ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
MINJAT NAM SE TRIBA
Ante Tešija
A SAD NA POSAO
I to se skončalo! Narod je odlučija i nema nam druge već čestitati odabranima te ih pustit da pokažu jesu li dostojni odabira. Jesu li spremni na služenje!? Na služenje, ne na vladanje!?
Čestitam novom starom gradonačelniku Daliboru Ninčeviću.
Čestitam novom starom županu Blaženku Bobanu.
Čestitam solinskoj i županijskoj oporbi na fer i dostojanstvenom držanju u predizbornom festivalu nadmetanja.
Jedni se raduju, drugi žaluju, ma nema prostora za pretjeranost jer ih čeka teška četverogodišnja utakmica dokazivanja.
Ja san isto malo štuf! Ne zbog izbora već zbog jedne stare boljke. Izlaznosti! Kod mene je to kljasta demokracija kad iziđe ispod pedeset posto glasača. Jest sve regularno, ma nije za pohvalit se.
Kad pročitaš da je u jednom gradu, hipotetski, za odabranog glasalo cca 40 000 ljudi a za neodabranog cca 30 000 ljudi, a Grad broji 200 tisuća glasača e onda je to zajebancija sa odgovornošću i mogućnostima.
O drugim izbornim fintama nebih. Zakon je tu još više kljast i invalidan.
Zašto se pobogu više ne uvede elektronsko glasovanje da nam se guzonje ne moraju micat sa kauča?
Zašto se ne ozakoni kažnjavanje zbog obveznog izlaska na biralište?
Zašto se kandidatima ne ograniči rok na dva mandata,…..zašto, zašto, ma znamo mi zašto?
No jedno raduje! Minja se ustajalo stanje i više nitko, nigdje, neće imati četverogodišnju uspavanku. Shvaćamo pomalo da smo svi akteri sa istim pravima i obvezama. Zajednička kasa više ne smije biti bankomat gdje posebni imaju karticu i samo oni da znaju PIN!
POSTA SAN PERSONA NON GRATA
Ja san čovik koji voli izazove, koji trezveno obavlja svoje poslove i koji ljubi slobodu ko najveću svetinju.
Ja znam tko sam, ma mnogi očito ne znaju, pa kad i znaju drugačije tumače.
E sad, ovdi ja nisan baš bitan, ma događaj i tradicija pljuvanja, omalovažavanja i etiketiranja su na tapetu objašnjenja sa puno upitnika u zraku.
Večer ko i svaka druga ma ova pinkicu zanimljivija jer nije baš uobičajeno da ti Premijer dođe u goste i da ti bude na metar daljine.
Eto, bavin se pisanon riči i sasvim je normalno da pohitan čuti što nam poručuje kako bi napisa koju za portal na kojem imam svoj prostor. Portal kojemu sam postavija samo jedan uvjet, da ne smi ni grešku u mom tekstu ispraviti. Ja sam autor i jedino ja za napisano odgovaram!
Gotovo je Premijerovo obraćanje, amo ća od Glorijeta u lipu Solinsku noć. Gužva je i čovik susriće neka lica koje ne viđa česta i red je da se javiš, proćakulaš. Jedan od njih je bija i gospodin Ante Sanader, predsjednik SDŽ-vog HDZ-a, kojeg znan dugo i nema razloga da se ne pozdravimo. U društvu je.
-Šta radiš Ante, čim se baviš…?-upita me moj imenjak.
-A pišen. Na…-nisan dovršija rečenicu jer je netko drugi iz njegova društva požurija to objasnit.
-A piše za našeg neprijatelja!
Daljnje prepričavanje nema smisla osim podatka da je taj netko u samom vrhu solinske vladajuće stranke, da je visoko rangiran i da ima silno velik utjecaj na stanje u našem Solinu.
E, on je mene proglasija neprijateljem. Čisto, jasno i nedvojbeno! Kojim argumentima? Sumnjan da ću ga ikada pitati za to. No bitno je napomenuti da ta njegova rečenica sugerira kako sam ja jadni potrčko koji piše po nalogu njegova neprijatelja. Ne sugerira li to da sam HDZ-ov neprijatelj?! Ja koji u Solinu imam najviše prijatelja upravo članova HDZ-a!? Ja koji ljude ne dilim po nikakvim ključu već samo na osnovu zaslužuju li moje društvo ili ne. Samo na tim osnovama.
Pođimo redom. Otkud nekomu pravo na lipljenje takovih etiketa, ovako paušalno i podlo. Jeste, svojim pisanjem izlažem sebe različitim komentarima, pohvalama i pokudama. Kad nešto pišeš sa punim imenom i prezimenom, preuzimaš na sebe i odgovornost koja podrazumjeva slobodan odgovor onog’ kog’ se dotakneš. Portal to dozvoljava i zbog toga što je to moj uvjet. Ja nikoga ne vriđan a rič mržnja kod mene ne stoluje.
Dotičnog, nikad i nigdje nisam dotaka ma jesam politiku koja se vodi u gradu Solinu. To je moje demokratsko pravo i novinarska obveza. Pobogu, to je i patkama u Riki jasno. Imam svoj stav, svoju viziju i to javno plasiran, ne da bi posta neprijatelj već prijatelj. Šaljem svoje poruke!
Ako je netko kadar da svoj stav, ovakav kakav je upućen meni, iznese na ulici, među ljudima, što sve ne može u izoliranim situacijama, u zamračenim kantunima!? Nije li tada novinar upa u rascjep mogućeg i nemogućeg? Etikete su opak proizvod! Etiketirani su meta za iskazivanje nezadovoljstva i mogućnost „šake u glavu“. Grozne su to stvari kojima se netko rado ‘ita a za koje se ne odgovara.
A da je autor „optužbe“ korektan, onda bi ili šutija ili iznija pravo stanje stvari u javnost putem javnog načina komuniciranja.
Rič „neprijatelj“ je unaprid ispaljen „metak“. To je osuda bez suda, to je uvrida bez obrazloženja.
A ja podnosim samo jedan detalj mog „neprijateljstva“ koji je dovoljan kao kontra argument tvrdnji solinskog uglednika.
Papirnato, pečatirano, priznanje Udruge roditelja „Moje djete“ Solin, čiji član je i on sam. Ta Udruga mi je zahvalila što sam svoj novac utržen na promociji moje knjige „Život pod Svilajom“ u GK Solin donirao za njihove potribe. Punim srcem i sa puno ljubavi.
Izvinjenje je normalan sljed. Očekujem ga!
PODNOSVILAJSKI TANGO
Izborom starog župana na novi mandat , za nas Podnosvilajce jedna je olakotna okolnost jer samo nastavljamo započetu suradnju.
Valja nam još žešće zaposlit cipele i svraćat na njegov prag kako bi ga podsjećali na obvezu, i obećanje, da se malo više pozabavi problematikom koja je njemu dopala u opis radnog mista.
Ovaj predizborni šušur je potvrdija stare poznate činjenice koje svakog normalna čovika vriđaju. Mislim na podnosvilajski teren. Gori, pod gordu Svilaju nitko nije svratija da upita nešto, poruči nešto, čak niti da zatraži glas.
A naš, staro novi, župan nije imao razloga ne svratit. Dapače, ja bih ga dočekao i kritizirao na maćehinskom odnosu SDŽ-a spram mom kraju, ali bih sa guštom iznija i neke podatke kojima bi pokazao da je upravo on među nama čovik sklon pomaganju.
Zločin je šutiti ma i zatajiti. A Blaženko Boban je čovik koji nikada potrebama nije okrenija leđa. Ja to znam jer sam ga osobno upoznao sa nekim nedaćama ljudi ispod naše Svilaje kad sam u istima bija akter. On je taj koji ni trena nije dvojija već je traženu pomoć znao udvostručiti.
Ali to nema veze sa ignoriranjem silnih problema mog kraja za koje smo sigurni da će se našom „dosadnom“ aktivnošću iz temelja prominit.
Gori, za razliku od južnoistočnog područja Općine Muć, ništa nije zagrebano kako bi se bar prividno pokazala briga. Dok je ovo navedeno područje svo uz miris cvića, zamirisalo crnim i svježim asfaltom dotle se kod nas nastavija cvat rupa po uskim i starim prometnicama.
E to valjda više neće biti tako! To nije pošteno a ima i posljedičnu vezu da će „opomene“ redovito stizati. Završilo je vrime dokonosti i izbjegavanja! Partnerstvo na osnovama zajedničke kase će morati malo drugačije rizati kolač i nuditi na potrebite apetite.
Trenutno su cisterne za vodu najviđenije prometalo na podnosvilajskim izrovanim putevima. A odma uz krajeve Svilaje, malo dalje, teku rjeke bistre vode koje nikako da skrenu i napoje žedan kraj.
Nije li to sramota?
To je naš razlog grintanja, prestati nikad nećemo dok ne budemo uvjereni da se stanje minja na bolje.
Minjat se mora!
