S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

MNOGOČEGA NAM TRIBA, ŠTOŠTA UZIMAMO

Ante Tešija

 |  tra. 23, 2021

KAD MACA PROGUCA JEZIK

Ima san jednu sasvim normalnu ideju. Tija san u ovo predizborno vrime prošetat Solinom i upitat sugrađane za mišljenje, te ih u formi zanimljivosti objavit na portalu. Bija san uvjeren da će materijala biti na pretek.

A pitanje je; „Kakvu političku elitu Solin zaslužuje?“

Kad ono, ćorak. Nitko, komu san i zucnija o toj ideji, da se ohrabri i izrekne ono što u svakodnevnim ćakulama grlato razbacuju.

Zašto je to tako? Ostaje samo jedan zaključak. „Nebi se štel mešat.“

Ali ću ipak navest osnovne odgovore koje san dobija, bez navođenja imena i bez slike.

„Šta meni to triba. Mogu ja bez toga! Mogu i oni bez mene! Iman ja važnijeg posla.“

„To je onda sugeriranje za koga glasat. Ne hvala, nebi.“

„Ti si lud, šta se tu ima reć kad je sve jasno i kad se ništa ode neće prominit. Nisu oni ludi pa prepustit slast vlast. A imaju i one tamo priko.“

„Ajde moj sinko mani se ćorava posla. Ko da koga briga što ja mislin. A mislin najgore.“

„Neš ti portala. Samo navijate za jedne a druge gadite.“

„Pa ovi mladi su jedino sposobni nešto prominit. Ja ću im dat glas. Dosta je ovih više! Ako se nastavi po njijovu u Solinu će svi zaposleni bit na državnin jaslama.“

„Bit će ko i prije. SDP ko da ne postoji. Dava san im glas ma ovi put neću. Komu ću, da ti nebi reka!“

„Ja mislin da će bit utisno. Ko god bija gradonačelnik neće imat većinu u vjeću. Bit će trgovanja samo tako. Tko će dat ruku HDZ-u? SDP. Vidit ćeš!“

„Ja ne glasan ovdje. Triba bi na Klisu ma neću uopće glasat. Je Vetma dobar, ali ja glasat neću!“

„Dat ću glas Kerumu. Dobro, onom momku njegovu. Pa šta da je mlad, možda nije pokvaren na gazdu. Kažeš da mu je unuk sestrin. E onda neću! Dat ću glas Duvnjaku.“

„A za koga ćeš ti glasat? Ti si ljevičar, šta ja uopće pitan.“

Eto, takovi su se odgovori i mogli očekivati. Samo što nitko ne želi da se to znade. Jebi ga, može naškodit, niko ne zna! Nije se za zajebavat.

A sićate li se olovni vrimena kad si moga zajebavat koga god oćeš, samo ne Tita. Sićate li se viceva o Miki Špiljku?

Zato će poslije ustoličenja krenuti nove „bujice“ tumačenja, nova mudrovanja i nove porcije zamjerki.

Komu? Očito ne shvaćaju. Samomu sebi. A tko će bit’ najgrlatiji? Oni koji nisu makli guzicu sa fotelje na dan izbora.

MLADOST U RALJAMA ŠPORKE POLITIKE

Ka’ san ja stasa i ka’ se od mene nešto očekivalo, moran priznat, bija san silno zainteresiran kako me se doživljava i što društvo od mene očekuje.

Silno san se trudija da od sebe ne napravin divljaka, budalu ili neprimjetnog buzdu koji „pliva“ nizvodno di „bujica“ oće. Naprosto san tija da mi darovan život ne bude promašaj.

Bila su to , po meni, sjajna vrimena kad si naprosto moga. Da, moga si birat svoj smjer, moga si se školovat, moga si se zaposlit, moga si putovat, moga si ljubovat po pustim „meridijanima“, moga si neopterećeno izgrađivat svoj život.

Ko’ vam kaže da niste mogli, laže vas!

Danas smo svidoci nekih drugih mogućnosti. Danas tatin sin vozi BMV sa prvim danom punoljetnosti, tajkunov sin posjeduje par hotela, mamin sin diplomira studij koji mu ne triba, a uhljeb uhljebljuje sina uhljeba.

Sve se izokrenulo. Sve gre u nikom čudnom smjeru potpune promašenosti, razjednjinjenja i opasnog sukoba do pucanja normi izdržljivosti.

Danas smo svidoci da se mlad čovik ugrađuje u mosntruozne projekte propasti tog istog mladog čovika. Isturi ga se poganom namjerom i ispljune kad ne bude od koristi.

Vrime je, dajmo im šansu koju smo mi nekad imali. Ali ne ovako.

Ponuditi Solinu dite da ga vodi, zaista nije normalno.

JASENOVAČKA POEMA

Ja o Jasenovcu malo tega znan. Zbunjuju me silne studije navijačkog obrazlaganja. Zbunjuje me silna navala da nam se uvali različita istina.

Jasenovac je, po onom što znam i u što virujen, prostor, gdje je nekad neko mračno društvo u mračno vrime, ograđen bodljikavom žicom i danonoćno pod nišanom krio najmračni dio naše Hrvatske prošlosti.

Zar je tu teško stati!? Zar ta istina nije dovoljna da se jednom godišnje svi skupa dođemo pokloniti i zatražiti oprost od onog nesritnog čovika, žene, diteta, koji bez krivnje bijahu strpani u strahotu pomućene pameti proizvedene u tvornicama mržnje.

Čemu puste kolone odavanja pijateta? Zar nije dovoljna jedna?

Čemu manipulacije i iživljavanja idiota koji bi minjali istinu u svoju poganu korist.

Zar nije dovoljna patnja koju su im namjenili zastrašujući likovi crne prošlosti?

VLAST, TA ČAROBNA MOĆ

Prevare su legitimni čin predstavljanja u predizborne dane. Domišljatost je zapravo važnija od gole istine koju nitko ne želi ispričati o sebi. Svaki kandidat krije bar ponešto što mu ne služi na čast te je logično da se drće oće li netko iskopati tu skrivenu splačinu.

A ima toga. Ima posvuda, ma u gužvi na sceni to ubrzo biva maknuto u stranu. Ne voli naš narod puno analizirat već traži nove zgode i zgodice da mu vrime protekne u zanimljivostima.

Političari su trenutno zvjezde. Mediji vape za nekom pikanterijom jer ovise o pažnji znatiželjnog glasača. Društvene mreže, svi mediji, naprosto vape za komentarima ispod članka. A ti komentari, doslovno smeće, ispisuju novu stranicu bluda.

Znatiželjan, istraživački smućkan, krenen u potragu za lažnim profilima da bi se uvjerija kako su politički jangiri skovali prostački plan dizanja sebe u nebesa. Doša san do „čarobnog“ podatka kako bidne face iz zaklonice nemilice troše svoje vrime u dodvoravanja.

E sad tu postoji dvojnost. Jedni su očito na zadatku, no mnogi su zagucali udicu i nesebično daju ruku, lajk, sa punim imenom i prezimenom valjda računajući da će gazda to zapazit i vodit brigu o njemu.

Kad pojmljivije analiziraš sadržaj poruke dolaziš do saznanja da su one na vlas iste i da ne postoji preskakanje bilo kojeg članka. Uđeš u profil i potvrda biva tu.

Znaju politički jangiri da je vlast u pitanju, da svaki glas stoji a bidni stražari pod punom „ratnom“ opremom moraju obavit zadaću naredbe iz centra.

Da nije jadno, bilo bi zanimljivo.

„HUMANITARCI“ U SLUŽBI SEBI

Humanitarci su duša svakog društva.

Ta zlatna ekipa je uzdanica čovječnosti i zadnja adresa na koju se možeš oslonit bez papirologije, administracijskog aparata i bezglavog lutanja od nemila do nedraga.

Humanost je pečat na čast, čestitost i ljudskost. Humanitarac je obično anonimus svjestan svog čina a još svjesniji kako to čini sa dušom i srcem te da mu nije potribna razvikanost i divljenje širokog auditorija.

Takovi ostaju u svom čarobnom okruženju, skriveni i dokoni.

Ovih predizbornih dana smo svjedoci nuđenja puku isječaka starih novina di se razglaba, hvali, o nekom činu davanja potrebitima na potpuno nakaradan način.

Dva vida „humane“ nakaradnosti obilježavaju našu stvarnost. Prvi je onaj koji se dili iz zajedničke kase proračuna a slavu zaslužnosti nosi potpisnik tog čeka. Zar to nije bludno?

Drugi vid je kad se koristi velebno oteto mizerno vraćeno, a sve upakirano u humanost da se skrene pažnja sa istinitog. Taj čin je za osudu ma pada na plodno tlo i od otimača pretvara se u pomagača.  

PENZIĆI,  ĆORAVI  DJETLIĆI

Ja san u mirovini. Penzić. Zašto mi nikad nije palo na pamet da svoj glas dam HSU?

Amo redom. Svi znademo koliko je nas na jaslama proračuna. Svi znademo kako bi jedinstveni virovatno imali svog premijera, predsjednika Sabora a moguće i Države. To su gole činjenice ma ima jedan uvjet. Da se svi držimo za jedan štap.

Ali, teško je kontrolirat udavaču. HSU je stara grintava udvarača. Tu su mrvice dovoljne da se smjer minja.

Zar i ovi tren nisu u redu za milostinju?

LOKAL SAMOUPRAVLJANJE  

Samoupravljanje je nedovršeni pokušaj poštenog.

Nitko me nikada neće uvjeriti da nisam u pravu. Niko nikada neće znanstveno dokazat da to nije najbolji način suživota izvezen u svim vidovima ljudskog postojanja i djelovanja.

Ali za tu čaroliju valja zadovoljit niz uvjeta. To je na čoviku. Ma kad uzmeš u obzir tko je čovik i kakovim je različitostima oboružan onda ta ideja dolazi pod veliki upitnik.

Postaje utopija!

Zašto  naše društvo koristi izraz lokalna SAMOUPRAVA? Zašto, kad je već sa svim raskrstilo, nije odbacilo tu mrsku obiljužnicu jednog doba koje je prihvaćeno ko loše?

Nije iz prostog razloga što je to demokratska kategorija a kojoj mi nismo dorasli. Taj izraz se koristi i asocira na poštenu raspodjelu gdje svi učustujemo u odlučivanju i trošenju putem naših odabranika.

Triba li napomenuti da to nije tako!? Naprosto je sve suprotno. Iznjedrilo se opako stanje gdje se određena politička družina, elita, oboružana povjerenjem, obično mizernog postotka, koristi bogatstvom pretežito u vlastitom interesu ma zaštićena demokratskim sustavom vrednota.

Država podjeljena na nepotribno veliki broj feuda, „samoupravno“ rastače svoje blago i stvara društvenu  različitosti koja vodi ka propasti.

Zapravo ovaj izraz ima neku simboliku. Feudi; općine, gradovi, županije, i jesu lokali samoposlužnog tipa gdje ključ nema kopiju.    

IMA  LI  SMISLA

Upravo čitam da vrh Crkve predlaže odgode svih događanja zbog velike opasnosti u okupljanju no da neki tu „naredbu“ ne uvažavaju i da se ritam i programi ne minjaju.

Ima li smisla grintat?