|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

NE GRADIMO BUDUĆNOST NA POGREŠKAMA PROŠLOSTI

 

NE GRADIMO BUDUĆNOST NA POGREŠKAMA PROŠLOSTI

Danas je poseban dan. Dan koji Hrvatsku prošlost čini posebnom i svrstava nas među one koji sa pravom i ponosom, ne samo na ovi dan, mogu istaći svoj barjak hrabrosti, poštenja i pripadnosti naprednom svjetu.

Tamo dalekih godina kad je Evropu natkrija mrak, kad je razum nesta a mržnja histerijski ovladala ludim glavama, kad se ljudski život olako brisa i kad je opasnost pritila na svakom koraku, u maloj i nerazvijenoj državi upalija se plamen otpora da izreste u buktinju, u neprocjenjivu pomoć stvaranja slobode sa svijetom kojemu je stalo.

Na tim osnovama su izgrađeni temelji moderne i stabilne Hrvatske koji su dograđeni i učvršćeni Domovinskim ratom, što nam nudi svjetlu, slobodnu i bogatu budućnost.

No dešavadu se sitna skretanja, karakteristična za svaku zajednicu, a na nama je da sa pravca slobode i samostalnosti ne skrećemo. Skretanjem u nebitno prouzrokujemo nesagledive negativne posljedice a time negiramo herojstvo onih koji su svoje mlade živote stavili u službu obrane kontra zla.
Jedan spomenik posrid grada Splita već desetljećima nudi svidočanstvo hrabrosti, uklesano na kamenu ploču a koja postaje poligon izživljavanja huljama mraka te tu iskazuju svoju crninu namjera pod okriljem noći. Zašto ti „hrabri junaci“ ne isuču svoje sprejeve po bilom danu i uz jasnu namjeru pokušaju objasnit taj njihov „opravdan“ čin? Neće! Ne smiju! Nemadu objašnjenje a što bi oni i govorili kad njihov crni smrad sam po sebi objašnjava.

Zato je na naprednom svjetu još jedan veliki zadatak. Uhvatit se u koštac sa crnim desnilom nad Evropom jer su sve jasniji pokreti koji naginju već poznatom zlu nad Evropom i svjetom. To je zapravo prioritetan zadatak jer kad krene onda propast postaje izgledna.

Sritan vam dan antifašističke borbe.

NEMA STRAHA ZA BUDUĆNOST NAŠEG GRADA

Lipo je vidit našeg mladog gradonačelnika kako svaku malo pridaje pažnju mladima, pa tako i osnovcima koji su učestovali po pustim takmičenjima i pronosili ime našeg grada na ponos i čast.

Živeći u svom gradu, prateći zbivanja i silnom zainteresiranošću za događanja, spoznah kako nam je Grad istinski rasadnik posebnih mladih ljudi.

Izjavu, „sa ovakvom mladosti nema straha za budućnost našeg grada“, koju potpisujen, jer drugačija i ne može biti, ipak bi postavija jedno sitno pitanje kojim se može razjasniti neka nepotribna skretanja od izgovorenog.

Svaki od nas roditelja sebe utanka u obrazovanje i život svog djeteta, svaki od nas teži da mu razvoj bude po mjeri a da sa rezultatima zauzme ono misto u zajednici koje mu pripada.

Je li tako u našem Solinu? Bojin se da nije!

Slobodan san to izjavit, ne da bi unosija skandal već da bi vratija stanje na početno i upozorija kako nam sva mladost nije u ravni na startu.

Potribno je to razjasnit jer kad si i sam svjedok takovog interesa onda ti nitko nema pravo prigovorit već se upitat kakve izjave u budućnosti ima plasirati a da bude vjerodostojan.

Naša mladost zaslužuje ravnopravnost a to je uvjet da svi budu na dobitku.

Instaliranje podobnog na pogrešno misto je promašaj od višeznačajnog sadržaja. Ni pogodovani nije na dobitku a kamo li zajednica. Tu se sije sime razdora i nevjere u iskrenost.

Mlade se prati dok su u klupama, dok su nam prid nosom, i svako njihovo isticanje je razlog za hvalu, no prate li se ti mladi kad krenu dalje, kad krenu u smjeru održanja svog opstanka?

Mlade pripremamo i za potribe Grada, te bi stoga bilo normalno da budu prioritet na svim „točkama“ značaja.
Za razmislit!

KRAĐOM „OBRAZOVANJA“ NE MOŽEŠ BIT AKTER BOLJE BUDUĆNOSTI

Sa zanimanjem san pročita podugački osvrt istraživačkog novinara koji se drznija začeprkat po diplomama namaknutim iz susjedne BIH.

Fascinantan je broj sveučilišta i univerziteta susjedne nam države uz upit, čemu tolika „znanstvena“ svjest? Što se krija iza tog „bogatstva“? Ima li razloga sumnjat u neku drugu namjeru ovolikog broja „opg-ova“ u državi koja kuburi u mnogo čemu?

Svako društvo, Država, razvoj same sebe tretira na optimalan način, kako bi se stvorija uvjet normalna razvoja i stabilnog puta u budućnost. Normalno, izvoz onog što imaš zamjenjuješ uvozom onog što nemaš.

Susjedna Država se ponudila ko rasadnik stručnjaka koji cvatu na polju njihova obrazovnog smjera pa je tako postala privlačna, mami, i stranim cvitovima da tu procvitaju i sjeme svog obrazovanja raspu u vlastitoj domovini.

Čitan da je u 18 godina iz nama drage BIH uvezeno cca 15000 diploma različitog sadržaja i da naša , domaća, agencija koja triba biti ušica kontrole, bez rezerve mlati timbar na iste ne ulazeći u nijednu drugu sumnju.

A svatko onaj ko pored vlastitog sveučilišta, u kvartu, poteže na dalek put ima pred sebom jedan upit.

Zašto podcjenjuješ svoje, zar su oni manjkavi, jer tako šalješ poruku kako eto sveučilište, na primjer, u Splitu ne vridi pišljiva boba?

Nije li to uvrida, izdaja, podcjenjivanje i potkopavanje vlastitog obrazovnog sustava? Nije li to negacija?

Bojim se da jeste. Ma negacija samoga sebe.

Nek mi oproste svi stomatolozi svijeta ma ja nebi rado sija na onu bolnu katrigu Di na zidu visi uokvirena diploma sa pečatom Vitez Univerzity. Nebi da mi taj kadar čeprka po ustima.

Mislin da se razumimo.

VJERA KO BITAN FAKTOR PRAVOG PUTA U BUDUĆNOST

U zadnje vrime smo svidoci pustih pitanja okolo vjere, vjerovanja i dokazivanja.

Vjera je neotuđivo pravo svakog pojedinca.

Vjera je alat lakšeg jedrenja kroz vrimena koja nadolaze. Sa vjerom se čovik dokazuje kao svjesno biće, razumno i …

No svoju vjeru ne možeš dilat i tražit da se svi svrstaju poza tebe, ne možeš ju tretirat i nudit ko jedinu ispravnu a svaka druga „skretanja“ prozivati bolešću.

Takav pristup traži i odgovore. Odgovore, pristojne i argumentirane.

Nitko ne smije biti rob tuđeg načina vjerovanja.

Sam upadam u zamke kroz rasprave koje nikog ne vriđaju već je tu samo pokušaj komunikacije o stanju viđenom sa različitih pravaca. Zašto tvrdoća u stavovima, zašto nema mogućeg dijaloga, logičnih odgovora, već samo zaključci koji su zabetonirani u svjesti. Dokazni materijali se ne nude a bez dokaza sve spada u domen mašte i želje.

Naletija san na jedno novinarsko pitanje na jednoj tv, i to me zagolicalo. „Jeste li dobar vjernik?“

Što je to dobar vjernik? Koji su parametri za ocjenu? Čemu zapravo takovo nedorečeno pitanje.

A kudikamo bi bilo svrsishodnije pitanje;

„Kakav ste čovjek kao vjernik?“. Jer tim pitanjem otvaraš mogućnost dijaloga a nikako samo tvrdnje. Tvrdnja, ko monolog, krije puste zamke a dijalog otvara neograničenu moć razjašnjenja. No pitanje je tko je za što spreman.

Ispričat ću vam jedan razgovor na tu temu.

„Zašto ti nediljon ne ideš na misu?“

„Neman potribu!“

„Svatko bi ima potribu ić i čut svetu rič a i ispovid je svakom čoviku potribna.“

„Kakva ispovid? Jel to kad se svećeniku ispovidiš za sve grijehe koje činiš od nedilje do nedilje?“

„Upravo to! To je potribno svakom vjerniku.“

„Ti imaš potribu za tim?“

„Da“

„Ima li grijeha, oproste li se? Jesi li iskren prid svetim bićem? Ne smiš lagat i obmanjivat!?“

„Bože sačuvaj!“

„Dobro, ako se ispovidiš i sve ti je oprošteno, zašto nanovo griješiš i nanovo klekneš da ti se oprosti? Zar na tebe ne utječe deset Božji zapovjedi i zar ti svećenik ne dade do znanja kako je potribno da manje grešiš. Nije li te sram nanovo sebe isticat ko grešnika? Nezril si, vjera ti je manjkava, i nisi baš ogledan primjerak da držiš predike nama koji živemo deset Božji zapovjedi i nemamo potribu tražit oprost grijeha.“

Odjedrija je potpuno uvjeren da je on taj koji je na pravom putu. Jednostranost je zamka koja rađa raznovrsnost promašenosti.

BUDUĆNOST REPKE NE CRPITI IZ PROŠLOSTI

Svidoci smo potpunog kraha svetinje pod imenom nogometna reprezentacija.

Očekivanja su bila velika, nadanja nadojena na prošle rezultate a objektivnost se turnula u stranu jer Bože moj, nismo zaboravili igrat balun.

A taj čaroban balun je okruglo zlo. Vrti se do besvjesti, nepredvidiv, a samo o dirigentu ovisi u koji kantun ga se može usmjerit, kako ga obuzdat.

Igrači su potrošna roba, kao i selektori, te na pomlađivanju, igrača i ideja, opstaju samo oni koji kuže tu teoriju.

Mi se po običaju zaletimo pa tek onda razmislimo kad skužimo da je skok kratak a provalija duboka. Euforija je karakteristična za mase, ponese ih do neslućenih granica, pa kad se isprsi loš rezultat tada svi znaju što je valjalo uradit da do toga ne dođe.

A stvar oko nogometa je potpuno jednostavna. Trkat mogu samo oni koji imadu fizičke preduvjete, koji imadu talent i volju da se nametnu. Selektor je samo običan promatrač i odabranik pa sa stručnim stožerom sakupi i pošalje na ledinu. Taktiku dirigira suparnik a to valja znat pročitat.

Srića jest saputnik no kad se stalno oslonjaš na Božju pomoć, i to jasno kukuričeš, onda sa tvojim angažmanom nema potribe.

Rekoh, vjera je stvar pojedinca no kad cilu ekipu vodaš prid oltar onda pokazuješ mizernost i zapravo tražiš alibi za ono što će se desit.

Svi vole pobjednike. Svima pobjednici daju šansu da se o njih ogrebeš a kad zakažu onda interes i pažnja prisahnu.

RAMPA I ŠIRINA

Rampa je gotova. Radujem se skraćivanju prometnih muka. Bravo za izvođače, za HC za naš Grad.

Na Širini ništa novo. Zapravo ima nešto. Posloženi su novi kontejneri što ukazuje da će unutra sjesti inženjeri, nadzornici, poslovođe i sam Gazda.

Čeprka se pod nadvožnjacima.

Promatrajući što se radi skužih koliko je zapušten taj prostor starudijom, otpadom i nebrigom. A taj prostor je dil centra grada, uz samu Riku, pun zelenila i potribe održavanja.

Bit će bolje, virovat nam triba.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.