ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Izložba – Kralj Sunca
Solin Live
Naziv izložbe : BOG ROCKA
Umjetnik Dino Grčić poznatiji kao Kralj Sunca u nedjelju 26.5. održati će svoju treću samostalnu izložbu znakovitog naziva “Bog Rocka” u galeriji sv. Jerolim u Starom Gradu na otoku Hvaru.
Otvorenje je u 20h.
Predgovor: Nikola Čelan
Odlaskom Davida Bowiea na samom startu 2016. umjetnički, a i duhovni profil čovječanstva nepovratno je promijenjen. Još za njegova života veliki mag karizme u glazbi postavljao je standarde, diktirao tektoniku, prihvaćao ili negirao trendove, definirao pokrete… Jedan od zahvata u globalno kolektivno svjesno bilo je, primjerice, njegovo prihvaćanje elektroničkog instrumentarija još početkom devedesetih na albumu Black Tie, White Noise i još kasnije na Earthlingu.
Specifično za elektroničku glazbu, točnije DJ kulturu koja je krajem prethodnog desetljeća ovladala klupskom scenom od Detroita do Manchestera, od New Yorka do Londona, od Chicaga do Berlina i Pariza bilo je sasvim u suprotnosti s onime što je lik i djelo jednog Bowiea postavilo u središte umjetničkog procesa i pripadajuće mu javne pažnje. Radi se o pomicanju fokusa publike s ličnosti izvođača na sceni, na sound system, s osobe na tehnologiju i s čovjeka na stroj i spravu.
Osnovna razlika bila je u tome što je zvuk sad bio svugdje, dolazio sa svih strana umjesto s jedne, karizmatične točke na pozornici. Istina, tu je još uvijek boravio živ čovjek, ali više ne u funkciji ključnog proizvođača, izvora umjetničkog uzbuđenja i iskustva već više svojevrsnog emocionalnog, kreativnog pogonskog goriva za stroj, kojem je tako postao tek dobar sluga.
Ovaj kontrast između karizmatičnog doba ličnosti poput Davida Bowieja i uspona elektroničke glazbe i DJ kulture stvara dobar kontekst za priču o autoru izložbe – Kralju Sunca, rođenom pod svjetovnim imenom Dino Grčić, negdje u kontinentalnom području dalmatinskog kamenjara, u njegovu prirodnom i povijesnom središtu Kninu. Štoviše, njegova priča iscrtava paralele između centralizirane figure vjerskih vođa i karizmatičnih figura u glazbi budući da oba služe kao središnje točke umjetničkog izražavanja i duhovne povezanosti, prije svega u aspektima kao što su uživljavanje, angažman i emocionalna rezonanca. U njegovu slučaju to se dogodilo vjerojatno kroz njegovo intuitivno, rano prepoznavanje trajnog značaja podjednako religijskih i glazbenih fenomena u oblikovanju ljudske kulture i duhovnosti.
Ta bi priča išla otprilike ovako:
U malom hrvatskom, ovećem dalmatinskom gradu, usred odjeka davnih tradicija i surovih krajolika, rođen je mladi sanjar. Odgojen pod budnim pogledom surovih planina i više slućenog, no zaista doživljenog blagog zatišja Jadranskog mora, upijao je priče o buntu i umjetničkom žaru koji kao da su šaputali kroz vjetrove.
Između mirnog zagrljaja sela iz djetinjstva do pulsirajuće energije gradskih ulica, mladi sanjar je plovio svijetom obojenim kontrastnim željama. U tihim trenucima razmišljanja usred rustikalne ljepote zavičaja vidimo ga gdje nalazi utjehu u šaputanim pjesmama i drevnim crkvenim ritualima, dok mu srce proganja mogućnost života posvećenog vjeri i služenju. Pa ipak, čak i razmišljajući o svetoj stazi prostrtoj pred njim, još jedna je vizija primamljivo plesala na horizontu – ona rock božanstva, koja zapovijeda tisućama sa svakim naelektriziranim riffom.
Bila je to dihotomija koja će definirati njegovo putovanje – privlačnost tradicije i pobožnosti u borbi s privlačnošću pobune i umjetničkog izražavanja. I premda su se putovi pred njim razilazili, svaki obećavajući svoje vlastito ispunjenje, on je ostao uporan u svom uvjerenju da će nekako, pronaći način da pomiri to dvoje, da istka različite niti svojih snova iz djetinjstva u tapiseriju vlastite izrade.
Odrastajući, privlačnost grada mamila ga je i vukla prema živahnim splitskim ulicama. Ovdje, usred flegmatične vreve urbanog života, nastojao je udahnuti život svojim snovima, urezati svoje ime u anale povijesti umjetnosti. Svakom svojom gestom žudio je umjetnost htijući nadići granice svoje stvarnosti i uzdići se do visokih visina rock zvijezde.
Ali sudbina je imala druge planove.
Gledajući krajolik glazbene industrije koji se stalno mijenja, shvatio je da mu pijesak vremena klizi kroz prste. Era rock bogova i karizmatičnih frontmena došla je kraju, ustupivši mjesto novoj zori elektroničkog eksperimentiranja i manje – više bezličnih persona. Bio je to svijet u kojem su individualnost i sirova strast koje su nekada definirale rock ‘n’ roll voljenog Queena i ikona zasjenjene hladnim zagrljajem tehnologije i anonimnosti.
Za njega je san da postane rock zvijezda ostao samo to – san. Generacijski jaz koji ga je dijelio od doba vrhunca rock ‘n’ rolla pokazao se prevelikim da bi se premostio, ostavljajući ga nasukanog na obalama nostalgije, nijemog promatrača plima glazbene evolucije koja se neprestano razvija.
Ipak, usred melankolije neostvarenih snova, tinjao je tračak nade. Jer u svojoj potrazi za umjetničkim izrazom, otkrio je drugačiju vrstu magije – onu koja je nadišla okvire žanra i ere. Bila je to magija nastala ne iz slave ili bogatstva, već iz čiste radosti stvaranja, tkanja stihova, melodija i scena sjećanja kako bi se stvorilo nešto uistinu jedinstveno.
I tako, dok je stajao na raskrižju prošlosti i sadašnjosti, shvatio je da možda njegova sudbina nije u oponašanju starih rock bogova, već u kreiranju vlastitog puta, notu po notu, ton po ton, sa svojom matičnom Artidom i liniju po liniju u sigurnosti ideje koju čuva njegova Kuća Sunca koju je odabrao kao svoje warholovsko gnijezdu na obrubu splitskih Gripa. Jer na kraju, nije slava ili dodvoravanje ono što definira pravog umjetnika, već nepokolebljiva predanost vlastitom zanatu, spremnost da se hrabro uhvati u koštac s nepoznatim u potrazi za tom nedostižnom iskrom nadahnuća.
Možda mu nikada nije bilo suđeno da bude rock zvijezda. Ali u svojoj potrazi za umjetničkim izražavanjem, postao je nešto daleko veće – svjetionik kreativnosti u svijetu koji je prečesto cijenio konformizam umjesto inovacije. I u toj spoznaji pronašao je neku vrstu oslobođenja – slobodu da zacrta vlastiti put, da pleše u ritmu otkucaja vlastitog srca, nevezan očekivanjima drugih ili ograničenjima vremena.
Na koncu, možda je to bio najveći dar od svih.
