ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Kako je pronađen natpis najslavnije „Solinjanke“ i hrvatske vladarice?
Mate Božić
Od kraja kolovoza do početka listopada, u kontekstu starohrvatske povijesti, prošlost Solina se prije svega veže uz svakako najslavniju „Solinjanku“ – kraljicu Jelenu. Naime, upravo 28. kolovoza 1898. godine arheolog i povjesničar Frane Bulić pronašao je na Gospinu otoku u Solinu znameniti nadgrobni natpis kraljice Jelene, nastao 8. listopada davne 976. godine. Zanimljivo je kako je svjevrsni poticaj tom otkriću bilo nastojanje tadašnjeg solinskog župnika da se sjeverno od već postojeće crkve posvećene Mariji izgradi zvonik. Naime, don Frane se žestoko usprotivio navedenoj namjeri, smatrajući kako bi izgradnjom zvonika upravo na tom dijelu Gospina otoka ostatci prethodnih sakralnih građevina starohrvatskog doba vjerojatno bili uništeni. Kako se može pročitati u knjižici „Stopama hrvatskih narodnih vladara“ – zajedničkom djelcu Frane Bulića i Lovre Katića:
„Godine 1895. htjelo je selo Solin da gradi za svoju župsku crkvu i zvonik, te mu se godine 1896. bacio temelj na sjever crkve.
-Stanite, Božji ljudi, – govorio don Frane crkovnarima i župniku, – nema tu mjesta zvoniku!
Počeše pregovaranja, dogovaranja, koja su trajala dosta vremena. Plaća on crkvi odštetu za zid, obara i sa debelog velikog brijesta, na kojemu su visjela zvona, premješta ih on na poseban drveni zvonik. Dne 22. kolovoza godine 1898. kopa se ovdje prema istoku. Eto apside crkvene. Ne ide zasada dalje i prema apsidi izmjerio don Frane po prilici dužinu i širinu crkve, te vrcem u predvorje u atrij crkve. Ovdje moraju ležati grobovi vladara hrvatskih. Dne 28. kolovoza okolo 11 sati iskaču prva slova, zatim druga i eto ime H e l e n a. Zabrujiše zvona crkve solinske, sleže se narod iz Solina. Ulak trči u Split, da javi nalazak. Ali iz grada ni žive duše. Šalje se brzojavna vijest Jugoslavenskoj Akademiji u Zagrebu, koja nad Zgradom vješa svečano zastavu. Po podne istog dana otkrivaju se imena Mihajla i Stjepana pa i godina 976.“
Ilustracija iz knjižice „Stopama hrvatskih narodnih vladara“ (F. Bulić i L. Katić, 1928.) – „Iskopine kod Gospe od Otoka i nova crkva sagrađena god. 1880.“
Kraljica Jelena (+ 8. listopada, 976.), supruga kralja Mihajla Krešimira i majka kralja Stjepana Držislava, je bez sumnje najpopularnija vladarica i jedna od najzanimljivijih osoba hrvatskog ranog srednjovjekovlja. Za razliku od istoimene Zvonimirove supruge (Ilone-Jelene) i nedovoljno poznate Domaslave, toj su kraljici mnogi gradovi i mjesta (osobito u Dalmaciji) posvetili svoje ulice i trgove (Split, Šibenik, Biograd, Nin, Knin, Zagreb…Podstrana, Pakoštane, Vrana, Privlaka…itd.), a Zadrani i jedan perivoj. Prema nekim podatcima popularnost samog imena Jelena je u Hrvatskoj bila najveća 30-ih, a potom i 80-ih godina XX. stoljeća. Zanimljivo je kako se upravo početkom rujna 1976., uoči tisućite obljetnice smrti kraljice Jelene, u Solinu okupilo više od sto tisuća vjernika, na misnom slavlju kojim je bila okončana „Hrvatska marijanska (ili Jelenina) godina“. To je obilježavanje, koje je također doprinijelo Jeleninoj popularnosti, bilo važan dio tadašnjeg jubilejskoga pokreta Katoličke Crkve u Hrvatskoj: „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ (od 1975. do 1984.).
Solinsko misno slavlje, 12. rujna 1976. („Godina Velikog zavjeta“, 1977.)
Upravo na širem splitskom području, bogatom arheološkim ostatcima iz starohrvatskog doba, pronađeni su kameni ulomci s dva kraljevska naslova iz X. stoljeća: kraljice Domaslave (Klis) i kraljice Jelene (Solin). Naime, kliška tvrđava je bila vladarski dvorac („curtis“) Trpimirovića, dok se u obližnjem Solinu nalazio jedan od vladarskih mauzoleja. Tako je, zahvaljujući djelomično sačuvanom Jeleninom epitafu, moguće utvrditi mnoge pojedinosti o genealoškim vezama hrvatskih kraljeva te o političkim i društvenim prilikama Hrvatskog Kraljevstva druge polovice X. stoljeća. Spomenuti epitaf svjedoči kako „u ovom grobu počiva slavna Jelena koja je bila žena kralju Mihajlu, a majka Stjepana kralja“. Međutim, iako je historiografija suglasna da se spomenuti suprug kraljice Jelene tj. „kralj Mihajlo“ odnosi na kralja Mihajla Krešimira, a sin „kralj Stjepan“ na Stjepana Držislava, o točnom vremenu vladavine ovih dvaju vladara postoje različita mišljenja.
Rekonstruirani ostatci nadgrobnog natpisa kraljice Jelene iz 976.
Dok je prema dominantnoj historiografskoj struji Jelenin suprug kralj Mihajlo Krešimir vladao približno od 949. do 969., nakon što je oko 949. uz pomoć bana Pribine svrgnuo s vlasti brata Miroslava (koji je oko 945. naslijedio pretpostavljenog Krešimira I.), povjesničar S. Antoljak je smatrao kako je kralj Mihajlo Krešimir naslijedio svoga oca, Trpimira II. 925. ili 926. godine te je vladao do iza 950. ili točnije oko 954. godine, kada ga je naslijedio sin Miroslav. Miroslav je naposljetku oko 958. ili 959. bio ubijen u buni bana Pribine. Tako je prema prvima Mihajlo Krešimir bio Miroslavov brat i nasljednik, a prema Antoljaku Miroslavov otac koji je, zajedno s kraljicom Jelenom, vladao prije Miroslavljevog nesretnog stupanja na prijestolje.
Trpimir II., nasljednik kralja Tomislava i (prema S. Antoljaku) prethodnik Jeleninog supruga Mihajla Krešimira na hrvatskom prijestolju; djelo G. Jurkića iz 1932.
Takav zaključak bi se slagao s izvješćem Konstantina Porfirogeneta o drastičnom padu vojne snage Hrvatske krajem prve polovice X. stoljeća, tj. nakon uspješnog rata s Bugarima i pobjede nad Simeonovim vojskovođom Alogoboturom: „Veliku takovu moć i množinu naroda imaše Hrvatska do arhonta (tj. vladara) Krešimira. Pošto ovaj umre, a sin njegov Miroslav vladavši 4 godine, od ruke bana Pribine pogibe, i u zemlji nasta raskol i razdor veliki, umanji se broj i konjaništva i pješadije i sagena i kondura, što ih imahu Hrvati. Danas imade sagena 30, male i velike kondure, i konjaništvo i pješadije.“
„Kraljica Jelena“; djelo I. Mirkovića iz 1975.
Slijedom toga, dok je u historiografiji ustaljeno mišljenje da je vladavina Jelenina sina Stjepana Držislava započela 969. godine, te da je kraljica Jelena tek kroz nekoliko godina nakon suprugove smrti do 976. godine vladala kraljevstvom u mirnodopskim prilikama kao regentkinja svoga sina, Antoljak je držao kako je Jelena zavladala kraljevstvom u nemirnim prilikama građanskog rata između pristaša pogubljenog kralja Miroslava s jedne, te sljedbenika bana Pribine i budućeg kralja Stjepana Držislava s druge strane, odnosno da je već 958. ili 959. (a ne 969.) nastupila kao „majka kraljevstva“, kako nam svjedoči daljni tekst Jeleninog epitafa: „Gle, ovo je ona, koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledavši, čovječe reci: Bože smiluj joj se duši!”
Pozlaćeni medaljon s natpisom – KRALJICA JELENA GOSPA OD OTOKA SOLIN 976. – 1976. prigodno izdan 1976. godine prikazuje kraljicu Jelenu kao donatoricu crkve (u lijevoj ruci) kako desnom rukom blagoslivlja
U svakom slučaju, obje historiografske struje smatraju da je barem od oko 949. godine Hrvatskim Kraljevstvom vladao Jelenin suprug, kralj Mihajlo Krešimir, te da je kraljica Jelena sve do svoje smrti 976. godine, bez obzira na godinu smrti svoga supruga (954. ili 969.), imala značajnu ulogu u političkom životu kraljevine. Osim toga, važnost njene uloge je nakon Krešimirove smrti još više porasla, budući da je kao kraljica od 958./959. (ili od 969. kao regentkinja u ime svoga sina Stjepana Držislava) upravljala kraljevstvom. Prema tome, kraljica Jelena je u razdoblju treće četvrtine X. stoljeća (od 949. do 976.) zasigurno sjedila na hrvatskom prijestolju, bilo kao supruga kralja Mihajla Krešimira, bilo kao regentkinja u ime svoga sina Stjepana Držislava.
Natpis kralja Stjepana Držislava (Jeleninog sina) pronađen na arheološkom lokalitetu Kapitul u blizini Knina
Upravo u godini koja je prethodila početku tog „Jeleninog doba“, točnije 948., povijesni nam izvori (kronika Ivana Đakona) svjedoče kako je mletački dužd Petar Kandiano poslao 33 lađe protiv Neretvana koje su se vratile kući ne postigavši uspjeh, na što je dužd opet poslao protiv Neretvana isti broj lađa te je tada ipak utvrđen određeni ugovor s Neretvanima. O tadašnjem smirivanju prilika govori i tekst Porfirogenetovog djela „De administrando imperio“ napisanog upravo sredinom X. stoljeća, tj. u vrijeme kraljice Jelene, gdje se pored ostalog kaže kako sa svojim brodovima od Hrvata odlaze jedino oni, koji se bave trgovinom obilazeći od grada do grada „Paganiju“ (tj. neretvansko područje) i „zaljev Dalmacije“ sve do Venecije. Sudeći prema tom zapisu, tada je vladao mir na Jadranskom moru, koje Porfirogenet naziva „to pelagos Dalmaton“ – „zaljev Dalmacije“. Tako su mirnodopski odnosi između Mletačke Republike, Hrvatskog Kraljevstva i Neretvanske Kneževine omogućili širi zamah trgovine između obala Jadranskog mora.
Starohrvatske županije i područje pod vlašću bana sredinom X. stoljeća s Kninom i kninskom županijom u središtu (prema opisu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta)
Miroljubive „međunarodne“ odnose Hrvatskog Kraljevstva sredinom X. stoljeća već spomenuto Porfirogenetovo djelo objašnjava na sljedeći način: „Ovi kršteni Hrvati ne žele ratovati protiv tuđih zemalja, izvan granica svoje zemlje, jer su primili neku vrst proročanskog odgovora i zapovijedi rimskoga pape, koji je u vrijeme Heraklija, cara Bizantinaca, poslao svećenike i pokrstio ih…“ Također, kada Porfirogenet piše o Hrvatskom Kraljevstvu u vrijeme kraljice Jelene, naziva ga „hora“ – tj. „zemlja“, koja je podijeljena na jedanaest županija (Hlivanjsku, Cetinsku, Imotsku, Plivsku, Psetsku, Primorsku, Bribirsku, Nonsku, Kninsku, Sidrašku i Ninsku), dok hrvatski ban („boanos“) ima vlast nad Krbavom, Likom i Gackom. Što se tiče položaja i uloge bana, upravo u jednoj ispravi Jeleninog supruga, kralja Mihajla Krešimira, izdanoj u Kninu spominje se prvi po imenu poznati ban – Ozrinja; koji bi prema nekim tumačenjima bio identičan Pribini – zloglasnom ubojici kralja Miroslava.
Kliška tvrđava, od IX. do XI. stoljeća vladarski dvorac Trpimirovića i „ključ Dalmacije“, stoljećima je predstavljala kontrolnu točku putova iz primorja prema unutrašnjosti
Osim navedenih bizantskih svjedočanstava, o Jeleninom razdoblju govori i jedan arapski izvor. Riječ je o opisu prilika (oko 965. godine) na istočnoj obali Jadranskoga mora koji se nalazi u putopisu Ibrahima-ibn-Jakuba. On naime piše: „Slaveni nastavaju obje obale ovoga morskog zaljeva od njegova izlaza na zapadu u Sirskom moru. Na istoku njima (sjede) Bugari („al-Blkarin“), a na zapadu drugi Slaveni. Oni od njih koji stanuju na zapadu (morskoga zaljeva) jesu veoma hrabri, a žitelji ove zemlje (tj. stanovništvo bizantske Dalmacije) mole ih za pomoć i boje se njihove moći. Zemlje su njihove pune visokih planina s teško prolaznim putovima“.
Umjetnički prikaz kraljice Jelene kao „majke siročadi i zaštitnice udovica“ – rad u glini (autor A. Škobalj)
Epitet koji se često veže uz kraljicu Jelenu – „Slavna“, zapravo je izravno preuzet iz teksta njenog nadgrobnog natpisa: „In hoc tumulo quiescit (tj. u ovom grobu počiva) Helena famosa (tj. Jelena slavna)“, dok je samo ime „Helena“ izvorno grčko i znači „sjajna“. Starija historiografija je isticala njeno navodno romansko podrijetlo. Tako se i danas često navodi kako je Jelena „Slavna“ potjecala iz poznatog zadarskog roda Madijevaca, iako za takve tvrdnje nema oslonca u izvorima. Pojedini povjesničari su smatrali da je Jelenin otac bio Madije I., zadarski prior i prokonzul bizantske pokrajine Dalmacije, pa su tako Zadrani kraljici Jeleni posvetili jedan gradski perivoj i nazvali ga – Perivoj kraljice Jelene Madijevke. Riječ je o najstarijem zadarskom perivoju kojeg su vlasti Austrijskog Carstva otvorile daleke 1829. godine, a izvorno je nosio vrlo jednostavno ime – Gradski perivoj.
Pagoda u zadarskom Gradskom perivoju – danas Perivoju kraljice Jelene Madijevke (fotografija iz 1875.; „Gradski perivoji u Zadru“, M. Petricioli)
Bez obzira na Jelenino podrijetlo, treba istaknuti kako su rodbinske veze Madijevaca i Trpimirovića zaista postojale. Tako se Madije II. i njegov sin Dobronja spominju kao rođaci po ženidbi hrvatskog kralja Krešimira III. Vjerojatnija je pretpostavka da se pripadnica hrvatske kraljevske obitelji udala za nekog zadarskog Madijevca, možda upravo Madija II. Tako V. Jakić-Cestarić ističe prisutnost rijetkoga slavenskog imena Vekenega u obitelji Madijevaca, koje se moglo naslijediti od nekog ženskog pretka iz roda Trpimirovića. Vekenega je inače bila praunuka Madija II. tj. kćer njegove unuke Cike, koja je nakon muževe smrti 1066. utemeljila zadarski samostan Sv. Marije. Vekenega je kao opatica naslijedila svoju majku, a značajna je i po tome što je uz samostansku crkvu dala izgraditi sabornu dvoranu (kapitul) i zvonik. Također, uz njezino ime vezuju se dva iluminirana kodeksa (evanđelistar i časoslov) pisana beneventanom, a koja se danas čuvaju u Velikoj Britaniji i Mađarskoj.
Kraljica Jelena „Slavna“ okružena narodom i benediktincima na slici „Gradnja crkve na Otoku“ V. Paraća iz 1975.
Zanimljiva je i legenda koja se veže uz spomenutog Jelenina i Krešimirova sina (prema tezi S. Antoljaka), a potječe iz splitske okolice, točnije iz Poljica. Tako se u prijepisu jedne isprave nastalom oko 1500. navodi: „u stara vrimena došli su u Pojlica iz Bosne tri sina velikoga kneza Miroslava, i sagradili polače u Zvečajnu na Ostarvici… Imena od gori rečeni sinova kneza Miroslava jesu Tišimir Miroslavić, i jnegov brat Krešimir i Elemen. Jniovi ostaci jesu se razrodili, i u tri dila podilili Pojlica…“ Prema toj poljičkoj predaji, legendarni rodonačelnici triju poljičkih plemena didića (Tišemira, Kremeničana i Limića) jesu potomci pogubljenog Miroslava, odnosno Trpimirovići, a na njih su se (kao na svoje pretke) Poljičani pozivali i 1799. kada su od pokrajinske vlade u Zadru nastojali izboriti povrdu plemićkih prava i povlastica. Mogući izvor ove legende možda se nalazi u tekstu Ljetopisa popa Dukljanina. Naime, tu se navodi se kako je kralj (Mihajlo) Krešimir, otac kralja Stjepana (Držislava) – dakle suprug kraljice Jelene – imao oca „Tišemira“ i brata „Prelimira“, što svakako podsjeća na „Tišimira“ i „Elemena“ iz poljičke predaje.
Crtež rekonstrukcije dvojnih crkava na Otoku (prema E. Dyggveu) i tlocrt crkava Sv. Stjepana (gore) i Sv. Marije (dolje) s nezatamnjenim obrisima zidova koji predstavljaju tlocrt današnje crkve Suvremena rekonstrukcija crkve Sv Stjepana u Solinu (X. st.), među ostatcima koje je 28. kolovoza 1898. pronađen nadgrobni natpis kraljice Jelene „Slavne“ (autor: B. Hergešić, „Hrvatski Kraljevi“)
Da se u splitskoj okolici uspomena na kraljicu Jelenu sačuvala i stoljećima nakon njene smrti svjedoči nam kronika Tome Arhiđakona iz sredine XIII. stoljeća. Naime, Toma u 16. poglavlju svoga djela govori o kraljici Jeleni, koja je u Solinu sagradila crkve posvećene Sv. Stjepanu i Sv. Mariji, te ih poklonila splitskoj nadbiskupiji. Crkva Sv. Stjepana nalazila se sjevernije od crkve Sv. Marije – bazilike manjih dimenzija s pravokutnom apsidom i velikim narteksom. Toma osim toga piše i o ukopima mnogih kraljeva i kraljica u atriju crkve Sv. Stjepana, a posebno ističe Jeleninog supruga Krešimira. Međutim, poznati epitaf kraljice Jelene iz navedene crkve se sve do kraja XIX. st. nalazio skriven pod zemljom.
Nekadašnja crkva Sv. Marije na Gospinu otoku izgrađena nakon protjerivanja Osmanlija i izgorjela u požaru 1875.; P. Zečević: 1840.
Kakva je bila sudbina Jeleninih zadužbina poslije njezine smrti? Poznato je kako su obje crkve (Sv. Stjepana i Sv. Marije) stradale u invaziji Mongola („Tatara“) 1242. godine. U vrijeme najveće moći knezova Šubića Bribirskih crkve su obnovljene, da bi opet bile izložene uništenju kada su Osmanlije u XVI. stoljeću čvrsto zavladale solinskim krajem, osobito nakon sklapanja mira s Mletačkom Republikom poslije završetka Ciparskog rata 1573. godine. Iako od tada izvorne crkve više nisu obnavljane na današnjem Gospinom otoku (točnije na prostoru nekadašnje crkve Sv. Marije), zaslugom stanovništva doseljenog iz Zagore nakon protjerivanja Osmanlija sredinom XVII., izgrađena je manja crkva s prostranim atrijem. Međutim, niti ta crkva nije do danas sačuvana, nego je potpuno stradala u požaru 1875. godine, tako da postojeća crkva predstavlja čak treću sakralnu građevinu posvećenu Mariji i sagrađenu na istom mjestu – Gospinu otoku.
Arheološka istraživanja ostataka crkve Sv. Stjepana 30-ih godina XX. stoljeća – ulomci epitafa kraljice Jelene pronađeni su u atriju nekadašnje crkve (tj. gornjem desnom kutu fotografije)
