ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
NEMOGUĆE MOGUĆNOSTI
Ante Tešija
SOCIJALNI SLUČAJ
„Časni vikinški suče molin vas da budete plemeniti pa da u obzir pri presudi uzmete u obzir da san ja socijalni slučaj, da dolazim iz države di je to razgranato, jer iman socijalno primanje od 840 eura misečno, a skrbin o devetero dice.“
Moran priznat da se odavna nisan grlenije nasmija od ove splačine prid Norveškin sudom.
Malo uvoda.
Ovo naše nesritno gospodarstvo smo odavna uništili pretvorbon i privatizacijon no pameti se nismo dotakli te se rastakanje nastavilo istim stilom ma malo sporije jer se više nema baš puno tega upropastit.
Srce zaboli svakog čovika kad se itne u prošlost i počme kontat što je sve radilo, proizvodilo, a danas mrtvo. Škver, simbol opstanka Splita i Dalmacije, nije potreban na skali eutanazije. Plovi se i plovit će se dok je čovika. Proizvodnja brodova je svuda u svitu jako profitna.
Zašto kod nas nije? Ma jeste, samo što smo umislili da sve dobro iz vrimena „mraka“ valja itnit na smetlište. Državu nije briga za svoje pa se pobrine da to udili bilo komu samo da sa sebe zbaci odgovornost.
Ma zapravo ju tek tada dobije, odgovornost, u punom obliku.
Država se kod nas rišila brodogradnje, njen as iz Splita dopa u ruke obična, nepoznata, i sumnjiva tipa. Ovog koji kmeči prid sudom kraljevine Norveške.
Rezultat se znade i tu nema pomoći. No tip se zaigra te na krilima nepažnje povlači i druge profitne poteze te se itnija i u cestogradnju da bi se svojon ponudon nametnija HC-u, gradu Solinu i SDŽ-u za izgradnju problematičnog čvora na solinskoj širini.
O temu sve znademo. Najnovija prepreka početku radova je u kipu Isusa. Problem riješiv u pet minuta, pet sati prenošenja i amo sadit stupove.
Ma kako!? Kako kad naš vrli gospodarstvenik boravi na vrju Europe, kod vikinga u Norvešku di vodi sa pravosuđem bitku. Što će bidan, nenaviknut da ga se rastresa, jer ovdi se smatra svetom kravom, pribjegava posebnoj obrani.
Pa šta, kupija san vaš škver, u tri miseca san ga spizdija, i što vas briga kad je moj.
A neš majci. Upozori ga njegov odvjetnik da nije u Splitu, Hrvatskoj.
Znadete li kad će širina bit gotova?
Sa ovim jadom od gospodarstvenika, gotovo nikad.
BROKVE U ASFALTU
Ima od toga puno da san nikin poslon boravija u Italiji, točnije gradić Pordenone.
Nisan se smirija dok nisan u slobodno vrime obiša cili njegov teritorij. Bilo je proliće.
Toliko urednosti, pojmljivo planiranog šesta, čistoće, razumnog odabira sastojaka svakodnevnice, prije i poslije nigdi nisan trevija.
Ta čarobna slika mi se vično vrzma prid očima. Sad živin u gradu Solinu, posebnom po mnogo čemu, od ljudi do spomenika, ma me sadržaj svakodnevnice čudi i razočarava.
Prije par dana san svidočija sasvim nepotribnom stradanju starije žene di je jedini krivac Grad i njegova administracija tj komunalna služba. Predložija san uklanjanje zamki sa trotoara no očito je da to nikomu nije od neke važnosti te da se nemamo čemu nadat. Sve dok…..!
Da san nogama zadatak šetnje te sam uskoro spozna da isprid elitnog hotela President iz trotoara viri komad željeznog strašila i čeka svoju žrtvu. To već dugo tu stražari.
Zašto smo tolike linčine, neodgovorni i bahati?
Opet mi scena iz daleke prošlosti uleti u misli.
U Supetru, u doba mračine, svakodnevno i svakonoćno njenim prostorom šeta je umirovljeni milicajac Mate. Neeee, nije propuva već je dobija zadatak od gradske vlasti da pojmljivo sinjaje svaku nepoćudnu situaciju i da ima pravo prijavit.
Supetar je u to vrime bija umiven samo tako.
Eto prijedloga solinskoj vlasti.
STRAH
Vozin još od 1971 godine a da nikad nisan ima prometni udes.
Moran priznat da san u zadnje vrime uplašen i silno oprezan kad sidan u auto. Naprosto vozin normalno sa puno pažnje na okolinu. Ali ovo što se dešava , vaša normala malo koga zanima jer su nam se ceste pritvorile u stratišta. U krvave linije!
Gine se nemilice, nepotribno i glupo. Sva sila sijača smrti se kreće našim cestama, iskazujući svoju moć te često bivate meta bez šanse da utječete.
Ovo zadnje je grozno. Ovdi ne triba pametovat već tugovat zbog očitog trenda divljaštva kojeg ne znademo zaustavit.
Ovdje je rič o bahatosti i dokonosti u službi opasnosti.
Nema veze tko, i što, je akter ovog udesa ma imalo bi smisla da se ovakvi akteri trajno odstrane iz prometa, i zbog njega i zbog nas.
U preticanje je osnovni zadatak šoferu da ustanovi stanje isprid sebe i donese odluku što, i kad, mu je ispravno učiniti. Magla je zid. Ona je nepogoda koju uzimaš ko teret sporosti i grintanja. Sve drugo je put u nepoznato.
Ovaj događaj sa slavonske ceste smrti je čin divljaštva. Ne zanima me i nije mi do umiljavanja zato što se radi o uglednom članu vlasti. Ma baš me briga! On je ubija jednu obitelj. On je jedini krivac jer je izdao osnovnu ljudsku vrlinu.
Pažnju. Pažnju i obvezu.
STRAŠILO
U to strašilo san zakoračija jedan jedini put i to na koncert Đorđa Balaševića.
Idemo se rišit tog nameta koji nam nikad nije triba ma je triba jednoj nakaradnoj vlasti da iskaže svoju moć i da sama sebe ubiljuži u „napredak“ svog grada, svoje Države.
Da nije izuzetno sposobnog čovika, koji voli svoj Grad, to bi se strašilo omotalo oko vrata kao omča i polako ga uništavalo.
Teret se obično miče. Grad Split i ostali zakinuti odlučiše se na prodaju. Slijedi cjenkanje i u konačnici će odlepršat jeftino u privatne ruke te će taj netko iznaći način da mu profit puni đepove.
To je smisao svakog biznisa. Država se pokazala kao izuzetno loš gospodarstvenik te sa sebe miče obveze uzdajući se da je dovoljno skupljanje naknada. Čovik bi u to povirova, podrža, da se dosljednost iskazuje no kako protumačit novu omču oko vrata u slučaju Agrokora di nam se smješi gubitak velikog dila proračuna a proračun ne triba tumačit drugačije već kao krv koja nam je potribna za život.
Ne sumnjan da će strašilo prominit, djelomično, svoju namjenu. Investitor to drugačije promatra. Uzmite za primjer hotel Marjan kojega za još malo vrimena neće biti na stoljetnon razglednici Splita.
Bahati profiter u dokazivanju svoje moći, kupi ga po skupljon cjeni od tražene da bi na njemu slomija zube i u neminovnoj prodaji, za podmirenje dugova, ko i Arena ode na bubanj.
Kupac nije kupija hotel zbog hotela već zbog zemljišta zlata vridnog. Srića za Split što će tu biti izgrađeno nešto vridno, u službi profita kojeg Grad neće baš ćućat kako je tribalo.
Jer, mi naprosto ne znademo bit od koristi sami sebi.
TURISTIČKO TULUMARENJE
-Dobar dan, doša san da vidin stanje duga po obvezama iz turistički pristojbi. Paušalac san.
-A vi ste ono prominili ime nositelja djelatnost.
-Da, zbog obveza, jedno dite na koje se vodi je odselilo iz Hrvatske te sam od Ureda za turizam zatražija, i dobija, novo riješenje na ime drugog diteta.
-Pazite, to ste napravili u srcu sezone i to podliježe posebnom zakonu jer…
-Po riješenju cila godina je sezona.
-Znan, ma kad se u sezoni promini ime na riješenju onda oba imena imaju obvezu podmirit cjelokupnu obvezu.
-Pa podilite, imate datum kad je izvršena promjena. Dajte mi cifru za svakog, da podmirin.
-A ne, niste me razumili. Cjelokupni godišnji iznos plaća se dva puta.
Razumite!?
-Ne! Ne razumin vas! Kako je to moguće, po kojem zakonu. To je suludo, da se niste privarili?
-Bože vas! Ne radin ovo od jučer. Stalno upozoravan ljude da to ne čine u sezoni…
-Ali sezona je cila godina. Ne samo lito. Što znači da smo prominu izvršija 01.01 ili 31.12 da isto triba plaćat dva puta.
-Paaaa, očito je tako.
-Znači da se ne može minjati riješenje?
-Može ali…
-A da vi ko Ured pokrenete pitanje prid zakonodavcem da uredi ovi nakaradni zakon…!
-Uređeno je to. U riješenju triba navest točku 5, da se nastavlja ista djelatnost na istoj adresi sa…
-Pa imate riješenje!
-Nije navedena točka 5.
Ima li smisla objašnjavat. Očito će čovik morat dva puta platit za isto.
CRVENA VODA
Jurica Pavičić, genijalni pisac, da je bija pametan svoj roman bi nazva CRNA VODA.
Ma zajebajen se, satiričar san i moran u svoje tekstove unit dozu zajebancije.
Odgleda san, dva i po sata, predstavu u jednom dahu. Škina mi pucala ma se nisan da. Odavna nisan svidoči orginalnije dilo na daskama koje život znače. Od prveg trena, scenografija, bi mi jasno da su se umjetnici ozbiljno uvatili svog posla. Od prve rečenice, prve grimase i prvog takta izuzetno pogođene muzičke podloge, dupkon pun splitski teatar se ukrca u san zvan svidočanstvo.
Knjiga je jedno, ovi dojam je sjajna nadogradnja. Dramaturg, režiser, scenograf i ansambl HNK Split su otvorili sjajnu sezonu te se nadan da će mladi, novi, itendant sav svoj trud i razlog uturat u nastavak novih iznenađenja da bismo mi koji volimo, i živimo, teatar imali razlog živit svoj san.
Što oću reć? Da se može i mora! Može se kad se želi, kad imaš autore, kad raspolažeš ansamblom, kad imaš publiku i kad na svako misto staviš ono, onog, tko to zaslužuje.
Split je uvijek bija predvodnik svega naprednog.
Split je stalno na očekivanju boljeg.
Split je sridina di je vrh dostižan. Mislin u kulturi i umjetnosti.
ADIO ŠJOR LOVRE
Parti je posebni čovik koji je cilog sebe ugradi u jedan klub, u jednu klapu, u jedno lipo i posebno misto.
Postira.
Oša je Lovre. Osebujan lik kojeg nisi moga mrzit ma ni izbjeć. Bi je dil moje višegodišnje avanture sa Bračom. Bili smo u dobre. A koliko san mu bi važan iznit ću jednu zgodu iz naše suradnje.
-Vlohu, vaja mi uradit dva plakata. Jedon za klub a drugi za klapu. Moš li?
Normalno, dobija je oba, vidno zadovoljan, a ja san dobro zna koliko mu to znači. Ma zna san da će me zajebat. Ovo zajebat svatite u kontekstu našeg odnosa.
-Di ću ti ispostavit račun?
-Ča si taki, pa ti vlohu jedan znoš kolko smo mi siromaji i ko će nan dat šolde za to.
Bud čovik i pomoz nan!?
-Ma to košta!
-Znon, znon da košta ma nima se oklen.
Klub jedva priživjava a klapa nima zaradu.
Amo se dogovorit!?
-Kako?
-Dat ću ti kantu najbojeg uja na svitu.
Taki je bi šjor Lovre. Nikad ništa ni zase tražija jer su mu klub i klapa bili smisa života.
Adio dragi moj Lovre, sa gušton san te pušća da me ko zajebeš. A ja san voli i volin Brač skoro ki svoju vlašku.
