Grad Solin ZP Izdvojeno

Istrijani “poludili” za Antinom pričom na čakavštini “Šime i Milica”

Neven Gabrić

 |  srp. 10, 2017

Razgovarali smo s Antom Tešijom, spisateljem, našim kolumnistom, esejistom. Njegova priča na čakavštini “Šime i Milica” odabrana je među osam koje će biti tiskane u knjizi ZABORAVLJENE PRIČE.

Ante koliko nam je poznato Istrijani “poludili” za tvojom pričom Šime i Milica, može li neki komentar o toj priči?

Moran priznat da san silno iznenađen. Kasno san se ukrca u književni krug, ma po posljednim nagradama čini mi se kako san triba prije. Za pisca nema uzvišenijeg momenta od onog da te ljudi čitaju a struka nagrađuje.

Nakon nagrade i ulaska u knjigu „VERŠI NA ŠTERNI“, odlučih se okušat na novom natječaju „ISKOPANE PRIČE“ i za divno čudo, moja priča „ŠIME I MILICA“ postadoše sastavni dija novog libra. Naime, selektor Zoran Antičević me telefonom izvjestio kako je moja priča, pisana na čakavštini, uvrštena među osam eminentnih autora, u zbirku, te da me očekuju u Poreču ovo lito na predstavljanju knjige.

Mora bit da se istrijanima sviđa moj način pisanja. Ta činjenica me tura u nove avanture i taman san završija novu kratku priču, satirična sadržaja, koju šaljen na novi natječaj. Ide u drugi kraj Hrvatske, možda i tu bude sriće, jer se nadan kako će dalmatinski humor bit’ rado primljen.

Sa kakvim se problemima pisac susreće u današnje vrime i ima li naš Grad sluha za vaše potrebe?

Dugo godina san bija zaposlenik Slobodne Dalmacije a posao mi je bio urednik u tisku. Knjige su bile moj svakodnevni sadržaj. Gušta san u tom poslu. Tada je bilo najteže napisat knjigu. Sve drugo je teklo lagano. Izdavača je bilo na pretek, a sponzori iza svakog kantuna.

Danas je obratno. Danas moš napisat deset knjiga ma teško da ćeš išta objavit ako nisi vrhunski i priznati pisac za kojeg se izdavači otimaju. Takovih u Hrvatskoj ima, i fala Bogu da su tu.

Mi ostali koji se trudimo, nać svoj put, nemamo nikakvu šansu ako nam kućni buđet nije kadar pomoć. Moj nije. Pokušavao sam pronać zainteresirane izdavače, a to je samo povećavalo moj trošak. Pomalo san posusta i to me koči.

Imao san ideju osnovat udrugu u Solinu koja bi se bavila problemima umjetnika pisane riči, no ubrzo san odusta. Ponudija san se, nekim kanalima, i gradu, ma brzo san shvatija da za moje pisanje nema nikakvog interesa.

A to je šteta. Ne zbog mene već zbog svih autora koji mogu nešto dati svom gradu. Grad koji ne prepoznaje te vridnote, čini štetu i autorima i sebi.

Meni triba samo početni sponzor. Iz iskustva znam da moje knjige imaju prođu. Uloženo bi se brzo vratilo. Još kad se uzme u obzir da ja većinu zarađenog od prodaje, poklanjam potrebitima, tu bi pomoć bila opravdana i korisna.

No moram čekat. Ko zna, možda ove silne nagrade pokrenu kotač sponzorstva, samo se bojin da starost ne prignječi talent i volju.

Ali svjedoci smo da Grad ipak sponzorira neke pisce a da su tu uključeni Javna ustanova u kulturi Zvonimir i Gradska knjižnica?

Ja sam radostan zbog njih jer su to moji prijatelji i izuzetno cjenim njihov rad.

Ja moram priznat jednu činjenicu, kako je mene zapravo „spasila“ gradska knjižnica Solin. Dolaskom u Solin, sumnjičavo san gleda na neku posebnost koja će ispuniti moje slobodno vrime. Zahvaljujući novinarkama, prijateljicama, Miji i Vesni, te pjesnikinji Nadi Topić, uletija san u program i do danas ćućan svu lipotu druženja sa tim izuzetnim ljudima. Nema događanja u kojima nisan akter. Prihvatili su me i obogatili. Trudin se bit koristan a neke ideje mi se već duže vrte po glavi okolo Teatrina i moje ponude. Nadan se uspjehu.

Što predlažete gradskoj vlasti po pitanju kulture?

Malo više pažnje mladim umjetnicima iz vlastita „pogona“, i onima koji mogu svojim radom i talentom obogatiti Grad, jer bez umjetnosti život bi bija ko juva bez soli.

Upravo sam svidočija veličanstvenom otvaranju SOLINSKOG KULTURNOG LJETA 2017, gdje ni iglica nije mogla past na tle, no mene je, uz pozvane pivače, fascinirao solinski orkestar na čelu sa maestrom Tonćem Ćićarićem.

Kad još dodate virtuoza na klaviru Marina Limića, Jelenu Čilaš i niz drugih mladih bisera, eto razloga prigovorit gradu da mu se valja „opametit“.

Ja kad budem u Poreču na predstavljanju knjige ISKOPANE PRIČE, neću reći da san iz Knina već iz Solina, a to je ipak neka čast za naš Grad.

Aktivni si kritičar kako državne tako i gradske vlasti u Solinu, zašto, bojiš li se ponekad, vidiš i sam da je današnje vrime gore nego u vrime komunizma. U zatvor šalju zbog sitnica.

Svaki samomisleći čovik u Hrvatskoj je komentator društvenih zbivanja. Samo što ja za razliku od mnogih svoje komentare iznosim javno i smatram da je to najpoštenije. Nije to posebna hrabrost već odgovornost kojom daješ svoj doprinos razvoju demokracije kroz kritiku i opravdano mješanje u politiku koja na ovim prostorima sije puno zla i nelogičnosti.

Zašto bi ja šutija? Zašto ljudi šute? Čega se boje, ako se boje?

Hrvatski čovik, u većini, je pogrešno protumačija demokraciju. Ćopa bi sva prava a o obvezama ne haje. I tu nastaje problem. Izbori i izborni zakon, na ovakav način, nisu prikladni razvoju društva. Velike stranke, njih dvije, drže monopol vlasti, a sitne, njih bezbroj, pomažu da se zapravo puno toga, nabolje, nije prominilo u odnosu na komunistički sustav.

Ne bojim se da bi mi netko mogao nauditi zbog mog kritičnog odnosa na zbilju u Hrvatskoj a isto tako i u Solinu. Ja nikada ne vriđan i ne optužujem. To nije moj stil. Ja samo komentiram i iznosim vlastito stajalište a ako netko nije zadovoljan postoji odgovor i komunikacija kroz demantije.

Protiv sam bilo kojih zatvaranja u prostoru slobode govora. Zatvaranjem se triba baviti represivni aparat u protuzakonitim radnjama koje štete društvu i tu nitko ne smije biti iznimka. Tu neovisno pravosuđe mora biti na visini, a da li jest, dalo bi se raspravljati.

Danas živiš u gradu Solinu, gradu od 25000 stanovnika kojem sudbinu kroji 5000 uhljeba. Kako to komentiraš?

Solin je lip Grad opterećen grezim nasljeđem. Solinu se, u prošlosti, natovarila teška i šporka industrija na pleća pa sama ta činjenica otežava njegov razvoj. Solin ima perspektivu i potencijal ritko komu dohvatljiv.

Najvažniji resurs našeg grada su ljudi. Ljudi koji mogu, i tribaju, biti nosioci razvoja i napretka.

Samo je pitanje da li se taj potencijal koristi. Mislim da nije.

Politika se poigrava sa tom činjenicom. Vlast koja nije kadra priskočit granice svog članstva i ponudit partnerstvo, šteti i sebi i gradu.

Ja nemam podatke o uhljebima ma sama rič uhljeb tira čovika na ljutnju i revolt. Nema većeg zla za društvo od tog nakaradnog načina života i organiziranosti. Tim nedemokratskim i neljudskim činom sije se mržnja, neprijateljstvo i tira mlade ljude na odlazak. A mladom čoviku ukrasti šansu, jest zločin.

Svatko ima pravo na ravnopravnu utakmicu. Tu pravila moraju biti sasvim jasna. Uvjeti i njihovo ispunjavanje moraju biti čelna kategorija. Partija i ćaća tu tribaju biti sporedni. Zašto to nije tako, odgovor je potpuno jasan.

Ja san u Solin doveja, da žive, svoju porodicu. Imam troje školovane djece ma oni nemaju radno misto. Moja dica su, po uvjetima natječaja, od grada dobijali i stipendije. Volija bi da moja dica imaju ravnopravnu šansu pri zapošljavanju u našem gradu. Do sada tu šansu nisu imali a da li hoće, sačekajmo. Volija bi da ostanu tu živjeti a po naobrazbi bi mogli komotno svoj daljnji život smjestiti i negdje izvan granica Hrvatske. To bi bilo žalosno. Za mene naročito.