Pametnomu dosta ZP Izdvojeno

KAZNI ME KAZNI AKO OČI LAŽU

Filip Lagator

 |  ožu. 25, 2017

“Ženo, naš sin će bit političar”, kaže muž dok mali sidi na školjci.

“Kako znaš mužu?”

“Nu pogledaj ga, sere i gleda nas u oči”

Ovaj primjer zorno prikazuje “modus operandi” svakog političara od pamtivjeka do dana današnjeg. Gledaj protivnika ravno u oči, nije bitno šta ti iz usta izlazi. Dok god oči povjerenjem zrače, za ostalo je lako. Izjave, demanti, pa demanti demantija, pa opet iznova i nanovo, sve to narod lako proguta. Vidija sam mu u očima, dobar je čovik, zna san mu i ćaću, iz dobre je familije, napravit će šta je reka i obeća.

I tako godine prolaze, a s mista se ništa ne miče. Zarasle su staze grada i države, mi otupili na sve i nemoćni za bilo kakvu akciju i reakciju čekamo čudo. Čuda postoje, al rijetko se dešavaju.  Dovedeni smo na rub egzistencije, a kao takvima moral nam ne može bit na visokoj razini. A kad moral pada, čovik klone duhom sam od sebe. Sjaj u našim očima je odavna stvar prošlosti, zamijenilo ga je bezidejno lutanje u međuprostoru od prevelikih očekivanja i realne surove stvarnosti. A ona je i više nego očita, zajebali su nas.

Smistili su sebe, pobrinili se za svoje i od svojih svoje, okružili se poslušnicima i nizom akcija kaparali, a zatim kupili njihovu doživotnu vjernost. Njihove oči za razliku od naših sjaje svakog petog u misecu kad kapne sigurna kunica iz proračuna, mi kontenjeraši smo totalno nebitni. U prolazu nam mlako stisnu ruku, pogled opet ravno u oči, usput dobace da su njihova vrata uvik otvorena za sve upite, naravno ne i za odgovore na te upite. I svemu uprkos, opet cila vojska biračkih zombija, debelo ispranih mozgova, svake izbore zaokruži one koji su ukrali budućnost njihove dice i dice njihove dice.

Nadaju se boljemu, a nada je kurva. Čovik koji se nada je najranjiviji, drugi mu ne mogu dat kolko mu ti možeš obećat. Samo mu ponavljaš šprancu bit će bolje, daj mi vrimena, ne može se se sve priko noći. I tako nam prođe život u nadanju i iščekivanju.

Ali…

Zaboravili su na jednu jako bitnu stvar; oči su ogledalo duše. A kad ti je duša crna ki ogarak, nema tih očiju kojima ćeš uvjerit druge kako su tvoje namjere plemenite.

Sve ono šta si do jučer govorija, sad više ne pada na plodno tlo. Ljudi i dalje gledaju u tvoje oči, al one su sad bezidejne, ne odišu onom sigurnošću kojom si ih pridobija na početku. Sad malo obrate pozornost i na ono šta govoriš, a ti nemaš ništa za reć ka šta nisi ima ni na početku kad su te samo oči spašavale.

Gledaš u svog birača, al on vidi kako je tvoj pogled negdje odlutao, vidi kako je uzalud sve ove godine virova tvojim očima i tvom pogledu. Tek sad vidi i zna da si ga zajeba i da ti je uzalud sve ove godine virova.

Skuplja ono malo hrabrosti šta mu je ostalo, ono malo ljudskog dostojanstva kojeg si mu ti ukrao i kreće ovaj put ka čovik na svoje posljednje zaokruživanje glasačkog listića. Al ovaj put ne zaokružuje za sebe, zaokružuje za budućnost svog diteta. Kaznit će tebe jer su mu tvoje oči lagale i svojim zaokruživanjem poslati poruku u stilu Nede Ukraden: Došlo doba da se rastajemo !!!!!!!!!!