ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Između antičke Salone i starohrvatskog Solina – legenda o „dolasku Hrvata“
Mate Božić
Uz svjedočanstva koja govore o snažnijoj slavenskoj prisutnosti na istočnim obalama Jadrana počevši od prve polovice VII. stoljeća, sve do prvih desetljeća IX. stoljeća nema vijesti koje bi nedvojbeno upućivale na procese oblikovanja zasebnih državnih tvorbi na istočnojadranskom prostoru. Tako je primjerice poznato kako su dalmatinski biskupi na poziv bizantskog cara sudjelovali na ikonoklastičkom saboru u Carigadu 754. godine, kao i na idućem crkvenom koncilu koji se tridesetak godina poslije održao u Niceji (današnji Iznik u Turskoj). Pouzdano se zna kako su nicejskom saboru 787. godine nazočili dalmatinski prelati: salonitansko-splitski biskup Ivan, rapski biskup Urso, osorski biskup Lovrijenac i kotorski biskup Ivan. Iz tih se podataka može zaključiti kako je Bizant ipak uspio zadržati određeni utjecaj na istočnom Jadranu. Štoviše, car Leon III. Izaurijski je nekoliko desetljeća prije oduzeo rimskom papi jurisdikciju nad nekim crkvenim pokrajinama uključujući između ostalih i Ilirik, Prevalitanu te samu Dalmaciju. Međutim, postavlja se pitanje je li područjima dalmatinskih primorskih gradova doista upravljao carski egzarh iz Ravene ili su oni uživali faktičku neovisnost, samo formalnu priznavajući vrhovnu vlast u Carigradu.
Obale Sredozemlja i Bizantsko Carstvo 717. godine u vrijeme cara Leona III. Izaurijskog (717.-741.)
S druge strane, na zapadnim obalama Jadranskog mora od druge polovice VI. pa sve do posljednje četvrtine VIII. stoljeća istaknutu ulogu su imali Langobardi. To germansko pleme je na Apeninski poluotok prodrlo sa sjeveroistoka, iz Srednje Europe – točnije Panonije, a osim u sjevernoj svoje državne tvorbe osnivali su i na području srednje Italije: Spoleto i Benevento. Ne samo da su Langobardi trajno prijetili rimskom papi, nego su povremeno širili svoju vlast i prema istočnom Jadranu. Tako su nakon konačnog osvajanja bizantskog Ravenskog egzarhata 751. godine zavladali istarskim poluotokom i to područje uredili kao zasebni dukat pod upravom svoga kralja Deziderija. Međutim, njihova je vlast u tim krajevima potrajala samo dva desetljeća ne ostavivši traga. Ipak, langobarska osvajanja u sjevernoj Italiji dalekosežno su utjecala na nastanak Mletačke Republike, koja će u kasnijim stoljećima na istočnojadranskom prostoru imati presudnu ulogu. Naime, starosjedilačko italoromansko stanovništvo venecijanske lagune se pred „barbarskim“ pritiskom politički organiziralo u autonomni dukat pod vrhovnom vlašću Bizanta, pa je tako već krajem VII. st. zabilježen prvi poznati mletački dužd – Paolo Lucio (Paoluccio) Anafesto.
Državne tvorbe na širem istočnojadranskom prostoru između druge polovice VI. i kraja VIII. stoljeća: Avarski kaganat u Panoniji te kraljevstvo/vojvodstva Langobarda na Apeninskom poluotoku oko 700. godine
Tijekom istog perioda u dubini kontintentalne unutrašnjosti istočnojadranskog prostora – Panonskoj nizini, formirao se Avarski kaganat, neprestano prolazeći kroz periode uspona i padova. Zahvaljujući kontinuiranim avaro-slavenskim provalama bizantska vlast na Balkanu (tj. u krajevima južno od Save i Dunava) je nepovratno slabila, pa su ujedinjene snage Avara i njima podložnih slavenskih plemena 626. godine opasno zaprijetile čak i samom Carigradu. Međutim, opsada bizantske prijestolnice je u konačnici doživjela neuspjeh, a avarsko-slavenski plemenski savez ubrzo se počeo raspadati. Tada na jugoistoku Europe nastaju i prve samostalne slavenske plemenske cjeline, dok je moć avarske države 60-ih godina VII. stoljeća ipak bila obnovljena. Tako se avarski utjecaj među Slavenima u panonskim krajevima i dalje zadržao (što se očituje u grobnim nalazima, primjerice konjaničkim grobovima) sve do konačne propasti kaganata početkom IX. stoljeća pod udarima Franaka.
Teritorijalni opseg Avarskog kaganata u panonskim krajevima između VII. i IX. stoljeća; grobni nalazi iz Brestovca (okolica Požege) raznorodnog podrijetla: kasnoavarski pojas, franačka oprema za mač i bizantski nakit
Zanimljivo je kako se uz borbe bizantskih careva s Avarima početkom VII. stoljeća veže i podatak o postojanju legendarne „Bijele Hrvatske“ u Srednjoj/Istočnoj Europi, odnosno „dolasku“ Hrvata iz sjevernijih europskih krajeva u središnji dio istočnojadranskog područja, iako je ta vijest zabilježena tek tri stoljeća kasnije u djelu „De administrando imperio“ bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta. Porfirogenet je tom pričom na svoj način objašnjavao tadašnje istodobno postojanje slavenskih plemena – nositelja etnonima „Hrvati“/“Hrvate“ na jugu Europe, u Srednjoj Europi i Istočnoj Europi te je nevješto iskonstruirao priču o navodnoj seobi Hrvata sa sjevera na jug u kontekstu borbi njegovih carskih prethodnika (osobito Heraklija) sa Avarima i Slavenima. Ta literarna konstrukcija zapisana sredinom X. stoljeća, predstavlja bizantsku legendu. Naime, osim DAI, niti jedan drugi ranosrednjovjekovni izvor (domaći ili inozemni) ne spominje doseljavanje nekog hrvatskog plemena tj. skupine nositelja hrvatskog etnonima u Dalmaciju.
Približni smještaj četiri ranosrednjovjekovna hrvatska plemena na području Južne (Hrvatska, Bosna i Hercegovina), Srednje (Češka) i Istočne Europe (Ukrajina) sredinom X. stoljeća
Povijesni izvori iz perioda „seobe naroda“, tj. od početka Srednjeg vijeka do sredine VII. stoljeća, obzirom na područje nekadašnje rimske provincije Dalmacije govore o vladavini Istočnih Gota, a zatim i provalama Slavena te Avara, dok niti jednom rječju ne spominju neko hrvatsko pleme odnosno legendarni „dolazak“ toga plemena. Od kasnijih izvora: prema Tomi Arhiđakonu doselili su se „plemeniti rodovi“ Gota ili Slavena, dok su za tog srednjovjekovnog kroničara tadašnji Hrvati antički Kureti ili Koribanti koji su i prije Srednjeg vijeka živjeli u Dalmaciji; prema Popu Dukljaninu doselili su se Goti („koji su i Slaveni“) pod braćom Totilom i Ostroilom – njegov Ljetopis također ne spominje doseobu neke skupine pod hrvatskim imenom, dok se u prijevodu Dukljaninovog spisa („Hrvatskoj kronici“ iz XIV. stoljeća) Hrvati navode kao već nazočni prilikom provale Gota u Dalmaciju; ljetopisac Nestor „pradomovinu“ Slavena smješta u Podunavlje (Ugarsku i Bugarsku), pa dalmatinske Hrvate (“Bijele Hrvate“) uopće ne spominje u kontekstu seobe Slavena: seljenja slavenskih plemena su prema Nestoru bile usmjerena od juga prema sjeveru i istoku i to pod pritiskom Rimskog Carstva (tj. „Vlaha“ kako Nestor imenuje Rimljane).
Prikaz područja dvaju susjednih srednjoeuropskih hrvatskih plemena u granicama današnje Češke; područje istočnoeuropskog ukrajinskog hrvatskog plemena u Galiciji uz gornji tok rijeke Dnjestar
Također, obzirom na Porfirogenetov zapis o postojanju „Bijelih Hrvata“ i „Bijele Hrvatske“ u Srednjoj/Istočnoj Europi treba istaknuti kako niti jedan onovremeni izvor slavenskim plemenima Hrvata na području Srednje (Češka) i Istočne (Ukrajina) Europe ne pridaje epitet „Bijeli“. Tako o egzistenciji čeških hrvatskih plemena svjedoči „Anglosaska kronika“ sastavljena u Wessexu za vrijeme kralja Alfreda Velikog (871.-899.) na sljedeći način: “Na sjeveroistok od Moravljana jesu Dalaminci, i na istok od Dalaminaca jesu Hrvati („Horigti“), i na sjever od Dalaminaca jesu Srbi, i na zapad od njih Siusli. Na sjever od Hrvata („Horoti“) je zemlja žena, i na sjever od zemlje žena jesu Sarmati sve do Ripejskoga gorja.” Također, arapski pisac Masudi krajem prve polovice X. stoljeća (943./944.) piše o karpatskim Slavenima za čije kraljeve kaže da su se neki pokrstili, dok su drugi ostali pogani. Prema Masudiju, u davna vremena nad slavenskim narodom Volinjana vladao je kralj Mağah, a uz Volinjane između ostalih slavenskih plemena Masudi spominje i Moravljane, Hrvate („Chorwātin“) i Čehe.
Kneginje Ljudmila i Dragomira sa sinom sv. Vjenceslavom; nakon Boleslavovog ubojstva brata Vjenceslava 935. godine njegova je majka utočište našla među Hrvatima u današnjoj Češkoj
U povelji Otona I. iz 973. godine granice praške biskupije opisuju se na način da navode sva slavenska plemena koja su joj pripadala, uključujući između ostalih: „(…) Psovane, Chrovati et altera Chrowati, Slasane, Trebowane, Boborane, Dedosane (…).“ Nadalje, prema legendi sastavljenoj u prvoj polovici X. stoljeća, a sačuvanoj u rukopisima XIII.-XIV. stoljeća, kaže se „kako je majka Većeslavova, po imenu Drahomira, začuvši za smrt njegovu, plačući pohitala, bacila se na grudi njegove, pa ga onda dala odnijeti u svećenički dom.“ Zatim se navodi: „Ubojavši že sja mati jego (Drahomira) smerti i beža v Horvati (Krovati)“. Prema navodima kroničara Kadlubeka poljski knez i kralj Boleslav I. Hrabri (992.-1025.) pokorio je svojoj vlasti, među ostalima, i jedno hrvatsko pleme: „Hunnos seu Hungaros, Cravatios et Mardos,gentem validam, suo mancipavit imperio“.
Srednjovjekovna minijatura s prikazom Olegovog napada na Carigrad 907. godine; vojska Kijevske Rusi (koju su, između ostalih plemena, činili i istočnoeuropski (ukrajinski) Hrvati) pred carigradskim bedemima
Kijevski ljetopisac Nestor, pišući o ukrajinskom hrvatskom plemenu navodi sljedeće: „I živjahu v mire i Poljane i Drevljane i Sever i Radimiči i Vjatiči i Horvate. Dulebi že živjahu po Bugu, kde nine Volinjane, a Ugliči i Tiverci sedjahu po Dnestru, prisedjahu k Dunajevi, (…)“. Isti kroničar, opisujući pohod kneza Olega na Carigrad 907. godine, piše: „V leto 6412., v leto 6413., v leto 6414., (904.-907.) ide Ol,g na Greki. Igorja ostaviv v Kijeve; poja že množstvo Varjag i Sloven i Čjudi i Kriviča i Merju i Poljani i Sever i Drevljani i Radimiča i Horvati i Dulebi i Tiverca, iže skut tolkovniki: si vsi zvahut sja Velikaja Skut, i s simi vsemi pojde Ol,g na konih i v korablih, i be čislom korablij 2000, i pride k Cesarju Gradu.“ O vojni kijevskoga kneza Vladimira, s ciljem pokoravanja hrvatskog plemena na sjeverozapadu današnje Ukrajine (u tadašnjoj Vladimirskoj kneževini), Nestor iznosi sljedeće podatke: „V leto 6501. (=993.) ide Vladimer na Hrovati. Priš,dš,ju že jemu s vojni Hrovatskija, se Pečenezi pridoša po onoj strane od Suli, Vladimer že poidu protivu im, i srete je na Trubeži na brode, kde nine Perejaslavl“. Vijest o tom Vladimirovu ratu na Hrvate donosi i poljski ljetopisac Dlugosz: „Vastatis eo anno dux Russiae Carvatis infertur illi (duci) a Pieczyngis (Pečenegi) bellum, contra quos egressus ad fluvium Rubiessa (Trubež) eos offendit (…)“
„Dolazak Hrvata na Jadran“; Oton Iveković, 1905.
Dok svi ovi izvori hrvatska plemena u današnjoj Češkoj i Ukrajini imenuju samo „Hrvatima“ (bez pridjeva „Bijeli“) jedini vjerodostojni spomen „Bijelih Hrvata“ te „Bijele Hrvatske“ odnosi se upravo na Hrvate u Dalmaciji, a o njima pisac djela „De administrando imperio“ sredinom X. stoljeća navodi: “Hrvati, koji sada nastavaju strane Dalmacije, potječu od nekrštenih Hrvata, koje i Bijelima nazivlju.“ Budući da je Porfirogenet pretpostavljao „dolazak“ dalmatinskih Bijelih Hrvata iz sjevernijih krajeva na jug Europe, odnosno zajedničko podrijetlo južnoeuropskih, srednjoeuropskih i istočnoeuropskih hrvatskih plemena, on i tim sjevernijim hrvatskim plemenima (žiteljima „velike (u značenju „stare“ tj. nekadašnje) Hrvatske“), od kojih su južni Hrvati prema piscu DAI potekli, također pridaje pridjev „Bijeli“ – Hrvati (odnosno njihovu zemlju naziva „Bijela“ – Hrvatska). Međutim, kao što je navedeno niti jedan drugi ranosrednjovjekovni povijesni izvor ne potvrđuje takvu konotaciju. Također, kada opisuje navodnu sjevernu, „staru“ tj. nekadašnju Hrvatsku, iz koje su Hrvati „došli“ na jug, pisac DAI miješa vijesti o srednjoeuropskim (češkim) i istočnoeuropskim (ukrajinskim) hrvatskim plemenima.
Legendarni „Dolazak Hrvata k moru“ (djelo Ferdinanda Quiquereza iz 1870.) i „Dolazak Hrvata“ (djelo Celestina Medovića iz 1903.)
Iz svega navedenog može se zaključiti da neka jedinstvena hrvatska zemlja/država u sjevernijim dijelovima Europe (tzv. Porifogenetova „Bijela Hrvatska“) – u svojstvu „pradomovine“ dalmatinskog hrvatskog plemena, nikada nije postojala. Navodi iz DAI ukazuju kako je i u ovom slučaju riječ o literarnoj konstrukciji u kojoj se u jednu cjelinu nevješto spajaju raznorodni podatci o češkim i ukrajinskim hrvatskim plemenima. Potom se tako osmišljena poganska „stara“ tj. nekadašnja Hrvatska u carevom spisu pojednostavnjeno predstavlja kao nekadašnje sjedište dalmatinskih „krštenih Hrvata“, odnosno preteča „krštene Hrvatske“ na jugu Europe, koju su dalmatinski Hrvati utemeljili nakon što su pobijedili svoje avarske odnosno franačke neprijatelje i potom primili kršćanstvo iz Rima, odnosno Bizanta.
Krunidba Konstantina VII. Porfirogeneta, autora djela „De administrando imperio“ (rezbarija iz X. st.); gravura iz XVII. st. s prikazom hagiografa i ljetopisca Nestora (XI.-XII. st.), autora kronike „Povijest minulih godina“ („Pověst’ vremjan’nyh” lět”) – Porfirogenet i Nestor donose najstarije vijesti o Hrvatima u Dalmaciji
Za razliku od nepouzdanog Porfirogenetova povezivanja epiteta „Bijeli“ sa češkim i ukrajinskim hrvatskim etnoninima, egzistenciju „Bijelih Hrvata“ na jugu Europe, tj. na dijelu područja današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine potvrđuju, uz (posredno) DAI, još tri povijesna izvora. Tako se u Nestorovoj kronici „Povijest minulih godina“ s početka XII. stoljeća (kako donosi I. Mužić) navodi: “Po mnozeh že vremeneh seli sat Sloveni po Dunajevi, kde jest nine agorska (ugarska) zemlja i blgarska. Od teh Sloven razidoše se po zemlji, i prozvaše se imeni svojimi, kde sedoše na kotorôm meste, jako prišedše sedoše na rece imenom Morava, i prozvaše se Moravani, a drugi Česi narekoše se, a se ti že Sloveni: Hrvate belij, i Srbe i Horutane…Tako razide se slovenskij jezik…” U ovom Nestorovom zapisu južnoeuropsko hrvatsko pleme („Hrvate belij“) spominje se u odlomku u kojemu stoji da su Slaveni također: Bijeli Hrvati, Srbi i Horutani (tj. Karantanci). Prema načinu Nestorovog nabrajanja slavenskih plemena moguće je zaključiti kako ti „Bijeli Hrvati“ žive u blizini Karantanije, odnosno na području nekadašnje rimske provincije Dalmacije.
„Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate bile, što su Dalmatini Nižnji.“ (zapis iz „Hrvatske kronike“) – Bijela Hrvatska na jugu Europe (u vrijeme kneza Trpimira sredinom IX. stoljeća)
Također, u latinskom izvorniku Ljetopisa popa Dukljanina (kako donosi I. Mužić) piše: „Deinde Maritima in duas divisit provincias, a loco Dalmae, ubi rex tunc manebatm et synodus facta est, usque ad Valdevino vocavit Croatiam Albam quae et inferior Dalmatia dicitur.“, dok se u hrvatskom prijevodu („Hrvatskoj kronici“) istog teksta navodi sljedeće: „Od Dalme do Valdemina prozva Hrvate bile, što su Dalmatini Nižnji.“ Srednjovjekovni prevoditelj je latinski izraz „Croatia Alba“ (ili Bijela Hrvatska), razumijevao (i preveo) kao sintagmu „Hrvati bili“ u teritorijalnom smislu, što je još jedna potvrda postojanja „Bijele Hrvatske“, odnosno „Bijelih Hrvata“, na jugu Europe – u Dalmaciji. Naposljetku, u jednom odlomku Kronike Mihe Madijeva (umro oko 1358.), za kojeg se pretpostavlja da potječe iz još starije (danas izgubljene) Splitske kronike, izričito se navodi kako „Petar od plemena Cacauntova“ iz Splita i Petar „od plemena Gušićeva“ iz Krbava krajem XI. stoljeća nazivaju sebe i svoje zemljake „Bijelim Hrvatima“ (Croates Albi): „Tada primivši (Petar Spljećanin) od njega (Petra Gušića) vjeru, otkrije mu sve. Potom razgovarajući međusobno, pođoše zajedno ne govoreći nikomu ništa, i stupiše pred kralja te sagnute glave i skučenih koljena pozdraviše. Nato ih kralj upita, odakle su, a oni jednodušno odgovore: „Mi smo Hrvati bijeli“ (Croates Albi), te mu ponudiše vladanje nad Spljetom i nad čitavom Hrvatskom.“
Jadransko more na karti Al Idrisija (Tabula Rogeriana) nastaloj u Palermu 1154. godine. Ova zemljopisna karta predstavlja prvo kartografsko djelo sa zabilježenim imenom Hrvatske („Bilad Garuasiah“) – koja se još naziva i Dalmacijom („Dalmasiah“), dok se Jadransko more imenuje Mletačkim zaljevom („Halig al Benediku“)
Porfirogenet je u okvir svoje literarne konstrukcije umetnuo i imperatorsko, Heraklijevo „naređenje“ Hrvatima da sa sjevera (iz izmišljene poganske „Bijele Hrvatske“) krenu na jug, protjeraju bizantske neprijatelje Avare/Franke i dosele se u Dalmaciju, gdje su postali kršćanima. Međutim, može se zaključiti kako se „dolazak Hrvata“ u Dalmaciju početkom VII. stoljeća (a niti prije ili kasnije) nije nikada dogodio: (Bijeli) Hrvati su se autohtono, tijekom dugotrajnog procesa, formirali na području jednog dijela nekadašnje rimske provincije Dalmacije tek nakon završetka perioda „seobe naroda“, na sličan način kako su se autohtono te međusobno neovisno, formirala i hrvatska plemena u današnjoj Češkoj, odnosno današnjoj sjeverozapadnoj Ukrajini. Zajednička karakteristika svih tih različitih ranosrednjovjekovnih slavenskih plemenskih skupina, koje nalazimo u različitim dijelovima Europe, je njihovo ime, a ono je u sva četiri slučaja u svojoj osnovi poteklo od široko rasprostranjenog staroslavenskog toponima „hrvat“ sa značenjem „utvrđenog mjesta“ ili mjesta „čuvara“- stražara, odnosno „stražarnice“. To bi ime po svom značenju bilo istovjetno drugim slavenskim izrazima poput: „ostrog“, „kremlj“, „gradište“, „gradina“…itd. – što sve sadržajno odgovara općem praslavenskom izrazu *górdЪ tj. suvremenim hrvatskim jezikom rečeno „grad“ – u značenju „utvrđenog mjesta“.
“Regnum Croatorum” – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti
