ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Na današnji dan u Sinju su strijeljana 24 mladića iz Splitskog i Solinskog partizanskog odreda. Osudio ih je prijeki sud, no nitko ih se nije sjetio na Dan žrtava totalitarnih režima
Solin Live
Ilustracija/Partizani ulaze u Split niz današnju Ulicu kralja Zvonimira (Arhiva/Cropix)
Na današnji dan prije 80 godina, 26. kolovoza 1941., u Ruduši kraj Sinja strijeljana su 24 zarobljena mlada partizana Splitskog i Solinskog partizanskog odreda. Nitko ih se nije službeno prisjetio na nedavni Dan žrtava totalitarnih i autoritarnih režima, premda su pogubljeni temeljem odluke ustaškog prijekog suda, produžene ruke okupacijskih vlasti bez ikakvog demokratskog i izbornog legitimiteta. Svi su ubijeni bili Hrvati, komunisti ili simpatizeri radničkog pokreta prenosi Slobodna Dalmacija
U knjizi Marina Kuzmića i Lovre Reića ‘Antifašistički Split – ratna kronika 1941. – 1945.’ kronološki se opisuju ti dramatični dani. Odred je krenuo u akciju u noći 11. kolovoza 1941. godine, krećući se pješice iz Splitskog polja preko Mosora za Dinaru, kamo se trebao pridružiti drugim partizanskim jedinicama. Zahvaljujući od početka prilično stihijskoj organizaciji, neprijatelj je otkrio pokrete boraca i uputio protiv njih jake snage. Kod sela Košute u blizini Trilja napadnuti su i potom opkoljeni od seoske ustaške milicije, oružnika, ustaša i Talijana, dan prije Velike Gospe 1941. godine. Zahvaljujući dobro organiziranoj ustaškoj propagandi, motorizirane snage talijanskih crnokošuljaša i ustaša za kratko vrijeme su iz Sinja i drugih mjesta također pristigle u Košute, šireći usput po selima lažne vijesti da su se pojavili četnici koji kolju, pljačkaju i pale.
Neravnopravna bitka je trajala cijeli dan i već na početku je poginuo komandir svih partizanskih odreda u Dalmaciji Mirko Kovačević Lala, španjolski borac, a potom još četiri partizana. U sukobu je smrtno stradao i jedan ustaški satnik, te još jedan ustaša, dva talijanska crnokošuljaša i četiri domobrana. S dolaskom noći, preživjeli su se odlučili na proboj u kojemu se njih 13 uspjelo izvući i spasiti, no ukupno je naposljetku zarobljeno 25 boraca i odvedeno u Sinj, u zatvor pod Kamičkom. Tu su u lancima boravili punih 12 dana i noći, za koje vrijeme su ispitivani i tučeni motkama, čizmama i šipkama. U zatvoru je umro Vinko Paić-Ožić koji je iskrvario iz ranije zadobivenih rana. Suđenje pred Pokretnim prijekim sudom, koji je za tu priliku prispio iz Mostara, bilo je kratko: tri borca Splitskog partizanskog odreda su pomilovana i oslobođena: Jerko Čerina, Martin Gabričević i Nikola Matković, a ostali su proglašeni krivima i brzopotezno osuđeni na smrt, te strijeljani 26. kolovoza na sinjskom predjelu Ruduši.
Ubijen je 21 pripadnik Splitskog partizanskog odreda: komandir odreda Bruno-Đordano Borovčić-Kurir, politički komesar Alfred Santini te Ivan Antonini, Nebojša Borozan, Mirko Dujmić, Branko Duplančić, Dušan Frua, Petar Jelaska,Josip Krstulović, Josip Markotić, Ivan Marković, Marin Matković, Vjekoslav Ozretić, Jozo Petrić, Ante Popović, Josip Radetić, Dragutin Rogulj, Tadija Škopljanac, Ante Torkar, Davor Urlić i Ante Zelić. S njima su smaknuti i borci Solinskog partizanskog odreda Ante Katić i Ante Čerina-Tonko, kao i seljak Šimun Stojanac iz Dicma koji je optužen da je šurovao sa solinskim partizanima.
Presuda Pokretnog prijekog suda NDH zarobljenim borcima Prvog splitskog odreda u Sinju glasila je: ‘U ime NDH … pokretni prijeki sud u Sinju, pod predsjedanjem Borčića Rafaela, te članova Renate Zvonimira i Kralja Pavla i državnog tužitelja Grabovca Nikole, te branitelja okrivljenih Ive Smolića i Petra Tripala‘ … Nakon što je državni tužitelj predložio da se okrivljeni proglase krivim, a branitelji da se optuženi oslobode, sud je 26. kolovoza 1941. presudio poimenično borcima Prvog splitskog partizanskog odreda kaznu smrti strijeljanjem.
‘Na samom stratištu osuđenici su klicali – Živjela Crvena armija! Živili proleteri! Živio oslobodilački pokret! Krvnici! Kukavice! Evo ti prsi, pucaj, pucaj! Ima još naroda iza nas!’ Tako je nadležni kotarski predstojnik u svojoj bilješci izvijestio Ministarstvo unutrašnjih poslova, RAVSIGUR (Ravnateljstvo za pravni red i sigurnost) u Zagrebu i Veliku župu Cetina u Omišu.
Strijeljanje splitske mladosti iznimno je šokantno odjeknulo diljem Dalmacije, a naročito se dojmilo stanovnika grada pod Marjanom, gdje je i mimo obitelji, prijatelja i rodbine smaknutih među građanima posijalo zebnju, tugu i prijezir prema netom proglašenoj ustaškoj državi. Stradali borci Prvog splitskog partizanskog odreda bili su redom mladići koji su svojoj komociji i privatnim građanskim planovima pretpostavili slobodu Dalmacije i domovine, kao i želju da se u školama govori hrvatski, a ne talijanski jezik. Anti Paveliću i suradnicima, prispjelima na vlast 10. travnja baš na talijanskim kamionima, ni talijanski jezik ni ricinusovo ulje u hrvatskim grlima nisu baš nimalo smetali.
