ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
LJUDI SU VRIDNOTE, DJELA SU PRODUKT
Ante Tešija
U OBRANU ČASTI
Da su žene puno jače od nas muški’, pokazuje primjer tužiteljice iz Splita gdje se mafija-podzemlje udružiše kako bi joj zabranili da radi svoj častan posao. Nisu uspili! I ne smiju uspit. Ako smo i malo svjesni potribe da se othrvamo tom nametu, koji nam koči normalan život, sav svoj potencijal bi tribali dat’ na zaštitu, kako te tužiteljice, tako i svih onih časnih ljudi koji su na braniku naših normalnih života i sloboda.
Mafija-podzemlje nisu u zaštiti Ustava RH, nisu nikakav potencijal razvoja, ne podliježu zaštiti ugroženosti i zbog toga su predmet zajedničkog otpora svih građana naše Države.
No imadu oni svoje istesane metode djelovanja kojima su se uvukli u sve pore našeg društva, maskirani na miljun načina, glumeći i stvarajući lažnu sliku sebe u svojstvu svog poganog interesa.
I uspjevaju. Nametnuti su nam a da nismo izgradili obrambeni zid. Ova časna tužiteljica je samo jedan „matun“ u tom zidu. Nedovoljan da nas zaštiti od zla iskovanog u podzemlju skrivenosti.
Đaba nam neovisnost, đaba san koji smo dosanjali kad na pladnju sve to isporučujemo, što u strahu, što u nezainteresiranosti.
Ova tužiteljica je moja heroina. Ona je putokaz a na nama je da tim putem krenimo. Ili je lakše poć stranputicom koja tobože nudi sigurnost od pogane šake kriminala.
Možeš bižat ma pobjeći nećeš!
KRUŽIĆI NA BRANIKU SPLITA
Praksu, kojom se spomenici zaslužnicima mogu podignut tek nakon smrti, valja minjat. Normalno da se zezan ma tribalo bi bacit na tu temu pažnju.
Kad čovik parti obično dođe zaborav. Zaborav zoblje sve prid sobom.
Ovih dana je aktualna tema oko izbjegnutog zločina koji je pritija gradu Splitu. Kad ti netko, „zakonski“, natakne dug od pola miljarde kuna a da ti u tom „biznisu“ nisi bija akter onda spasitelju triba isti tren podignut spomenik.
Ne znam dali je Općina Klis svom branitelju iz davni zemana podigla spomenik ma znam da se iz spomenara ne može izbrisat tema kako je kapetan Petar Kružić spasija Split od najezde turskih osvajača zaustavši ih ispod kliške tvrđave. Povjest to junaštvo iz 1532 godine čuva od zaborava.
Jedan drugi Kružić, Dejan, nije kapetan već profesor, nije sa mačem već olovkom, ovih dana živi dokon život jer je spasija Spilit na malo drugačiji način, no vridnost se jedna na drugu mogu komotno naslonit.
Jebi ga, djela čine čovika. Predznak je bitan.
Odkad san ga upozna ovaj čovik stoluje kod mene na posebnom mistu. Toliku količinu znanja, upornosti, morala i odricanja, ritko je sresti u jednom tilu. Poza njega stoje dokazi. Toliko čvrsti da ih je nemoguće pritvorit u prašinu pa otpuhnit. Skroman i poseban, nenametljiv a toliko potriban u ovom izopačenom sustavu vrednovanja.
On nam je potriban, problem je u nama.
OGORJE, VAN INTERESNOG DOMETA
Dani su u slavu Oluje, u slavu Alke i Velike Sinjske Gospe, pa je naša Dalmacija u ove zemane poželjna destinacija malo viđenijeg svita koji stoluje na sjeveru, u Zagrebu.
Eto razloga da se spuste. Pa kad su već tu i da ne bude dosadno rado se rastrče našim prostorom iskazujući svoj interes kako mi to doli živimo.
Naš vridni župan je domaćin drugom čoviku u Državi pa je red da mu pokaže točke di bi se tribalo malo bolje intervenirat i rasporedit šolde iz državne kase. Turneja je, u medijima, nazvana kao pomoć demografskog popravka stanja.
Kako je to zamišljeno nisan skužija ma san skužija da kod nas neće svratit. Odoše oni u Imotski i u Vrliku. Slavi se neko društveno kulturno događanje a toga u Ogorju fali.
Zašto se naš kraj, kojeg su upravo oni prozvali Provanson, sustavno zaobilazi? Zašto, zar smo im toliko nevažni ili u nama ne vide hrvate koji bi tribali pred Ustavom RH biti jednaki sa ostatkom Lipe Naše? Zar demografska obnova ovdi nije isto bitna!?
Očito da nije. Ovdi se skoro ništa ne ulaže. Ovdi se ljudi ne bune, ne zovu, ne prite, već žive svoj, stoljećima, čemerno zadan život. Od odavde ne priti nikakva opasnost nemira, pa zašto bi oni gubili svoje dragocjeno vrime na stanovništvo koje služi. I odumire.
Šalju nam svog predstavnika. U liku smeća za Lećevicu!
BUDI SE EKO SVJEST
Sramin se, ja koji stalno kroz ovu kolumnu prtljan o Solinu koji nije eko svjestan i svu pažnju poklanja prostoru oko Gospina otoka, jer nisan doša na prvu akciju OČISTIMO RIKU.
Nisan, jer san kasno peška poziv a i bija san u svom neodgodivom poslu.
Ma radujen se i podržavan akciju te obećavan kako ću svaku narednu akciju bit među prvima.
Ovo je našem lipom gradu prijeko potribno. Široka akcija trajnog karaktera. To nam je jedini način da i izabrana vlast dade ruku i pokrene svoje moćne mehanizme.
Bravo za organizatore, podrška uz poruku da se ne smije odustati.
Uredimo naš Solin za nas same. Doći će nam i drugi, kao pomoć, kao gosti.
POHVALA VRIDNIM ŽENAMA
Svaku malo san nikim poslovima po službenim prostorima Grada Solina, SDŽ u Solinu i uredima na našem području.
Svaku malu mi nešto triba. To triba zatražit i dobit.
Svrha ovog mog osvrta je sasvim jednostavne naravi.
Kako se nikad ne libin izrazit kritiku, ne radi moje potribe, već zbog općeg, tako se ni ne libin na sav glas izreći pohvalu onomu što san konzumira.
Grad Solin i sve njegove službe, općenito, su nešto što čovika, mene naročito, posebno raduje. Ti pusti uredi di čovik mora zać nikad nisu bili mjesto od kud čovik ode nezadovoljan. Toliko srdačnog dočeka i u kratkom roku obavljenog ja u svom dugoročnom životu nisan doživija na drugim adresama. Naprosto se radujem kad negdi moram poć.
A u tim uredima obično rade žene. Susrećem ih svaki dan po užem dilu grada te se ta srdačnost i tu ispoljava na način prijateljovanja.
Kuditi je potribno ma ne pohvaliti je zločin.
KAŠTELANSKI ČVOROVI NERAZUMA
Meni je ova cesta od Solina do Trogira svakodnevna ruta poslovanja. Silno se radujem ovom stanju kad se prisjetim prijašnjih tegoba kojima san svidočija.
Prometnice su najvažniji segment gospodarskog poslovanja svake zajednice.
Brzina prolaza je nemjerljiva dobit svakomu tko ima volan u rukama.
Dobro, zimi se kod nas ta teškoća ne osjeća ma litnim zemanima se nerviranje često ispoljava. Sa razlogom. Pričati o ulazu i izlazi iz Splita više nije potribno. Katastrofa za prometnu struku.
Na brzoj Kaštelanskoj cesti se bezrazložno prometni stručnjaci nametnuše. Gradovi rastu, automobila je sve više a brza komunikacija je sve važnija. Zašto su prometni stručnjaci tu činjenicu pri planiranju prometa kroz Kaštela smetnuli sa uma?
Zašto su morali postavit one semafore kočničare kad se sa malo truda i volje moglo to nadomistit nadvožnjacima i podvodničnim cestama. To su napravili na par mjesta i to fantastično funkcionira. Ali semafori ne. Oni koče. A tek kad se sudariš sa vrimenom trajanja zelenog signala di se glavno i sporedno potpuno izjednačiše.
A tek onaj ulazak u Trogir. Godinama bezrazložno tu stoluju plastični branici koji sužavaju promet u jednu traku. Zašto? Zašto kad je teren čist da se izgrade dodatne trake pa da propusnost bude idealna. To tu stoluje već desetak i više godina a da nikomu nije palo na pamet pozabavit se tim sitnim prometnim idiotizmom.
COVID PRAVILA PO RAZLIČITIM ARŠINIMA
Ja san se, i moji, cjepija bez puno mudrovanja, te sa te strane ne snosim nikakvu odgovornost kojom me struka može optužiti.
Zapravo, puno ne bacilan već živin svoju savršenu svakodnevnicu. Jedinka san koja ne može bitno utjecat na stanja u društvu.
Ko i svako normalno biće ne mogu izbjeći silna prepucavanja i mudrovanja po pitanju grupisanja ljudi i opasnosti koje se iz toga izlegu. Nisan zainteresiran ma me čude različitosti.
Gledan neke skupove di su ljudi ko sardine u škatuli. Gledan silno velika „krda“ mladosti di in ništa osin zabave nije sveto. Gledan i puste zabrane. Gledan i čudin se.
Nema kulture odgovornosti!
A kako će je bit kad politički grintavci i njhova „kažnjenička“ bojna daju primjere potpune različitosti. I to ne skrivaju.
Sinj je ovih dana središnje misto gužvi. Intervenirati je tu suludo. Naprosto će biti onako kako narod kaže.
A na nekom drugom mistu gdje vlasnik restorana nudi program pridržavanja pravila, ne dozvoljava se produženje radnog vrimena.
Od jačih biži, slabije tari!
ZDS PUSTITI SA LANCA
Zabrane su najteži oblik ljudskog djelovanja. Dobro, kad se to nametne ko jedino rješenje onda nema otpora ma kad je to sporedno onda čuđenju nema kraja.
Sićan se silnih zabrana iz doba bivše Države, kad se neke pisme zabranjivalo a one su se iz prkosa, dišpeta i inata pjevale. Sićan se silnog grintanja i spočitavanja po pitanju sloboda. Prominilo se vrime, krenulo se stazom demokratskog izjašnjavanja pa se tako i te pisme pustiše sa lanca. Da me ubiješ ja se ne sićan dali san i jednu čuja ima bit u ovih trideset godina slobode.
Sad su na tapetu neke druge zabrane. Pokušaji. Ma uzalud jer se pojavija prkos, inat i dišpet. Stvorili smo društveni okvir u kojemu nismo kadri donijeti konačni stav oko tih zabrana. Polovično rješenje je najgore rješenje.
Potpuno san uvjeren da kad bi se te zabrane pustile sa lanca da bi malo komu bilo u interesu remetit puste državne praznike i urlikat u mikrofon po trgovima, jer interes za njih nebi postojao.
Sloboda je smjer koji uvijek u konačnici bude odabran.
