S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

OD SKRUŠENOSTI DO BAHATOSTI

Ante Tešija

 |  pro. 10, 2019

SALONA U ZAGRLJAJU KUPUSA

Lipo je svidočit svakom nastojanju guranja boljitka. Zapravo bi bilo najnormalnije da svatko od nas, prema ovlastima i sposobnostima, bude kotačić napretka. Bez truda i volje, teško se možemo nadati boljemu.

Upravo nas veseli posjeta solinske delegacije glavnom gradu EU sa zadatkom da se podastru dokumenti potribe uvrštenja antičke Salone na UNESCO-vu kartu posebni vridnota.

Sasvim je za očekivati da taj zahtjev neće biti ignoriran jer znam koliko moderan svit cjeni svaki povjesni lokalitet iz kojeg se može isčitati čarobnost života naših predaka.

A Salona nije tek puki podatak, ona je svidočanstvo i obveza. Puno toga pisanog je arhivirano u librima, no svidočenje terenu je sasvim drugačije i izazovnije. Lokalitet je bitan i on traži da ga se privede svrsi a to silno puno košta. Nije dovoljno posložit razasuto kamenje i tumačit tu negdašnju velebnost. Tu struka mora dat ruku i dirigirat temeljitost.

Je li to moguće? Mislim da je nemoguće, jer je lokalitet totalno devastiran. Privatne parcele pod dračom, raštikom i divljim raslinjem su dodatna smetnja. Iz povjesti je jasno kako se malo davalo tom značaju, te da je propadanje i neinteres doveo lokalitet u bezvridnost.

Ali još postoje mikro lokacije koje nisu opterećene, pa barem bi tu valjalo posao uradit kako valja, na naš ponos i diku. Ali to je lako za reć. Tražimo samo našu lovu koju uredno isplaćujemo u zajedničku kasu. Ko nam je branija ulaganja znatno ranije. Tu valja počet od jedne točke. Jedino tako će i turista moć guštat i svidočit kako je tu nekad davno cvala civilizacija.

Novac, povučen, iz fondova EU je strogo namjenski te valja očekivati kako će svaka lipa poteć svojim kanalom namjene. U protivnom slaba vajda u uzdanje na naš način poslovanja.

ĐIKIĆEV POUČAK

„Ovo je zemlja nevjerovatnih talenata s katastrofalnim sustavom. Kad god dirnete u leglo politike, proglase vas neprijateljem Hrvatske. Osobno sam to iskusio“.

Riči su to svjetski priznatog znanstvenika koji „pleše“, zbog svog stava, na ivici žileta narodnog neprijatelja.

Najnoviji podatak „kolje“ domoljubni razum jer smo suočeni sa dugom od 44 milijarde eura svakojakog duga. To je brojka koja vodi u ropstvo. A upravo smo prije par dana imali dan robova i ropstva.

Da li smo mi robovi? Možda još nismo, no na najboljem smo putu iskusit tu necivilizacijsku kategoriju.Hrvati se ubrajaju među prve nacije koje umiru od bolesti a koje se mogu izličit. Previše pijemo, pušimo, debljamo se i sve manje krećemo. Zašto smo digli ruke od samih sebe?
Talenti ostaju u sjeni. Izolirani i obezvriđeni , naprosto se osjećaju ko „neprijatelji“ u svom društvu jer odudaraju od prosjeka i nude nemir kriminalcima, lopovima, neradnicima i svim onim nesposobnim kategorijama koji u ovakvom stanju gucaju profitni blagosov.

Talenti nisu uhljebi. Oni su kod nas u rangu škart robe.

Lako je nać neprijatelja, ma teško je priznat svoju mizernost.

PONOSNI NA POVJEST NOB-a

Jedan datum je promakao ispod radara interesa. Radi se o potpunom ignoriranju sedamdeset i pete godišnjice oslobođenja Dalmacije od fašizma i okupatora. To je datum kad je sjeverni i srednji dija Dalmacije oslobođen od „vlasništva“ Kraljevine Italije.

Zašto pobogu ignoriramo datume sa kojima, sličnima, se cjeli normalan svijet ponosi.

Iz grla jednog od prvih suradnika, prvog Hrvatskog predsjednika, se ističe javno kako je on bija silno ponosan na NOB,Tita i partizane, te je dokaz tomu i bista na Pantovčaku koju , za njegova života, nitko nije smija micat ni krivo pogledat.

Prekjučer je bila godišnjica smrti prvog predsjednika i nije falilo informacija od državne vlasti kako se kunu u njegov put i djelo, pa začuđuje čemu ne poštivaju takovi njegov stav, već je bista naglavačke odletila radi pukog dodvoravanja. Komu i zašto?

A Dalmacija, ta kolijevka napretka i prosvjetiteljstva, upravo zaslugom NOB-a, Tita i samog prvog predsjednika, je vraćena u krilo Domovine pa više nigdje po fašističkim forumima ne prolazi svojatanje svakojakih svjetskih hohštafera.

VRATIMO HRVATSKU NARODU

Jedna je od parola izglednog budućeg Hrvatskog predsjednika. Na svakom koraku bode u oči i normalan čovik nema razloga ne poželit nešto takovo.

Samo se zaboravlja jedna sitnica. Što će narod sa ovako oglođanom Hrvatskom. To me podsjeća na običan pršut. Kad pojideš ili podiliš sadržaj, ostaje samo žnjut. Oglođana kost.

Upravo tako izgleda naša dosanjana Domovina.

Poša san svojim poslom rano u jutro na put od nekih 40 kilometara da bi ovako star i bolestan obavija fizički posao jer ne mogu nać majstora.

A da ga i nađen, teško ga platit.

I u startu mi padne blesava ideja. Gren pribrojit sve što je bilo naše, a više nije. Sve vidljivo uz put.

Započeja san sa Lidlom, Kikom i Bipom. Potom san se ukrca na brzu cestu koju je izgradija Austrijski Strabag. Sa live strane Hjundai i pumpna stanica. Južnije u najlipšon vali „silosi“ Molove nafte. Visoko ka nebu dimnjaci Cemeksa kojemu ne znan stranog vlasnika. Eto ti dvi pumpne od INE, pardon MOL-a. Desetine sandučara u kojima se prodaje strana roba. Par prodajnih mjesta rabljenih auta sa zapada.

Potom nove pumpne stanice. Ulaskom u Trogir pozdravljaju me Lidl i Kaufland, čiovski most u režiji Strabaga, opet MOL i niz prodavnica poljskog Studenca. Potom škver i marina izmaknuti iz ruku samoupravnog radnog naroda. Još puno toga je okolo od čega se profit prenosi priko granice.

Nemojte mi samo reć da se ne sićate; Zbora radnika, Radničkog savjeta, Sindikata, Fonda za stambeno zbrinjavanje, Fonda za prosvjetu, zdravstvo i kulturu. Fonda za sport. Sredstava za K-15. Sredstava za zimnicu i pomoć bolesnima.

Sveg’ se toga vi sjećate samo se pravite ludi.

MRTVI SU KONAČNO MRTVI

-Diš ti Jozo?

-Iđen u Ercegovinu.

-Štaš tamo, sad živiš u Imockom.

-Izbori su.

-Nemereš glasat na dva mista.

-Ma znan. Zaželija san se pokojnog ćaće. Čujen da tamo glasaju i mrtvi pa ga iđen vidit.

Fala ti Bože sa tom se praksom konačno prestaje. Riči su to jednog Državnog tajnika. E sad kad mene pitate to je dovoljan dokaz da su do danas svi izbori u Hrvatskoj neregularni.

Što dalje? Stražare na groblja u dan izbora.

VLAK LUTALICA

Kad god iman prić tračnice sa autom, a to je obično u Kaštelima, meni nije dovoljno da je dignuta rampa. Ja stanen, bacin pogled livo i desno, i tek onda nabijen gas.

Jučer san to ponovija. Deset minuta nakon toga slušan na radio kako je upravo u Kaštelima vlak iskočija iz tračnica.

Kog’ ćeš pitat za objašnjenje ako neš ministra.
Nije to ništa, dešava se. I u Virovitici je također iskočija. Nema ozljeđeni. Dešava se.

Koje inbecilno objašnjenje i opravdanje. Nije niko poginija i štaš se sekirat. A da je. Bilo bi isto, našlo bi se opravdanje.

Nema nam druge već ih sve, mislin ministre, drito u Japan na jedno misečnu obuku.

Bože mili ako ste pomislili na harakiri. Dovoljno je da se maknu.

VIRNIK MILE U SVETOSTLOVU

Kažu mi, oni koji me ne poznaju dobro, da san nevjernik. Stvarno su u krivu. Samo što ja svoju vjeru duperajen na malo drugovačiji način.

Meni je sedan Božji zapovidi najbolji zakonodavnik i kad bi se ljudi držali tog Božjeg traženja, na svitu ne bi bilo; gladnih, bolesnih, ugnjetavanih, ubijenih, beskućnika i neukih. U našoj Hrvatskoj Domovini 95% ispitanika se zaklinje kako su istinski vjernici, kršćani. Što, samo po sebi, znači da je ovih pet posto svo zlo koje nas tare. A tare samo tako.

A da li je to tako? Normalno da nije. Vjera i vjera u Božje zapovjedi, posebna su kategorija izuzetne vridnosti. Tek onda kad se tako živi i ponaša. Sve van tog okvira je varanje, prvo sebe pa potom sveg ostalog.

Slušan ortodoksnog komunistu Milu iz Bandićgrada kako upozorava novinarsku svitu kako im se valja čuvat Božje srdžbe jer se ponašaju nemoralno. Puno pitaju. Bože sačuvaj da se on boji. On je čist. Bar u svom nakaradnom tumačenju.

Trevin njih dvojicu za koje znan da bi i rođenu mater pokrali taman kako napuštaju prag Crkve.

Samo ta dva slučaja su valjan dokaz kako se sa vjerom i vjernicima igraju potpuni nevjernici i lole van škvare svetosti.

Zato ću ja i dalje duperat svoj način virovanja jer često sam sebe priupitan, jesan li prikršija koji od sedan Božji zapovidi.

Do danas nisan.

JURE I PELE

Čitan malu crticu obavjesti kako je veličanstveni Pele prodao na aukciji, u dobrotvorne svrhe, svoj dres sa kojim se oprostija od aktivnog igranja baluna. U trenu me klepne nostalgija i lipe uspomene mi zagospodariše grudima.

A bilo je to davno, na brazilskoj Marakani prid sto tisuća gledatelja, gdje je tu čast poklonija, pazi sad, Državi, tamnici naroda, Jugoslaviji.

Odma mi prid oči uleti moment kad je negdi okolo centra na desnoj strani, balun dobija Jurica Jerković, pretrča je desetak koraka i raspalija. Gol. Veličanstven gol, veličanstvenog igrača, u čas veličanstvenog slavljenika.

Sad će te vi reć, vidi jugonostalgičara. Ma ja samo iznosin činjenice a balun volin.

Evo da će na oproštaju Messija igrat Hrvatska.

To je naprosto pitanje baluna.

A sve drugo nek shvati kako god ko oće.