S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

Lakoća etiketiranja – S’MOJE STRANE POGLEDA

Ante Tešija

 |  ruj. 27, 2017

Zasigurno nebi ovu temu uzeja da mi se svaku malo ne dešavaju čudni upiti, poruke, čak i prigovori sa sprdnjom, da san komunjara??

Moj životni vik koji nije baš kratak, te spoznaja da san nešto i naučija, daju mi za pravo da se pozabavin sa ovin fenomenom, omiljenom „lektirom“ kod hrvata.

Ova „psovka“ se toliko nametnula u vokabular domaćeg življa da ju čak rabe i istinske komunjare u nadi kako količinon revanja zameću trag svoje posrane prošlosti.

Ja san u svom životu bija član saveza komunista Hrvatske u jednom kratkom vrimenu rada u Slobodnoj Dalmaciji i mogu iskreno reć da san gušta u tom društvu. Članovi su bili sve visoko obrazovani ljudi, novinari, urednici, pravnici, ekonomisti i inžinjeri grafičke i strojarske struke. Bilo je to vrime kad je ta novina cvala i kad je bija privilegij dilit vizitku tog logotipa.

No jebi ga, došla demokracija i na grbaču nam iskrcala spasitelja Kutlu. Štetočina učinija svoje.

Ja se te svoje epizode ne sramin, dapače, već se ponosin na nju, no onog trena kad se vrag ukrca u odnose, sasvim bedasti razlozi, kumova je mojin pozdravon i vraćanjem crvene knjižice.

Vraćanjem knjižice ja se nisan prominija ni malo. Osta san potpuno isti, gradeći život na vridnotama koje i danas zagovaran. Ta knjižica ničim nije ustranu pomakla moju životnu putanju. Ali mi je dala nike spoznaje koje, bez nje, možda nikad ne bi razumija. A ja volin učit, otkrivat, sudjelovat i donosit odluke na osnovama smisleni analiza, sve kako bi svoj život učinija boljin i plemenitijim.

Ja se ni u ludilu ne kanin sramit svoje prošlosti, ona je samo moja. Odricanjem, rižeš svoj život na fete a to onda sliči na sranje od života.

Ma zgrožen san činjenicama kako su poneki, čak moji sekretari, nakon devedeseti, promjenili svoj smjer i krenuli u pravcu kojeg su, kao, „mrzili“. Eno ih, pošto su pristojno školovani, po raznim tribinama, promocijama, druženjima, dernecima, pljuju sami na sebe, obezvriđujući svoj pređeni put na način kojeg bi se normalan čovik sramija.

Upravo ta žgadija su tema ove kolumne. Oni i oni koji tu lešinarsku manipulaciju gutaju.

Gađenje na vlastitu prošlost toliko ističu, ma ni u ludilu ne kane odreć se puno tega šta su ćapali u vlastitu korist. Školovanje i bubanje Marksova „Kapitala“ oni su obavljali pod „prisilon“. Diploma ostaje iako se u njenom sticanju valjalo vatat sa naukom kojeg su, kao, prezirali. Čarobni kvadri doma kojeg su dobili na osnovama samoupravne svjesti i poštenja, nikako im ne čine neugodu dok guštaju mir vlastite gajbe.

Zasigurno bi se okladija u krupno da svaki građanin Lipe naše može nabrojit bar deset prebjega sa liva na desno, sa komunističke staze na desničarski front. Nevirovatno je kako se dežurni psovači njih ne site popljuvat, već ih primaju u jato ko svoje najrođenije, a prebjezi toliko „napreduju“ u zanatu da su istinski desničari za njih „dica šala mala“.

Bez namjere vriđanja, moran napomenuti neka imena ko prvoborce pritakanja, kao što su Tomac, Jović, Čelan, Bandić i niz, dugačak niz, nosioca komunističke spomenice.

Sjajno bi bilo otvorit katalog članstva, utvrdit njihov „ratni“ put iz jednog tabora u drugi, poslušat misli koje su zagovarili u različitim fetama njihova života.

Sve je to nemoguće, sve su to moje umotvorine ma, ponavljan, gadost je opasno zapasala normalu i uništava kontakt među različitima.

Etiketiranje, taj moderan zanat „volontera za istinom“, sortira ljude u posebne redove, određujući njihovu sudbinu bez da im se dade „pravo glasa“ iznošenja istine.

Lipitelji etiketa se nemilice sprdaju sa ljudima koji nemadu šansu obrane, a čemu se i suprostavljat, pljujući ih na lice a nikako na naličje, tamo di je misto za lipilo.

Etiketači i sebe etiketiraju. Pojmljivo, obzirno, lažući i kontajući kako količinom gukanja izgled za uspjehom biva sve izgledniji.

Dobro je dok su etikete u koloru, crno bjele bacaju sumnju i nelagodu u retro namjeru.