S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

KRIVUDavI PRAVCI

Ante Tešija

 |  kol. 7, 2019

DOMOLJUBNI NATJEČAJI I SLUŽBENI OBIČAJI

Pišen poeziju. Kažedu, za takove, da su to bezvezni muškići, jer poezija je za žene meka srca, a di si vidija lolu takovog „izdajničkog“ srca.

No ka’ se sitin Lorke, Krančevića, Cesarića, Kovačića, Prevera, Hessa, Kiševića, Jesenjina i drugi velikana stiha, onda ne obadajen velike „muškiće“ koji se sa stihon sprdaju.
Javi san se na pozivni natječaj i posla pismu posvećenu Domovini, njenim istinskim junacima, njenon vikovnon borbi za rodnu grudu, no nisan zapazija jedan minoran uvjet.
Naime, promaklo mi, kako se mogu javit samo istinski domoljubi. Smetnija san sa uma kako je to najvažniji uvjet.

Naime, moja pisma nije ni zaprimljena.Kako znan. Jer običaj je da se odgovori na e-mail koji mi je pokaza kako je uredno zaprimljen, no uzalud mi čekanje na odgovor. Svojin kanalima san uspija uć u bit problema.

Nisan dovoljno domoljuban.

Ma ko je taj koji određuje tu kategoriju? Postoji li neki rengen kroz koji te mogu provuć i dobit točan odgovor? Nisan čuja za ti izum. No očito je kako netko zna.

A ja san siguran kako san veći domoljub od njega, teg sveznadara.

Jebeno je što su odabrani parametri potpuno suprotni. Moji sa njegovin su dijametralno različiti.

BRIGADIR IZ FOTELJE

Mrzin ratove a poštivan ratnike.
One ratnike posebna kova, koji srcen i domoljubljen, bez razmišljanja krenu na sveti obrambeni zadatak.

Samo na obrambeni zadatak.

Ratove vode hrabri. Rizik života im nije prioritetno važan. U njima postoji nagon posebnosti, po pravilu su to pošteni i skromni ljudi, nevični paradiranju i ispostavljanju računa.

Završetkom rata heroji se turaju ustranu. Slavu valja rascipat na komadiće, obezvridit herojstva i postavit nika drugovačija pravila zaslužnosti.
Herojima i tako nije do važnosti, oni su svoj zadatak obavili te im je odlazak u anonimnost sasvim logičan potez.

Ali postratno vrime povećava proizvodnju, pa se tako vrimenom odmaka na naš pladanj stvarnosti poslože informacije koje su u najmanju ruku sumnjive da ne spominjeg grezije riči.

Evo smo doznali kako se lako moglo dobit čin brigadira, skalu niže od generala, a da nositelj tog znamenitog čina pojma nema kako se repetira puška, a o cokulama za kamenjar zna samo iz narodni bajki, i partizanski filmova koje je režira.

Slavon ovinčan, hrabrošću manjkav, no manipulacijom obdaren.

KLEKNI, PREVIŠE STRŠIŠ

Kažedu naši pametni stari da nije pametno stršit.

To van je ono kad se previše ističeš, previše si zapasa prostora, nedodirljiv si, preimpresioniran samin sebom, i po svemu si drugovačiji, kvalitetno oli ne, svejedno.
Kazivali su da take triba svest na potrebitu miru. Triba ih spustit na zemlju.

E to se, za divno čudo dogodilo u Sinju, prid oltaren Svete Gospe Sinjske.

Izvršena je zapovid spuštanja, sa nebeski visina, na kolina, šutnju i slušanje mise uz molitvu.
Iako kratka trajanja, lipo je bilo vidit i spoznat kako se ne valja previše približavat nebesima.

OSUDIŠE SUCA

Odavna nisan u blizini travnjaka, ovakav nogomet nije vridan moje pažnje no ostao je uvik jedan detalj koji me veže uz to takmičenje.

Mišljenje o sucima.

Nikad ih nisan posebno cjenija. Oni su bili na granici da im se viruje. Slobodno sudačko uvjerenje je izrodilo puste nepravde a da se nikad nije saznala prava namjera.

Nakon Maksimovićeva maratona u Ljubljani, kad su Frfa, Jure, Šuro i ostali mađioničari baluna, na Karaburmi di su uredno pobjedili OFK Beograd, sa tranzistorom na uvu čekali posljednji zvižduk zaspalog suca muljfoza, i doznali da je Bjeković donija titulu Partizanu u dubokoj nadoknadi, za mene je balun izgubija smisao praćenja.

Da mi je bija blizu bar bi ga ljutito pogleda i opsova sebi u bradu, a nikako ne bi na njega potega nož ili ga pretuka.

Eto, i tu su se pravila izminila.

Čovik odsudija Hajduku pobjedu na Poljudu i oša se naklonit Sinjskon Gospa pa dobija puste batine u korpet.

Zašto je ona to dozvolila, ko smi priupitat.

PREDSJEDNIK

Sićan se ko da je bilo jučer.

Živija san u niki neboder u Splitu. Moj ulaz je triba izabrat predsjednika kućnog savjeta. Zamolili su me da buden prisutan jer je to, ko, važan, za ulaz, događaj.

Skupilo nas se. Skoro svi osin jednog pijanca iz podruma. I tako je započeja moj prvi izborno životni ciklus.

Pojmljivo san ih sve sasluša i između trojice odabra najmlađeg. Normalno, pobjedija je jedan grlati penzioner, neki čin iz vojske. I nasta je belaj. Svađa, prepucavanje, pritnje, uvride i meni čudne poruke. Pobiga san ne svativiši što to ljude tira da budu na vlasti.

Evo je, a da nije kampanja ni počela, već 13 kandidata za vođu Države. Rest će taj broj sasvim sigurno. Apetiti su vražja stvar.
I opet se pitan, koja to strast tira ljude da se ukrcavaju u takmičenja kad unaprid znadu kako su teški autsajderi. Naša politička arena ima posebnost di se gotovo pa siguro znade tko je grlo za odabir. Ne caruje tu razum već neka pravila izvezena kroz povjest narodnog kameni gena običaja.

Živija san u jednu Državu koja je propala, i nastavija živit u drugu koja očito propada. Nemojte me sad slat ukurac ko nekog ko ne voli svoju Državu. Ma ko san ja, jedinka koja ništa ne more prominit ma može barenko poželit.

U onu prvu san ima diktatora kojemu su se mase klanjale, pivale mu pisme, nosale štafete a cili svit ga doživljava ko važnog faktora. Ja tu ničemu nisan kumova. Volja naroda.
Danas smo uplovili u demokraciju di se i pijančina isprid Tommija u Solinu može kandidirat za predsjednika Države. Ni tu nisan kumova. Samo zaključujun.

Mala je razlika između diktatora i redikula.

LJESTVICA VAŽNOSTI

Iman ja posebne prijatelje. Kad oni počmu govorit ja zastanen i ne otvaran usta dok ne skužin da su gotovi.

Uprav jučer san ima tu kava predstavu u mom omiljenom lokalu.

-Znaš li ti kume moj šta ti mene posebno čudi? Ovi odnos među ljudima. Skroz je nakaradan.

Nerazumnjiv i čudan. Evo ja. Ja san se, kako i sam znaš, rodija gori na kamenu, u bjedi i siromaštvu. Jebi ga, ne znan kako i zašto, mene iskrcalo sa posebnostima. Uvik san bija drugovačiji. Rugali mi se i divili, čudno me doživljavali. Završija osnovnu sa peticon, pa onda u gimnaziju i na faks. Vuklo me. Moji siromašni ali ja san se snaša. Sam sebe san školova i uplovija u svit znanosti i drugovanja sa likovima posebnosti. No ja nikad nisan zaboravija svoju Zagoru. Uvik san se gori vraća i uporno pokušava bit oni isti mulac koji san bija.

E neš rode. Počelo me se izbjegavat. Ogovarat. Smištat u gnjizda di ne pripadan. Skupa smo išli u školu, isti razred, skupa čuvali ovce i goveda, okopavali kumpir i kukuruz i najednom ja nisan njijov. Ne razumidu me, a ja njih razumin. Ispa san iz njihova okvira svakodnevnice i koliko se ja god trudija da in pokažen da san isti, okvir se zatvara. Danas kad oden gori, osićan se izgurano, isprazno. Osićan da me ne žele. A ja bi tija doznat bar jedno. Zašto?

Bože, kako mi zvuči poznato.

U SPOMEN SAVKI, MIKI I VLADI.

Hrvatska politička scena obiluje raznolikošću.
HDZ i SDP kolo vode moćnom armijom poštivalaca. Tu vlada zakon „armije“.

Sve ostalo je putujuća karavana bezznačajnog nuđenja. Smetala.

No kako se dade zaključit iz posljednjih gukanja, nisu odustali od svog nametanja.

Tako, imamo „čast“ pročitati da se minorne družine HNS i HSLS busaju u prsa nudeći sebe kao nastavljače politike Savke, Mike i Vlade.
Jadnici, prestanite, niste dostojni izgovarati ta časna, i posebna, imena.

FETIVI I OD KOLINA

Od kad san stupija na sveto tle Splita, nisan presta bit etiketiran ko oni ozgara koji remeti njihovu fetivost.

Đaba mi trud i želja da buden dostojan šetnji po Pjaci i Rivi, osta san, ostali smo Vlaji koji remete njihov mir i odabir načina življenja.

Dali smo in poteštata, sami su gu izabrali, vlaške posebnosti pa smo malko i umukli u nemoći da opravdamo tu šarolikost prostakluka i nemoralnosti, čekajući neki škerc za osvetu.

Dolaskom na čelo grada Splita, diteta o’ kolina, u očekivanju kako će i legendarni Smoje zauzet svoje misto na Matejušci, doživismo rehabilitaciju te se „omržena“ puška nagradi sa pol miljuna kuna za nastupa na Rivi.

Da je to uradija Kerum, virovatno bi nas počeli tirat nazad, no ovako u fetivosti to se dade prožvakat.

A da konačno izvučete tu smrdljivu vodu iz kolina?