Grad Solin ZP Izdvojeno

MRAMORNA, BORBA ZA SVOJ PROSTOR

Ante Tešija

 |  lip. 25, 2019

Svaki život obilježava prostor u kom se imaš razvijati, snalaziti i čekati konac.

Prostor ti je neminovan pratilac, a kakav prostor triba bit u službi žitelji, proizlazi iz njihove brige i načina kojm ga uređuju. Prostor za sebe, vična je težnja svakog društva pa su se zbog njega u povjesti vodili silni ratovi na kugli zemaljskon. Različiti su prostori, silno različiti, pa su kao takovi bivali plod interesa mnogim osvajačima, onima koji nisu imali sriću izleć se i uživat u okruženju koji kvalitetom mami.

Nas hrvate Bog je smistija , kažu, na odabranu fetu za sebe. Pošto je na nas zaboravija, odluči da nam to sveto tlo podari na upravljanje i uživanje.

Siguran san da se ubrzo pokajao.

Jučer san svidočija borbi ljudi za svoj bokun prostora. Rič je o plaži Mramorna, koja orjentacijski pripada MO Sveti Kajo, grada Solina.

Kao svjež stanovnik ovog posebnog grada, često san za šetnji upravo znao izabrati stazu do tog plažnog kutka. I uvik bija silno razočaran nebrigon o tom prostoru koji uz malo truda može bit jedan od bisera Jadrana. Taj prostor je naprosto iznakažen, ostavljen u propadanju a da razlog za to nije teško saznati. Razlog se sam po sebi nameće. Nesposobnost, neznanje i linost.

Kroz različite vremenske fete, pod različitim političkim „kopitama“, prostori su služili svrsi te se sa njima zadovoljavala trenutnost.

Ovi priobalni prostor koji pripada mom gradu, iznakazi poslije ratna težnja za obnovom razrušenog društva te u amaterskom odabiru svrhe, u njega posadiše sve ono što će unakazit budućnost. Malo je koji plemeniti prostor „podaren“ sa toliko zagađivača i uništavača normlnog življenja.

Taj spoj Hrvatskog Jordana i beskonačnog mora u nijednom normalnom društvu ne bi bija prepušten takovoj devastaci. A ako već jest, onda je na nadolazećim generacijama zadatak ispravka. Oplemenit prostor spada u ljudsku plemenitost.

Ova generacija odlučivanja nije sposobna, ili ne želi, da krene sa minjanjem stanja na bolje, dapače, sve se čini da propadanje bude još drastičnije. Tu ljutnja na ovu tvrdnju nikako ne stoji jer prostim okom biva jasno da svakim novim danom, godinom, ovaj spominjan prostor podsjeća na tragičan Černobil.

Plaža Mramorna, po pričanju okupljenih, bijaše kultno misto boravka solinskih generacija za ljetnih žega, te ne čudi današnji uspješni protest u traženju da im se dade odgovor o nakani uređenja njenog prostora.

Mene osobno vesele ovaki treni jer na protest postoji Ustavno pravo ako je on opravdan a ovaj danas zasigurno jest. Danas su se na sitnom pjesku, pod tamarisima, okupili stanovnici Svetog Kaja, i mi drugi iz malo daljnjih mjesnih odbora, od diteta u pelenama do gospođe u devedesetima. Ovaj skup nije bija usmjeren za rušenjem demokratske izabrane vlasti već se tražio odgovor na sasvim jednostavno pitanje.

„Recite nam zašto izigravate puste dogovore, zašto ne izvršavate obećanja i da li kanite, i kad, išta poduzeti po ovom pitanju“.

Dolazak Gradonačelnika je dokaz njegove svjesti o odgovornosti, te taj čin veseli, no saslušavši njegove odgovore i dijaloge sa građanima kojima je na službi, sve više san siguran da ovo riješenje nije na vidiku za još pusto godina. Naprosto se turaju činjenice nemogućnosti realizacije što, po meni, nikako ne drži vodu.

Kao glavni problem se navodi tvrdoća HŽ- a i INE koji, pazi sad, ne dozvoljavaju prelazak preko svoga, kako onima koji koračaju, tako i mehanizaciji koja bi u uređenje dala ruku. Oni kažu da je to njihovo. Ne tvrde da su u posjedu i da posjednik ima obvezu pravičnog gospodarenja, već se postaviše kao gazde kojima je profit primaran a nikako nekakva čangrizava stvorenja koja bi da se olade u moru na dohvat ruke.

Kad iz aviona pogledaš sliku stanja, kolosjeke i cjevi, sasvim je jasno da su obala i more potpuno odsječeni i da to, zapravo, ne pripada gradu Solinu i solinjanima. Možda pripada ma kad nemaš od nekud tu doći onda to kao i da ne postoji.

A HŽ, ta državna tvrtka, na tom prostoru je „zasadila“ desetine kolosjeka na kojima su parkirani zahrđali vagoni bez namjene i svrhe. Tim prostorom se kreću vlakovi u oba pravca i za to je dovoljan samo jedan par tračnica. Sve ostalo je besmisao i otpad.

INA, ta Mađarska kompanija, ima cjevovod , šest cjevi promjera 30-40 cm, posložen tik uz rubni dija obale, koje se, po pričanju okupljenih, ne smiju ukopati no zasigurno se mogu odmaći na desetak, petnaest, metara sjeverno i obložiti zaštitom pod zelenim raslinjem.

Čudi još jedna činjenica a ona se odnosi na izgrađeni most preko tračnica no završava ni na nebu ni na zemlji. Sa njega možeš samo skočit na šine.

Slušajući gradonačelnika, naivan netko bi zaključija da tu nema pomoći, no slušajući odlučnost mladih aktivista, uvjeren sam da tomu nije tako. A ti mladi aktivisti, na čelu sa Ivonom, druga imena ne znam, no za ovu priču nisu ni bitna već njihov aktivizam, očito imaju zadnju rič. I triba ih podržati.

Vlast se osvaja na demokratskim izborima i tako dobiveno povjerenje traži obvezu. Narod je taj koji bira, on je taj koji pita i traži odgovore. Nesposobnost je karakteristika koju moš osuđivat ma nikako kažnjavat, a ne htjeti spada u čin odgovornosti sa drugačijim posljedicama.

Mramorna, i ne samo ona, je veliki zadatak u odgovornosti onih koji su brigu za Grad i građane preuzeli. Nije Solin samo Gospin otok i par prostora okolo. Grad Solin čine i drugi kvartovi gdje žive njegovi građani i sa pravom traže pravičan raspored rada komunalne službe, i drugih službi, jer ako tomu nije tako onda su ugrožena prava jednih na račun drugih a to ni jedna vlast, taj luksuz, ne bi sebi smijela dopustit.

Ne dovršeni most koji je trebao povezati Salonu s Mramornom

Priča jedne gospođe izrečena na skupu upravo potvrđuje takovo stanje jer ona tvrdi kako je Sveti Kajo naprosto odsječen nebrigom od ostatka grada Solina.

A danas san svatija kako ti, obični, ljudi traže samo malu uslugu koju bi Grad triba objeručke prihvatit kroz realizaciju a to je da im se omogući bezopasan prelazak do njihove plaže kako bi se ko sav normalan svit toćavali u moru di su in se i roditelji rado zadržavali.

Na kraju, pri povratku kući, odlutah u doba stare Salone i dok san preskaka konstrukcije starog zarđalog mosta, bi mi jasno kako je u to drevno vrime ovi prostor bija prostor budućnosti.