ZAGORO MOJA
Ante Tešija
KAMIKAZE I OPORTUNISTI U IGRI PRIJESTOLJA
Katarina Baričić
Što smo naučili iz Igre prijestolja?
Jedna od stvari koje smo naučili je da je Igra prijestolja promovirala teoriju da je genetika važnija od odgoja, jer što god radili bit će nam isto. Ako si sin ili kćer ludog kralja, ti ludi geni u tebi će se aktivirati. Bez obzira koliko se trudio i pokušavao biti …. To će prevladati u tebi. (nature, genetika).
Ali istovremeno…ako si sin ili kćer Neda Starka koji je primjer časti, i ti ćeš poprimiti taj model ponašanja. (nurture, odgoj) A to je jedna vrsta samoubilačkog načina djelovanja. Čast te može ubiti ako ne znaš igrati igru nego baš uvijek radiš ono što je ispravno.
Ne dobiju svi ono što zaslužuju. Nekad baš suprotno. Ljudi češće dobiju ono što ne zaslužuju. Tako je Ned Stark “nagrađen” za svoje časno postupanje odrubljivanjem glave.
“Chaos is a ladder?”
Koja je poruka? Moramo imati neku poruku nakon 8 sezona zamršene politike, opakih igrača, kamikaza i egzekutora iz cijelog Westerosa.
Nature or nurture? Genetika ili odgoj? Chaos or order? Je li sve povezano i smisleno, ili je sve rezultat slučajnosti?
I kako to da na kraju, netko tko želi spasiti svijet čitavih 7 i pol sezona, završava kao onaj od koga treba spasiti svijet.
Ima li poruke, ili je jednostavno poruka da je svijet kaotičan. I da se u takvom svijetu isplati boriti samo za svoje interese, jer sve ostalo je utopija?
Glavni zaplet odvija se unutar samih likova. Glavni konflikt je unutarnji.
Možemo vidjeti obične oportuniste, kao što je Bronn, koji nemaju nikakve ideale ni vrijednosti nego se bore isključivo za svoje interese
Oportunisti nemaju unutarnje konflikte, njihov cilj je preživljavanje i grabljenje.
Ili Jon koji uvijek bira “Greater Good”, iznad vlastitog interesa.
To nije optimistična poruka, da će prevladati nature, a ne nurture. Genetika, a ne odgoj.
Ipak, moramo primijetiti utjecaj odgoja – Ned Stark usadio je u svoju djecu sklonost da biraju one izbore koji su časni, a ne oportunistički.
Onda, što je bolje, biti Jon ili Bronn? Gledati samo sebe, ili se žrtvovati za veće dobro? U brutalnom svijetu kao što je svijet Igre prijestolja, jasno je koji izbori su bolji za tebe samoga, a koji za društvo. I oni se rijetko preklapaju, gotovo uvijek se mora žrtvovati jedno na račun drugog.
Jon je napravio krajnju žrtvu za veće dobro – ubio je osobu koju voli jer je znao da je to izbor koji će donijeti benefit cijelom svijetu, osim njemu samome.
Možemo zaključiti da je Bronn puno bolje prošao od Jona. Jon je završio u egzilu, iza zida, sa teretom unutarnje borbe. A Bronn je pobijedio u svojoj igri, podigao se na vrh ljestvice tog društva čistim oportunizmom.
Izbor koji je imao Jon Snow ultimativan je izbor između sebe i svih ostalih, kad radije biraš ono što će biti bolje za svijet, a tebi će donijeti veliku unutarnju borbu. I ta borba ne prestaje nakon što je čin završen, ona i dalje traje. I velika većina misli da si glup jer si se žrtvovao za druge.
Oportunisti nemaju taj “luksuz” unutarnje borbe. Oni imaju samo borbu između sebe i svijeta, doživljavaju svijet kao neprijatelja kojeg treba što više očerupati.
Koliko ljudi bi radije odabralo da milijuni pate samo da oni osjete olakšanje – povijest je puna tih primjera. S druge strane, imamo kamikaze koji su se žrtvovali za čovječanstvo. Igra prijestolja je fikcija, ali postoje pravi junaci kao volonteri iz Černobila – vatrogasci, rudari, radnici u nuklearki – koji su shvaćali da je njihova žrtva pitanje budućnosti ogromnog broja ljudi. Oni su proizašli iz takvog sistema u kojima je društvo bilo iznad pojedinca, kolektivizam iznad individualizma.
Ali što je zapravo sretan kraj za nekoga? Je li dovoljna utjeha da ima mir sam sa sobom da je napravio najbolje što je mogao za veće dobro, iako mu je odluka donijela teški unutarnji konflikt?
Onda, tko ste vi u ovom našem svijetu, Jon ili Bronn?
