|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

NOVIM KURSOM ZA BOLJE SUTRA

 

 

Teško je bit živ ovih dana. Težina, obveza i sumnji, se natovarila na naša leđa i teško da ima dokon čovik u terminu potpunog kolapsa.

Naučili smo na svoju svakodnevnicu, svoj đir, ni svjesni nismo koliko je to bilo sritno stanje, dok nam se u život nije ušuljala ova opaka neman.

U izolaciji, kad si pretežito sam sa sobom, ponuđeno nam je previše vrimena za analize, kako našeg života, tako i života Države.

Ponuđena nam je prilika, skupa, da skontajemo kako dalje krenuti u život kad se sve pred tobom ruši. Svjesnost da ništa više neće biti isto naprosto je tu.

Najednom nam se u život došuljaše prioriteti.

Najednom se sa ukućanima razgovara o sutra, na drugačiji način, sa drugačijim dijalozima. Najednom se i ozbiljnost nametnula, turajući „lako ćemo“ ustranu.

Osnovna značajka u svim željama vrti se oko zdravstvenog stanja a tek usput se nameću pusta pitanja daljnjeg života i suživota.

Društvo nam je na prekretnici. Stare navike zaboravimo, na nove obveze se počmimo navikavati.

I u ovako opasnom, i zahtjevnom, trenutku ispoljavaju se silne nelogičnosti, budalaštine i krajnje neozbiljna ponašanja. Škare će biti u funkciji, ne one za rizanje grana već puno oštrije koje neće imati milosti. Rezanje svega dosad nepotrebnog bit će na programu cilo vrime oporavka.

Kao što sva sranja na kraju isplivaju na površinu tako se i u vrime izolacije susrećemo sa miljun trenutaka di smo svojim ponašanjem, odlukama, pravcima, potpuno krivo usmjeravali našu budućnost.

Žalosno je bilo svjedočit trulosti zgrada u Zagrebu gdje se očito ništa nije ulagalo a to smo vidjeli u sceni koja ledi krv u žilama, odnosi se na bolnicu za porođaje. Majke sa novorođenčadi na ulici jer su zidovi truli i opasni.

U isto vrime, neke ludonje, na nekom sastanku, donose odluku da je vrime rušenja maksimirskog stadiona i utakanje toliko novca da bi se mogle sanirati sve zagrebačke bolnice.

Taj prioritet nikako ne smije proć ispod radara javnog interesa.

Kad se tomu uzme da su se ogromna sredstva raspršivala po nekim drugim bolnicama, u drugoj državi, onda se postavlja pitanje zdravog razuma onih koje takove odluke donose.

U isto vrijeme pusti miljuni se seli u spomenik Domovini ne računajući da ista propada zbog sve manje stanovnika a upravo se slika ispred porodiljne bolnice opako ruga.

Tristotinjak ganjc novih automobila je tribalo stići u naše garaže za potrebe prekobrojnog državnog aparata bez ikakve analize potrebosti i usporedivosti. Jedna bogata Država Danska perfektno funkcionira sa značajno manjim brojem ministarstava a valjda je opasno i zavirit kakav im je ustroj administravije.

Valjda će nakon ove katastrofe doći na red analiza potrebitosti nabavke borbenih aviona za čiju bi se cjenu moglo izgraditi dosta zdravstvenog sadržaja po ruralnim krajevima Ljepe Naše. Obrana neba jest bitna no zar skupo članstvo u NATO savezu nije dovoljna garancija. Izmišljanje nepoznatih neprijatelja triba turnuti u strana, uspostavljati normalne odnosa sa okruženjem jer za to ima smisla i potrebe. Zar BG i SA balkoni sa aplauzima podrške ZG-u nisu dovoljan razlog vjere u to.

Upravo se humanost i suosjećanje nanovo pokazalo kao skriveni adut našeg boljeg sutra. Zašto samo teška kriza na površinu izbacuje tu čarobnu osobinu ljudi? Zašto tako ne živimo sve dane svog života? Zašto se u mirnodopskim danima povlačimo u osamu i prepuštamo da nas neki drugačiji uvlače u opasne trene suživota?

Hrvatsku čeka još jedan novi početak. Čeka nas muka oporavka. Svi su pokazatelji tu, ne treba biti ekonomski analitičar da bi se shvatilo koji nas prioriteti čekadu. Već napomenuto rezanje se nameće. Privatni sektor je pred raspadom.

Nova vrijednost se ne proizvodi a proizvedena troši. Najnovijim odlukama Vlade pokazuje se nesnalažljivost i neznanje, trebalo je u startu donijeti ispravnu, drugačiju, odluku. Odlučnu i jedino potrebitu.

A ta jest da novonastalu krizu možemo prebroditi samo zajedništvom. Zajedništvom u odricanju. Valjda nije potrebno stalno ponavljati da smo društvo koje se nije uspješno oduprijelo nakaradnom načinu pogodovanja.

Tom zlu smo razvili krila do nedokučivih visina, prognozom mogućeg propadanja. Sanacija zla ne poznaje nedodirljive. Tu, ako već ne caruje zajedništvo, treba zakonom dovoditi u logičan red.

Svaki čovjek je svjet sam za sebe. Različite smo u nijansama, ma u osnovnim životnim potrebama nema tu velikog nesrazmjera.

Izdizati jednu jedinku iznad druge samo zbog mogućnosti manipulativnog stanja spada u neljudskost i opasan virus koji nagriza društvo i upropaštava ga.

Ostati bez posla zbog otkaza i dobiti punu plaću zbog zaštićenosti, razdor je koji ne upućuje na dobro. To se upravo dešava kod nas. Razlika između javnog i privatnog do te mjere se iznakazila te proizvela silnu ljutnju među aktere da mi se čini kako će ta reforma sređivanja stanja biti jedna od prvih na redu.

Naprosto se nameće ko preduvjet svega daljnjeg što nam je u obvezi.

Pred ovu Vladu, i sve buduće, već se ta činjenica isprsila. Teško i bolno će biti to rasčlanjenje no bez toga upadamo u još goru jamu daljnjeg propadanja.

Tu činjenicu nerado će prihvatiti svi oni koji su se raznoraznim zaobilaznim putevima ukrcali u katrige proračunske zaštite. Normalno jest da su ta radna mista od izuzetne važnosti i potriba no samo onda kad na njih sidnu oni koji udovoljavaju stroigim kriterijima obrazovanja i sposobnosti. Normalno, i kapacitirani mogućnošću izvršenja.

Društvo nam se treba vratit na jedino moguću razinu. A ta je da stvorimo uvjete dolaska sposobnih na mjesta odlučivanja. Zakoni tu moraju biti podrška jer dosadašnjom praksom krećemo upravo suprotno. Silna administracija guši nejako gospodarstvo, stoga mjere stroge kontrole nude spas. Uhljebništvo se konzumira potpuno bez kontrole, doduše omotano u nekakve zakonitosti ispisane za svaku priliku ponaosob.

Ova kriza u svon svojom opakosti ipak nudi nešto kvalitetno. Svako zlo je manje zlo ako izvučemo pouku. Ovo trenutno stanje nudi niz pouka, poruka, i naprosto nas tira da se sudarimo, i razračunamo, sa svim stanjima promašaja.

Ništa više neće biti isto. Naprosto neće biti moguće.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.