ZAGORO MOJA
Ante Tešija
JOŠ JEDAN ČLANAK O LIJEVIMA I DESNIMA
Katarina Baričić
Nacionalizam je tema do 300 eura prihoda mjesečno. Njima se servira ta priča. Kad plaća prijeđe 500 eura, onda počinje razgovor o garderobi i kafićima. Kad prijeđe tisuću, onda je top tema zdrava hrana, ljetovanja i zimovanja, a kad se popne na više od tri tisuće, onda prestaje svako palamuđenje. Ljudi onda pričaju o vremenskoj prognozi i ljubavi.
RAMBO AMADEUS
ilustracija
Ovo je tema od koje su svi umorni; svima izlazi na uši, a opet ona metastazira posvuda. Raširena je posvuda: u kafićima, frizerskim salonima, debatama i sveučilištima.
Netko je izmislio podjele. Tako imamo 2 tabora, a svaki tabor ima svoj generalni opis vrijednosti i ponašanja.
Ispada da možeš birati između dvije kategorije: Hrvati i Jugoslaveni. Paket podjela i mitova je lista bez kraja…
„Hrvati“ su tadicionalni, a „Jugoslaveni“ liberalni.
Nadalje, „Hrvati“ imaju izražen državotvorni osjećaj, a „Jugoslaveni“ su suprotstavljeni ili ravnodušni tom osjećaju. „Jugoslaveni“ se zapravo ne poistovjećuju s nacijom.
Hrvati su nacionalni, Jugoslaveni su anacionalni.
Hrvati su vjernici, a Jugoslaveni su ateisti. (To ipak ne znači da se Hrvati ne razvode!)
Hrvati su protiv pobačaja, Jugoslaveni su za pravo na pobačaj.
Hrvati su homofobi, Jugoslaveni su homofili.
Hrvati su galamdžije, Jugoslaveni su salonski filozofi.
Hrvati su ustaše, Jugoslaveni su četnici.
Hrvati slušaju Thompsona, Jugoslaveni Balaševića.
Hrvati su domoljubi koji ne plaćaju porez. Čudna neka vrsta domoljuba.
Scena se održava tako da su stalne nepetosti između ta dva tabora. Ali najzabavniji su ovi koji su nabrušeni na „Jugoslavene“. Oni su toliko uživljeni u svoju antijugoslavensku ulogu da su parodija sami sebi. Dovoljno je vidjeti njihovo opredjeljenje za vladajuću stranku kad je Vučić posjetio Hrvatsku, te zamisliti njihovu reakciju da je slučajno SDP bio na vlasti.
Posebno opasni su desni intelektualci – oni su pametniji od sirovih desničara, i stoga je njihovo djelovanje opasnije. Koji su napravili karijeru od toga da pišu protiv Jugoslavije. Pritom „Hrvati“ prikazuju „Jugoslavene“ kao elementarnu nepogodu, kao najveću opasnost. Od čega bi Raspudić živio da mu Tito nije glavna muza? Umro bi od gladi. Možda on ideološki nije ono što govori, nego je našao svoju nišu na kojoj može zaraditi.
Moram citirati Vedranu Rudan koja dočarava sljepilo onih koji ne vide zasluge bivšeg režima za ono što su danas:
Raspudićev otac i majka Marica imaju četvoro djece. Da ih danas imaju u Hrvatskoj, neobrazovani, bijedni, kruha gladni, bez krova nad glavom, odlazili bi u javne kuhinje i molili boga da im netko s druge strane šanka udijeli padelicu tople splačine i štrucu starog kruha. Srećom po Raspudića rođen je u Titovo vrijeme kad su svi mogli postati profesori i arhitekti ako bi se potrudili. Lova u Titovo vrijeme tu nije igrala ulogu.
Raspudić je u Titovo vrijeme, dakle u vrijeme krvave diktature, polagao pionirsku zakletvu. Zakleo se Titu i Partiji da će biti ‘vjeran i iskren drug…’ Naravno da mali Raspudić tada nije mogao znati da se zaklinje krvoloku, ubojici, diktatoru, zlikovcu… To su sigurno znali njegov otac profesor i njegova majka Marica. Pa ipak, nisu se oglasili. Zato jer su se bojali za sudbinu svoje mnogobrojne djece? Zato jer su bili kukavice? Frustrirani jer su morali godinama stenjati pod čizmom ubojice Hrvata? Sigurna sam da su tata profesor i mama arhitektica Marica šutjeli jer im je bilo dobro. Dobro! Bolje nego njihovim kolegama danas.
Divide et conquer, najučinkovitija formula za osvajanje.
Mamac podjela je bačen s namjerom da nas se oslabi iznutra. Netko nam se upravo smije kako nas je uspio podijeliti, i svaki dan nas ponovno uspijeva podijeliti. I uspio u svom naumu.
