S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

NEK NAM BUDE SA SRIĆON

Ante Tešija

 |  ruj. 4, 2019

DAN MALE GOSPE

Bilo je to u davna vrimena. Bija san mal i zelen, tek san počeja razumivat svit okolo sebe, upija san svaku rič koju su moji, gorika pod Svilajon, izgovarali. A ima san šta i čut. Moja mati, sitna ženica, sva u crnon monturi sa dugačkin pletenicama okolo glave, pod šudaron, bijaše bogobojazno čeljade dok je on, lola od bukare, slabo marija za tin potribama.

Beštima je. Digod baš grezo. On bi govorija da je sa razlogon, no ona nije bila sritna zbog te njegove navike. Ma teško je bilo sa njim izać na kraj no jednu beštimju mu nije dozvoljavala. Zbog nje bi izbija belaj. Nije mu dozvoljavala da spominje ime Blažene Gospe. Tad se pritvarala u zvir priteć mu i malo po malo on je to izbacija iz svog repertoara.

Kad san malo pomalo izresta u momčića volija san sa njon ćakulat o mnogo čemu pa se ko normalno nametnulo i pitanje njene zaštite Blažene Gospe.

-Sine moj mili, on ima niki svoj način svađanja i onda beštima. Sve san mogla podnit no kad nju spomene onda bi poludila. Fala Bogu, prista je. Ma dobar je on čovik, deset Božji zapovidi taj ispunjava samo nikako da se kloni beštimje.

Dobar je on i plemenit, to ja znan najbolje.

-A Gospa, zašto ti nju tako štitiš?

-Vako ti je to bilo. Bila san dite, sitno i nevoljno.

Sirotinja. Moj posa je bija čuvat ovce. Jednon prilikon dok san sa njima zašla na pašu, daleko u gaj, nisan ni primjetila da se sprema nevera.

Sine moj kad je to počelo sivat i pucat, ja san mislila da mi nema spasa. Sila san ispod jednog duba, pokrila se šinjelon i čekala kad će me pogodit. To ti nije bilo normalno. Molila san se Gospi blaženoj. Preklinjala ja nju da me spasi. I spasila me. Kad san proćirila u onu mokrinu i užas šta su gromovi uradili ko da san ugledala njenu sliku prid očima. Možda je od straja, šta ti ga ja znan dite moje, ma ja san ti se zavitovala njon i nikomu drugom. Eto, zato san takva.

Moja mati dugo već nije među nama no ja Ti se draga Blažena Gospo zahvaljujen u njeno ime i znan da je ona gori sritna zbog toga.

DAN MOG GRADA

Lipi je običaj dat značaj gradu u kom živiš, utvrdit njegov dan, vezivat ga za nikog sveca zaštitnika, proslavit, nagradit zaslužne i poručit.
Poručit svojim građanima šta ih čeka u budućnosti, zasnovano na politici koja se provodi na demokratskom načinu odabira onih koji su tu čast dobili.

A vladati je čast. Čast i ništa drugo. Tako barem kontan ja a mislim i većina onih koji srču dobrobiti grada u kojem živimo.

Svaki Grad ima svoje granice. Od juga ka sjeveru, od istoka ka zapadu. Ta zaokružena cjelina, po demokratskim uzusima, ima jednaka prava i obveze. Svi živi stvorovi koju „gmižu“ i žive unutar te cjeline s’pravom mogu od demokretski izabrane vlasti tražiti zaštitu, pažnju i odnos koji se nikako ne smije narušiti nekim nakaradnim, privilegiranim i privatnim interesima. Ako to nije tako onda ta cjelina boluje od zarazne „bolesti“ koja vodi propadanju.

No da me se krivo ne shvati, demokracija ne nudi samo prava, već i goleme obveze. Svatko onaj ko urliče za pravima a šuti u obvezama nije dostojan pažnje ni interesa za pomoću cjeline u kojoj živi.

Grade moj, sritan ti tvoj dan. Doša san u tvoje krilo prije petnaestak godina, svjestan kako mi se triba prilagodit i steć tvoju naklonost. Želija san upravo tu razvit svoju obiteljsku budućnost i moran ti priznat , grade moj, da san se oduševija. Primija si me u svoje krilo, ponudija silne mogućnosti a ja san se već snaša i aktivnostima kojima san obdaren dobih silno puno prijatelja i poštovanje po miri normalna čovika.

Sad je tvoj dan, dan Blažene Male Gospe tvoje zaštitnice, pa nije pristojno zalazit u sitnice koje narušavaju sklad življenja no molin te da svojin daljnjim aktivnostima prospeš malo više dostojanstva tvojim mladim naraštajima za koje mi i tako živemo, ne dilimo ih nekin nakaradnin povlasticama, ustoličimo hijerarhiju na svim poljima di je mjerljivost moguća i jedino ispravna.

Grade moj, politika je teret kojim smo zajarmljeni, ne dozvolimo podjele na nekakvim ideološkim stranputicama, privatnim mogućnostima i vanzakonitim putima. Ustoličimo jednu razumnu putanju, prepoznatljivu i opće prihvaćenu, jer jedino tako možemo za sobom ostavit trag vridan spomena.

Ako to nismo kadri, ako temu ne težimo, onda nam đaba kledenje u Malu Gospu i njenu svetost. Nismo dostojni njenog imena. Ne smimo se kriti iza njenog blažena lika.
Spomeni se grade moj nauka svih svetaca, spomeni se deset Božji zapovidi pa kreni tim putem i spomen na trenutnost može postat vični svjetionik.

Sritan ti tvoj dan grade moj.

HVALA GOSPOĐI PREDSJEDNICI

U svom zadnjem državničkom poslu naša predsjednica je na dostojanstven način istupila na okupu mnogih državnika koji su progovarali o zlu fašizma u srcu Evrope i u svitu, za vrime drugog svjetskog rata. Sve u svrhu da se takova mogućnost izbjegne u daljnjem suživotu među narodima.

Iako cijeli svjet dobro poznaje ulogu našeg hrvatskog naroda u tom strašnom ratu, lipo se bilo podsjetit na tu časnu ulogu te je iz grla prve dame naše vlasti, ta istina, činjenica, nanovo podastrita na znanje, kako svitu tako i hrvatskom narodu.

Naprosto je nezamislivo da se olako prelazi preko te činjenice a posebno je nepošteno prema tim herojima koji su riskirajući svoj mlad život, krenuli u kolonu kontra tog zla.

Iskrena čestitka predsjednici i poruka kako to triba bit stalan zadatak, i obveza, svakog demokratski izabranog vodstva naše domovine.
Lipo se pohvalit, a mi zaista imamo sa čime.

SALONA U RALJAMA NEBRIGE

Valjda nema čovika koji živi u Solinu, pa i šire, koji nije zgrožen instalaciom arheološkog društva iz Splita u njidrima drevne Salone.
Bez najave, bez smisla i potpuno amaterski izvršena intervencija, pokazuje koliko smo nezreli i smušeni po pitanjima zaštite posebnih prostora.

Stara Salona je bila čaroban Grad, na čarobnom prostoru. Često koristin te staze za opuštanje a rado se ukrcan u minulo vrime zamišljajući život u zidinama. No teško je pojmit to stanje kad je ostalo malo dokaza, tek pretpostavke, jer je nemar i nered naprosto, generacijama, uništija mogućnost obnove.

Salona je očit dokaz nebrige i nesvaćenosti koliko blago nam je tu prid nosom. Nismo kadri tu vridnost podignut na viši nivo, mislim na obvezu ukupnog nam društva, rekonstruirat i ponudit znatiželjnicima na uvid. Ovo što je ostalo nudi mizernost i podatak kako će novim generacijama i to malo bit oduzeto.

A moglo se, moglo. Da se tilo i znalo.

SKONČALO I SOLINSKO KULTURNO LITO

Najlakše je grintat. Prozivat. Kudit i optuživat.

Tu uvik ima materijala.

No najveći gušt mi je pisat pohvalno.

Kako ostat imun na činjenicu potpunog zadovoljstva proteklim kulturnim litom u našem gradu.

Volin bit prisutan, znatiželjan sam i rado „gubin“ vrime u društvu talentiranih ljudi.
Umjetnost je najvridnija spona među ljudima. Ljudi sa talentima su dragulji svakog društva.

Eee, naš Solin ima silno puno dragulja. Valja nam ih čuvat, gojit i njegovat.

Jedan od dragulja je upravo zaslužan za ovako bogato, savršeno, solinsko kulturno lito.

Njemu i ekipi, iskreno hvala i naklon do poda.

MATE IZ HEKTOROVIĆEVE SE ĆUTI KO ENGLEZ

Alo Mate, kako se osićaš u ovom đumbusu Hektorovićeve?

Sad dobro a do jučer nikako.

Pa nije još gotova.

Nije, nije, ma bit će. Sad se ćutin posebno.

Kako to?

Ki pravi englez. Već tri dana, da bi doša doma, vozin desnon stranon.