ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Od Dana državnosti do papinog blagoslova „ljubljenog sina“ Branimira
Mate Božić
Svjedoci smo kako se nakon gotovo dva desetljeća jučerašnji datum u Republici Hrvatskoj ponovno obilježava kao Dan državnosti. U međuvremenu (od 2001. do 2019.) Danom državnosti je bio 25. lipnja, u spomen na taj datum 1991. godine kada je Hrvatska odlukom Sabora proglašena samostalnom i neovisnom državom u odnosu na nekadašnju SFR Jugoslaviju. Ta je odluka ujedno bila temelj za postupak razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika, kao i međunarodno priznanje na putu ostvarenja suverene državnosti. Priznanje je uskoro bilo ostvareno (i obranjeno) tijekom Domovinskog rata, ali neovisnost Hrvatske nije bila dugog vijeka. Potrajala je tek nešto više od 20 godina – naime, od 1. srpnja 2013. Hrvatska je dio Europske Unije, državne tvorbe specifičnog konfederalno-federalnog ustroja.
Prizori proslave na (tadašnjem) Trgu Republike u Zagrebu nakon zasjedanja Sabora 30. svibnja 1990.
U tom kontekstu zanimljivo zvuči činjenica kako je Franji Tuđmanu, koji je upravo 30. svibnja u Saboru bio izabran za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske (od 1992. predsjednik Republike Hrvatske), bilo predlagano da se prva sjednica novog saziva Sabora umjesto 30. svibnja 1990. održi na skorašnji datum – 7. lipnja, tj. na dan kada je 879. godine papa Ivan VIII. hrvatskom knezu Branimiru priznao vlast nad njegovom „zemaljskom kneževinom“. Tako bi se između ta dva važna datuma 879. i 1990. godine ispunilo upravo 1111 godina, a moguće je kako bi građanke i građani Republike Hrvatske u tom slučaju (barem neko vrijeme) kao Dan državnosti, umjesto 30. svibnja, obilježavali upravo 7. lipnja!
Konstituirajuće zasjedanje Sabora 30. svibnja 1990.; Spomen-ploča postavljena u čast tog povijesnog događaja i donošenja saborske odluke o proglašenju samostalnosti: Hrvatska je bila neovisna od 1991. do 2013. godine
Važnost opisanog događaja koji se zbio 7. lipnja 879. godine, kao „prvog međunarodnog priznanja Hrvatske“ – u vrijeme kneza Branimira, u širokim narodnim slojevima osobito je došla do izražaja tek u sklopu niza događaja u okviru manifestacije nazvane „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ – svojevrsnog jubilejskoga pokreta Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji se odvijao kroz gotovo cijelo jedno desetljeće – od 1975. pa sve do 1984. godine. Važan dio te manifestacije bio je i Solin. Naime, početkom rujna 1976., uoči tisućite obljetnice smrti kraljice Jelene, u Solinu se okupilo više od sto tisuća vjernika, na misnom slavlju kojim je bila okončana „Hrvatska marijanska (ili Jelenina) godina“.
Branimirova godina (naslovnica fotomonografije) u Ninu (879. – 1979.) i Jelenina godina u Solinu (976. – 1976.) – misno slavlje na Gospinu otoku 12. rujna 1976.
No, vratimo li se u davnu prošlost razloge spomenutoj korespondenciji između pape Ivana VIII. i kneza Branimira treba tražiti kako u unutarnjim prilikama hrvatske kneževine, tako i u složenim vanjskopolitičkim odnosima posljednjih desetljeća IX. stoljeća. Naime, poznato je kako je Branimir na kneževsko prijestolje došao 879. godine i to ne pravom nasljedstva, nego „uklanjanjem“ svoga prethodnika – kneza Zdeslava iz dotadašnje vladarske kuće Trpimirovića, koji je inače bio privrženik Bizantskog Carstva
Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru upućeno 7. lipnja 879. u kojem ga naziva „ljubljenim sinom“; Branimirov spomenik u Ninu svečano otkriven 21. srpnja 2007., autor J. Poljan
Tako je mletački ljetopisac Ivan Đakon (umro nakon 1018.) zabilježio da je „neki Slaven, imenom Branimir („Brenamir“), umorivši Zdeslava („Sedeslava“), prisvojio njegovu kneževinu“. Otklanjajući se od Bizanta, Branimir se, kako bi osigurao potporu što širu potporu svojoj tek uspostavljenoj vlasti (a i kako bi se opravdao za ubojstvo svoga prethodnika) obratio tadašnjem papi Ivanu VIII., zatraživši njegov blagoslov. Papa mu je ubrzo odgovorio spremno udovoljivši Branimirovim molbama, kojeg inače u svojim pismima naziva „prvakom“ (princeps), „izvrsnim mužem“ (excellentissimus vir) i „slavnim knezom“ (gloriosus comes).
Franačko Carstvo u drugoj polovici IX. stoljeća, u vrijeme kneza Branimira (879. – nakon 892.)
Splitski kroničar Toma Arhiđakon, međutim, svojevremeno navodi kako je splitski nadbiskup Marin živio „u vrijeme kralja Karla i Branimira, kneza Sklavonije“ što upućuje na zaključak da je Branimir ipak priznavao (barem formalno) i vrhovnu vlast franačkog kralja Italije tj. cara Svetog Rimskog Carstva Karla Debelog (880./881.-887.), odnosno da vanjskopolitički odnosi hrvatske kneževine neposredno nakon „uklanjanja“ probizantskog kneza Zdeslava (uz već spomenuti oslonac na papinsku vlast) nisu poprimili oblike formalne „neovisnosti“, nego su se vratili u tradicionalne profranačke okvire. Ipak, Karlovim svrgavanjem 887., odnosno njegovom smrću 888. godine, došlo je i do konačnog raspada Franačkog Carstva, a time se i za Branimirovu kneževinu može reći kako je definitivno krenula putem samostalnog razvoja.
Državne tvorbe na obalama Jadrana neposredno nakon vladavine kneza Branimira, oko 900. godine
Da je onovremena hrvatska kneževina doista bila prepoznatljiva u međunarodnim okvirima svjedoči nam i jedan detalj opisa Sredozemlja iz „Anglosaske kronike“, inače sastavljene u danas engleskom Wessexu za vrijeme vladavine Branimirovog suvremenika, kralja Alfreda Velikog (871.-899.). Zanimljivo je kako se hrvatska kneževina u tom izvoru navodi pod antičkim imenom „Dalmacija“, a u samoj kronici se opisuje sljedećim riječima: „Na zapad od Ahaje: (tj. Peloponeza), koja se prostire do Sredozemnoga mora, nalazi se Dalmacija (tj. Hrvatska), koja leži sjeverno od njega, a na sjever od Dalmacije (Hrvatske) jesu Bugari i Ister (tj. Dunav). Južno od Istera (Dunava) onaj je dio Sredozemnoga mora koje se naziva Jadransko, zapadno su Alpe, a sjeverno (od Dalmacije/Hrvatske) i zapadno (od Istera/Dunava) puste su zemije koje se nalaze između Karintije i Bugarske … Istočno od (Italije, Alpa) je Dalmacija (Hrvatska) zemlja uz (pored) more.“
Jedan od sačuvanih rukopisa „Anglosaske kronike“ (iz posljednjih desetljeća IX. stoljeća) u kojoj se hrvatska kneževina naziva „Dalmacija“ i opisuje kao: „zemlja uz more“
Smrt splitskog nadbiskupa Marina krajem 885. ili početkom 886. godine, pružila je knezu Branimiru, koji je do tada već učvrstio svoju vlast u hrvatskom zaleđu, jedinstvenu priliku da se konačno približi i primorskim, bizantskim dalmatinskim gradovima. Naime, dalmatinski biskupi, kao i ninski biskup Teodozije (879.-886.) koji je svoje sjedište imao upravo na području Branimirove kneževine, težili su obnovi jedinstvene salonitansko-splitske crkvene pokrajine koja bi obuhvaćala cijelu nekadašnju rimsku provinciju Dalmaciju. Time bi se područje dalmatinskih primorskih dijeceza proširilo duboko u hrvatsku unutrašnjost, a ninski bi biskup ujedno stekao položaj nekadašnjeg salonitanskog metropolita.
Suvremeni prikaz ninskog („episcopus Croatorum“), a potom i salonitansko-splitskog (nad)biskupa Teodozija (879. – prije 892.): crkvica Sv. Križa u Ninu, IX. stoljeće
Iako je Teodozije 886. uspio preuzeti splitsku nadbiskupsku stolicu, pod svojom je upravom zadržao i ninsku biskupiju, što nije bilo u skladu s kanonskim pravom. Osim toga, biskupsko posvećenje je zatražio od franačkog patrijarha Walperta iz Akvileje (875.-899.), a ne od rimskog biskupa, čime je izazvao negodovanje tadašnjeg pape Stjepana V. (885.-891). Stoga ga je papa ukorio zbog nekanonskog upravljanja dvjema biskupijama, ali mu je također i obećao nadbiskupski palij pod uvjetom da po njega dođe u Rim, odnosno ako se odrekne vrhovništva akvilejskog patrijarha.
Prikaz pape Ivana VIII. (872.-882.) kako predsjeda crkvenom sinodom 878. godine u francuskom Troyesu: ilustracija Antoine Louis Romanet/Jean-Michel Moreau
Iako nam daljnji tijek događaja detaljno nije poznat, može se reći kako je taj prvi pokušaj crkvene integracije hrvatskog zaleđa i dalmatinskih primorskih gradova bio vrlo kratkotrajan, odnosno vezan isključivo za Teodozijevu ličnost i njegove ambicije. Definitivno ustaljenje tog integracijskog procesa pada tek u Tomislavovo doba, odnosno u vrijeme održavanja I. i II. splitskog crkvenog sabora (925.-928.), i to na štetu tadašnjeg ninskog biskupa Grgura, čija je biskupija tada bila ukinuta.
Arheolog fra Lujo Marun (1857.-1939.), pred ulomcima starohrvatskog doba na kojima se ističe Branimirovo ime i titula – u Prvom muzeju hrvatskih spomenika u Kninu, osnovanom 1893.
Nešto prije tog pokušaja integracije, točnije u periodu od 879. do 886., kada su veze između bizantskih dalmatinskih gradova i od Bizanta osamostaljenog hrvatskog zaleđa bile prekinute, došlo je do osobitog intenziviranja crkvene graditeljske djelatnosti i jačanja crkvene organizacije u Branimirovoj kneževini, što ujedno označava i konačni dovršetak procesa „pokrštenja Hrvata“. Nijeme svjedoke užurbane crkvene graditeljske djelatnosti u vrijeme kneza Branimira predstavlja cijeli niz natpisa na kojima je moguće prepoznati Branimirovo ime, počevši od natpisa iz Nina (…EMPORlBUS DOMNO B..NNIMERO DUX SLCAVORU… / …ORITHU…); natpisa iz Šopota kod Benkovca (BRANIMIRO COM… / … DUX CRUATORU COGIT…); natpisa iz Lepura kod Lišana Ostrovičkih (…US …MIRO DUX EGO TEO…); natpisa iz Otresa kod Bribira (…N NOMINE DOMINI. TEMPOR… DOMNO …ANNI… DUCI); natpisa pronađenog na Bribirskoj glavici (INTERIBUS … B…MIRO … DUCE); natpisa iz Ždrapnja kod Skradina (…O DUCE CLAVITINORU EGO PRISTINA IUPANUS /…ANIMER…) te natpisa iz Biskupije kod Knina (…ANIME…).
Crtež ostataka natpisa s Branimirovim imenom na trabeaciji oltarne ograde u Otresu (V. Delonga); Lijevi arhitrav s imenom kneza Branimira i pripadajući mu zabat iz Ždrapnja; Branimirovi natpisi iz Nina i Šopota kod Benkovca
Naposljetku, tu je i natpis iz obližnjeg Muća Gornjeg koji glasi:…BRANIMIRI ANNOR XPI SACRA DE VIRGINE CARNE UT SUPS S DCCCLXXX ET VIII VIQ INDIC). Zanimljivo je kako svi spomenuti arheološki lokaliteti na kojima su pronađeni zapisi iz vremena Branimirove vladavine leže upravo na trasama glavnih prometnica iz rimskog razdoblja, čuvenih rimskih cesta čiji se tragovi naziru i danas…od Aenone (Nina) preko Nedinuma (Nadina) do Varvarie (Bribira) i Scardone (Skradina); zatim preko Ninie (Knina) do Promone (Promine), Andetriuma (Muća) i Salone (današnjeg Solina) odnosno Splita. Iz te činjenice moguće je iščitati fenomen kontinuiteta prostornih komunikacija između antičkog i ranosrednjovjekovnog doba jezgre starohrvatskog prostora.
Crkva Sv. Petra u Muću Gornjem, gdje je 1871. pronađen natpis kneza Branimira iz 888. godine; Spomen-ploča na navedenoj crkvi („na ovom historičkom mjestu zadužbine bana Branimira“) koju je 1925. podigao „zahvalni narod općine Muć“ u „slavu prvoga hrvatskog kralja Tomislava“
Svakako najljepši sačuvani Branimirov natpis, onaj iz Muća, pronašao je župnik don Mijo Jerko Granić i to prilikom dogradnje crkve Sv. Petra u Muću Gornjem 1871. godine (…BRANIMIRI ANNOR XPI SACRA DE VIRGINE CARNE UT SUPS S DCCCLXXX ET VIII VIQ INDIC / …NTISALUNITIBI…). U revizijskim istraživanjima provedenima između 1975. i 1987. otkriveno je još pet novih epigrafskih ulomaka ukrašenih kukama i polumjesečastim pleternim ornamentom. Uklesani tekst Branimirovog natpisa iz Muća (u dopunjenom obliku) glasi: INTENDE CHRISTE CELUMQUE R/ege/NTI SALVATIONI TIBIQUE … … … /t/VTUS VENIAT /per/ PROVIDE/ntiam/ BEATI PETRI … / BRANIMIRI ANNORUM CHRISTI SACRA DE VIRG/ine/ CARNE/m/ VT SVMPS/it/ S/acram/ DCCCLXXX ET VIII VIQUE INDIC/tione/ ili u prijevodu: „Učini Kriste da Tebi koji kraljuješ na nebu i koji si spasenje …. zaštićen dođe po zagovoru blaženoga Petra …. Branimira, 888. godine od kada je Krist uzeo Sveto Tijelo od Svete Djevice i šeste indikcije“.
Branimirov natpis iz Muća i suvremena scenska prezentacija kneza Branimira („Hrvatski kraljevi“)
Završni dio natpisa, koji je pronađen još u XIX. stoljeću, danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu, a pet novootkrivenih ulomaka u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Treba istaknuti kako je na navednom natpisu uz Branimirovo ime zabilježena i 888. godina, što predstavlja prvi slučaj dokumentirane godine na jednom hrvatskom srednjovjekovnom epigrafskom spomeniku uopće. Zanimljivo je kako 888. označava i godinu smrti mogućeg Branimirovog vrhovnog suverena, već spomenutog franačkog cara i kralja Italije Karla Debelog.
„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti
