)
7.Pokušat će bratu privest tuđu didovinu.
Ajmo malo ozbiljno. Jedno sasvim normalno pitanje.
Zašto HDZ nije iša u nove izbore? Okladija bi se da bi dobili toliko vjećnika da im niko nebi triba. Ali to ulazi u domenu petljanja u privatno.
Ovako će četiri godine trpit troškove puta ka Rogoznici da bi uz punjene paprke zobljali velebne projekte Rice sa udice.
FESTIVAL DEMOKRACIJE
Bože moj di ih nalaze? Od kud ih izvuku i podastru nam na izbor? Izbore se sa malo glasića i tu su prid nama da donose bitne odluke. Spasitelji.
Jedan koji je zajeba svaki glas koji je dobija, i platformu na kojoj se predstavija, svoj preskok priko motke od šećera tumači ko festival demokracije.
Normalno, pojma on nema što je demokracija a još manje što je moral, ljudskost…. On je iskoristija manjkavost našeg sjebanog izbornog zakona i sjeba zadnju nadu da ima nade.
Drugi je, na papiru, okićen pustin diplomama,crkvenim naročito, dokaznim potvrdama, pečatima i demografskom svjesti, toliko zabuca da bidan ne znade kako je ispa ko kiflić iz škartoca na ulicu i sad sam ima da se brani od pustih gladnih mrava.
U predizborno vrime se smješija sa đambo plakata, siplja obećanja i nudija svoju svetost da bi sve to u odlučan tren zgazija i biž kući u zavjetrinu. Ma jebe se njemu za one koji su mu dali glas, koji su mu povirovali, za sklepanu stranku brokvama od kartušine, kad će se on naredne četiri godine vozikat u WW nasljeđenom od vičnog, te tako paradirat kroz našu jadnu svakodnevnicu glumeći veličinu konačno dočekanu.
Festival demokracije su pritvorili u festival komodacije.
Evala in.
LOKVA NAŠEG STANJA
Neš ti, lokva ko lokva. Uvik puna blatnjave vodurine, puna žabljih punoglavaca, ma spas za žedna grla beštija. Uvik san se, još ka dite, čudija zašto krave piju tu smrdljivu vodu? Smeta li to mliku kojeg pijemo?
Danas je ta lokva, koja me prati cili život, ostala prazna. Samo sa komadima blata savršenog geometrijskog oblika podsjećajući nas na isušene svjetske pustare. Nema vode a u malim lokvicama traje borba za život sitnih bića.
Sad krave i ostale beštije traže nove načine izbjegavanja žeđi. Čeka se Božji poklon sa neba a on ozgara nikako da se smiluje i pusti špinu da nas svete kaplje umiju i napoje. I on je kontra nas. Jer, jebe se ostatku svita za tu sitnu manjkavost kad su oni do svoji grla dovukli špine i loču bez suosjećanja sa ogorskim živim bićima.
A na toj lokvi je u davne zemane jedan čupavi klinac napaja svoju i seosku stoku. Povist priča, a i on to često potvrđuje, kako majka nije rodila boljeg čobana. Njega nije zanima balun na obližnjon ledini, garenje tuđih šljiva i grožđa, on bi ko mali anđel sa grbavin štapon od graba, pored svake izbe sačeka da se izšeta stado, da ga priključi svomu i tako smiren sve odvede na zelene pašnjake.
Na povratku su one same skretale na pojilište i tako nabumbane ponovo uselile u svoje izbe na počinak. A taj naš mali anđel sa grabovin štapon bi uz put dobija pohvale za sebe uz divljenje i sluša psovke zašto njihovi divljaci nisu tako odgovorni.
Izresta mali čupavi u momčića pa odselija i posta suprotnost svega što je predstavlja. Zaboravija stada, zaboravija zelene proplanke, zaboravija lokvu. Ukrca se na grdosiju koja para malo veću vodnu lokvu i sa te pučine njegov zavičaj se izgubija.
A taj mali čupavi čoban je ipak osta dosljedan sebi. Ima on svoje stado, ima on svoje lokve na kojima ih napija. Ima on razlog da posere sve lipo što ga je krasilo u davnoj mladosti, gori na stazi od izbe do zelenih pašnjaka. Na putu di ga uvik čekala naša lokva.
Bože, di je nesta kvrgavi grabovi štap?
NA TRAGU PROPASTI
Svaku malo nas klepne pokoja pikanterija vezana za ovo vrime što žeže, za goste koji nam u hordama pristižu i za domaćine koji se domišljavaju kako da ih zajebu a sebi malkice podebljaju konto.
Turizam je zajebana grana! Ko se tim ne bavi teško mu je objasnit. Većina misli da je to Bogom dan biznis di se samo euri trpaju u žepe pa zima postaje zbrinuta.
Turizam može bit sve ma samo jedno ne. Lagan posal.
Tu čovik mora dat cilog sebe. Mora bit vično atentan uz poštivanje namirivanja šarolikih uplatnica koje čekaju. Gost je tu potrošna roba, individua koja dolazi tebi da iskusi nešto novo, očekujući da budeš upravo ono što mu triba.
U većini slučajeva tako biva. Pošteni turistički domaćini znaju da je to osjetljiva rabota i ne daju se iznenadit. Bitno im kakav osjećaj seli sa gostima koji odlaze i koje nam nanovo valja primamit.
Ma ne lezi vraže. O divotama domaćinstva nitko ne razglaba, to ostaje u domeni odnosa gazda-gost. Ma zato neke druge igrice bivaju toliko javno prezentirane da ubijaju sve po redu.
Danas je jedan buzdo odfrljija momke iz Danske jer je u međuvrimenu naša goste koji su puno više doprinili njegovu kućnom buđetu. Jebe se njemu što će oni bidni sa sobom, nakon što in je zalupija vrata.
Danas je jedna familija, otac i majka sa troje male dičice banija na Čiovo da gušta svojih sedan dana u apartmanu davno rezerviranom. Ostadoše u ladovini auta, kukajući nad sudbinom jer je i njihov buzdo naša razlog da ih otfrlji.
Danas je u Splitu, kad se krevet traži, njih sitno svoje postelje ponudilo, 9 000 kn za noć.
Danas je jedno misto svoje cjene diglo u nebo.
Danas pored naših plaža divljaju skuteri bez pažnje da nekoga ne prisiču.
Danas je…….
Danas je započelo sušenje jedne jedine gospodarske grane za koju smo se mogli uvatit.
A da od danas takovima uzmemo one papire koji im služe ko podloga ovakvom divljanju. Ne radi njih, nego radi svih nas.
Evala nam!
AFGANISTAN NAŠE SRAMOTE
Mrzin ratove! Mrzin grezu rič a kako neću njih!
Okad znan za sebe prate me nika svitska čvorišta di se dešava trajna ratna zbilja. Sa jedne strane domaći sa druge svjetski moćnici turajući im svoju „demokraciju.“
A ta demokracija ostavlja svoje vidljive tragove. Ostavlja pustoš i razasuta grobišta. Ta demokracija ne poznaje otpor a kako ćeš ga upotribit kad imaš bombu po glavi stanovnika.
Ta demokracija zapadnog svjetonazora ima svoju provirenu taktiku. Zavadi pa vladaj.
Sitite se samo Libije. Zemlje koja je imala predsjednika sa šatorskim apartmanom. Bacite digod oko na izgled gradova prije dolaska „demokracije“, i na današnju sliku prozvoda iste.
Otvorite nedavnu ubiljuženu „pomoć“ narodu Sirije.
U Afganistanu smo i mi dali ruku. Ne kažen da smo mi uzrok današnjeg stanja ma smo bili pomoćna radna snaga koju se nije ništa pitalo.
Afganistan je sramota cilog svita.
Afganistan je i naša sramota.
MRŽNJE
Jadan je čovik koji u svojim njidrima skladišti mržnju. Ona je ko tumor. Ona razara ma ne ubija. Metastazira i zavija u crninu.
Ja mržnju ne rabin. Naprosto ne znan kako se čovik ćuti kad mrzi. Za mržnju triba valjda valjan razlog.
A kad razlog biva potpuno idiotski sročen i kad se on iznakazi do mjere „nema povratka“, e onda zavlada stanje koje nikakva kemoterapija ne liči.
Mi hrvati smo, rado iz svojih usta izrečeno, poseban narod na posebnoj Božjoj feti. Rado sebi tepamo posebnosti.
Niko da spomene razasutu mržnju! Svi se bojimo konstatirat da je ona tu među nama i da razara i tako krhko hrvatsko biće.
Ne trebaju nama neki posebni razlozi za mržnju. Ona stiže sa raznih traka povjesnih kretanja.
Najnovije poslužena mržnja se krije u datumima proslava određenih povjesnih događanja, ljudi i mjesta.
Osjetilo se to i u našoj okolici a za to ne triba medijski grmit i podastirat dokaze.
Dovoljno je prošetat do određenih spomen obilježja i spoznat „ruku“ meštra.
