ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
ODNIJA TI ĐAVA KNJIGU, TO ĆE TI DAT KRUVA
Ante Tešija
PROFESORI U OFSAJDU
Gori, u mom Ogorju, ja san u moje učitelje gleda ko u svece. Kakovi ćaća i mater, uče su bili moj svit pažnje, poštivanja i posebnosti. Toliko san infiša u njih da san se i sam nakon osmog razreda upisa u učiteljsku školu no malo preanbiciozno i sa razočaravajućim svršetkom.
Dite se rodi bez imalo mogućnosti da sam sebi bude dovoljan. Otac, mati i učitelj su one karike koje utječu na daljnji razvoj u njegovu životu. Je, mater i otac te vole, hrane i daju postelju ma učitelj je ona vridnota koja ti tad’ triba. Bar meni su bili putokaz i hvala im na svemu što san kroz kvalitetan život uspija usrkat.
Pratin ovu sapunicu o’ 4-6% i nikako da se načudin bedastoći koju proizvodimo. Dominira politička prostitucija i proziran populizam tvoraca našeg bijednog odnosa prema toj časnoj profesiji.
4 oli 6% povišenja plaće je toliko mizeran iznos koji je naš galopirajući kriminalni parip poija u stotinu puta većem iznosu kroz privatizaciju i nama svojstven nakaradni odnos prema bogatstvu kojeg smo nasljedili.
U kući iman profesora koji se ni u ludilu ne nada da će ga dopast misto u učionici jer smo do te mire „ozakonili“ pakleni scenarij po kojemu se već dugo zna komu, i kako, to pripada. Đaba ono što se naziva talenat, obrazovni prag i iskustvo kad je naprosto dovoljno imat niku pvc karticu na kojon si ubiljužen ko povlaštenik sa prioritetom garancije.
Politički mizerni patrljci se uključiše ko zaštitnici prava profesorskog kadra, a bilo bi bolje da se ne turaju na tu poziciju jer su svojim djelovanjem, i interesnim radom za sebe same, dokazani kočničari društvenog razvoja.
Milan Bandić i Ivan Vrdoljak su nametnici uzgojeni na zastrašujućem načinu pogodovanja i varanja, da san potpuno siguran kako ih ni jedan profesor, učitelj, ne uzimaju za ozbiljno i nisu sritni što se guraju ko zaštitnici njihova interesa.
Dok moj profesor pazi da ne troši na kavice previše, dotle nam politika lansira falše učitelje na par desetina tisuća eura plaće pri briselskin kancelarijama.
U pravu je neki zalutali saborski zastupnik kad primjećuje, i protestira, zašto je ona odgovarala na engleskom, kojeg ne zna, kad je mogla na priznatom hrvatskom jeziku uz plaćene prevodioce.
Ala tipa čudaka, pa ona je profesor engleskog jezika.
RUNJANIN U ŠIPRAŽJU ZABORAVA
Upravo smo odgledali dvi utakmice Hrvatske nogometne reprezentacije, sa ponosom na Split i atmosferu bez izgreda, na što bi se malo tko ranije okladija, sa rukon na srcu kompletne ekipe uz himnu Ljepa Naša.
Taman ovi dana saznadosmo kako je autor naše himne pokopan negdi u Vojvodini, točnije na uspenskom groblju u Novom Sadu, uz slikovni prikaz zapuštenog groba za kojeg grobarinu plaća zagrebački profesor Šandor Dembitz. Široj javnosti nepoznat čovik.
Opravdana kritika na račun Države koja duguje tom umjetniku, a najmanje što je dužna činiti jest njegovati spomen i voditi brigu o njegovu posljednjem počivalištu.
Da čuđenje bude veće to bi tribalo bit u domeni ministarstva kulture koje, vidi vraga, se nalazi u Runjaninovoj ulici u Zagrebu.
A da mi malo priznamo sebi kako smo jeftini politikanti nedorasli trenutku.
SRUŠI, NIJE NAŠ
Da smo uporni i dosljedni pokazuje činjenica kako smo od devedesete na ovamo, kad je demokracija umarširala u naš dvor, porušili ravno 3000 spomenika vođenih kao antifašističko nasljeđe.
Po procjeni stručnjaka ostalo ih je još toliko a zašto i oni nisu maknuti znaju „stručnjaci“ koji ih imaju u evidenciji nepoželjnosti.
Naime prešlo se na novu strategiju uklanjanja, bez dinamita na humano preseljenje.
Demokratski izabrani načelnik Josipdola, pokrenija je akciju preseljenja spomenika žrtvama talijanskih crnokošuljaša sa središnjeg gradskog trga na pravoslavno groblje. Radi se o 247 imena, trećina hrvatskih.
Protiv su mještani i katoličansko svećenstvo, koje ne traži da spomenik ostane na glavnom trgu, već da se makne na neki drugin neutralni teren.
Načelnik ne staje u svojim nebulozama već ovaj čin opravdava činjenicon kako je grezo da to gledaju turisti koji posjećuju Grad.
Turisti fašisti su očito u pitanju.
AVA U PRAGU
Moš ti pobro moj sve informacije, reportaže, događanja, intervjue poslagat na ekran te internetski čitat ma nema gušta koji može nadomistit listanje novina u omiljenom kafiću za ispijanja jutarnje kave.
Srčan i listan i naletin na duplericu sa predsjedničkim kanidatom Avom uz silno zanimljive foto dokaze kao izbornu strategiju.
Normalno da se nisan uputija u otkrivanja šta nam to nudi ponuđačica jer naprosto i bez toga znaš koji je to pokušaj „prostitucije“ sa zdravim ljudskim razumom.
Ne zamiran ja bidnoj Avi. Ona koristi mogućnosti koje se nude. Ja se čudin nama koji tražimo takav medijski odnos jer nije izdavač ludonja pa da ne zna naše želje.
Ma san zato sa ushićenjem popratija medijsku prezentaciju mladih doktora koji su skrpili otkinutu nogu jednoj djevojci, vrativši je u normalan život.
Nitko za njih ne zna, nitko ne zna gdje žive, kakav im je obiteljski status, što čitaju, gledaju, slušaju i kojim hobijem se bave dok se odmaraju od spašavanja ljudskih života. Oni su naprosto većini hrvata nebitni. Nevažni. A njima anonimnost i godi jer su oni naprosto napredna Hrvatska.
A čujen u jednom satiričnom prilogu kako je Ava trenutno u Pragu. Pobogu, što radi tamo? Trenira kako prić izborni prag.
POZIV OPG-ovcima DA RADE BUDALU OD SEBE
Ja kad naletin na takove reportaže sav se raznježin i počmen aplaudirat na suvo, na vizionarstvo, trud i osjećaj za napredak naših političara.
Prikazalo, i opisalo, desetak napuštenih kameni škola po Imotskoj Zagori uz poziv SDŽ-a da svatko onaj, bio on OPG-ovac, poduzetnik, lovac, kulturnjak ili štati ga ja znan ko, da se hitno javi, podastre dokumentaciju da je ozbiljan, kao i poziv, i eto mu za 1 ( jednu ) kunu napuštenog zdanja pa nek pridonosi napretku zajednice u kojoj živimo.
Nagovorija san samog sebe i natipka ponudu broj 2 te uz svu potrebitu dokumentaciju; dokaz o bavljenju turizmom, dokaz o OPG-ovcu, legaliziranu kuću i nudeći projekt isplativosti, protokolirah na adresi SDŽ-a i Općine Muć. Stidljivo san naveja da san ozbiljan Hrvatski muž, demografski osvješćen, koji ima troje dice, školovanih o mom trošku, a nezaposlenih, te da mi je namjera, ne uzdajuć se u poštenje, dok živin osigurat im uvjete za pristojan život.
Sumnjan da će netko ponudit čvršće dokaze za partnerstvo no isto tako sumnjan da će oni postupit po naputki iz novinske reportaže. Zašto sumnjan? Zbog ovih sidih dlaka u bradi, zbog iskustva i zbog nagomilane tradicije zajebavanja kojon odavna svidočin.
I iz još jednog uigranog „sportskog“ nadmetanja. Naime, osjećan se ko ping pong loptica. Pribacuju me tamo vamo a vrime piči i ne pita za opravdane razloge.
Ma ja san bar naučija čekat. A to što san uporan i tvrdoglav ko Sivac, magare iz mog ditinjstva, dokaz su kako će na meni slomit gnjile zube.
„OBRTNICI“ SILOVANOG STATUSA NA POMILOVANJU
Humor, satira i vedar duh spašavaju ljude od pustih nedaća.
Moj vedar duh i smisao za pristojnu zajebanciju su me cili život izvlačili od problema koji su stizali na traci.
No ima trenutaka kad si ljut, razočaran i depresivan do boli. Ti trenuci su svakodnevni, protiv njih nema lika. Najnoviji događaj koji se desija u Zadru, razbuca svaku nada da će se raspoloženje vratit, jer već sutra ispliva nova društvena splačina majstora zabetonirane sudbine.
Silovanje je valjda najgnjusniji čin beštija u ljudskom liku. To su sagnjijali otpaci ljudskog roda. Oni su van škvare bilo kakvog opravdanja te se čudom čudim zadarskom sudu i sucu na zastrašujuće laganom načinu sudovanja i puštanja na slobodu monstruma propasti nečijeg ženskog diteta.
Čemu njima ikakva šansa da se izvuku. Oni su svojim činom ispisali sebi pravomoćnu presudu dugogodišnjeg samovanja poza željeznih rešetki. Dat im slobodu koju su oni drugomu oduzeli, tražiti milost za nemilost koju su godinama ispoljavali na živom biću, dokazuje našu nezrelost.
Ćaća me učija da sudu, i sucima, valja virovat. E, ja više ne virujen, uz izvinjenje časnim sucima kojih ima ma nisu u većini.
Uz to me ćaća upozorija kako je dovoljan samo jedan gnjili kumpir u vriće, ako ga se ne odstrani na vrime, tada će ona uskoro cila bit gnjila
DRAGA DICO VALJA PLATIT PRIJATELJSTVO
Popratija san polemiku, na našem portalu, oko naplaćivanja ulaznica dici za ulazak u Gašpinu Mlinicu koju je naš Grad dao u koncesiju privatnom licu.
Odma da se izjasnim da mi je jasno kako nešto što je dato u koncesiju, tu društvo nema pravo petljanja ako je sve po slovu zakona i potpisanog ugovora te ako koncesionar uredno podmiruje dogovorenu cijenu.
No mene škaklju nešto drugačija pitanja. Pođimo redom. Grad Solin je bogat arheološkim tragovima koji nude mogućnosti da se čovik ukrca u daleke civilizacijske živote. Grad Solin ima veliku obvezu nauka svog naraštaja koji stasa a priznat se mora da bi bilo suludo mlade solinjane ne upoznavat sa dalekon prošlošću drevnog grada stare Salone. Naprosto se to mora ubacit u program već kad dite prohoda.
Grad Solin u svakoj prilici ističe kako je najmlađi Grad u Hrvatskoj, kako je prijatelj dici i da je briga o dici na prvom mistu. Pošteno da ne može bit poštenije. A je li tako?
Po ovom primjeru di dica plaćaju 15 kuna da bi pogledali unutrašnjost stare mlinice dokazuje se kako su tvrdnje samo u promiđbene političke svrhe.
Razumin koncesionara. On je tu uložija sredstva i objekt mu triba donosit profit po svim zakonima gospodarenja. Obvezan je i u trošku održavanja objekta i okoliša.
Ne razumin Grad i njegove oce. Zar je velika mudrost skontat kako dica ne spadaju u komercijalnu gardu već u gutače znanja. Zar Grad nije moga u kompezacijskom smislu uredit taj suodnos.
Ma ko će o svemu vodit brigu. Plati i rugaj se.
SOLINSKI DRAGULJI
Iman namjeru od ove kolumne pa nadalje predstavljat solinske dragulje.
Čast otvaranja te potribe ode u lipe glase ženske klape SALONA.
Pročita san na oglasnu ploču kako su te vridne, lipe i talentirane žene izdale svoj prvi cd te uljudno pozivaju svoje sugrađane da ih dođemo poslušat i dat podršku u njihovom daljnjem radu.
Nisan dvojija ni sekundu. Zauzeja san svoju katrigu u kultnom prostoru doma Zvonimir znajući da me čeka sat vrimena u guštu. Zapravo, moran priznat, ma nevoljko, da nisan niki ljubitelj ženskog klapskog pivanja za razliku od muškog. Jebi ga, ne moren kontra sebe. No ovu večer mi se promini mišljenje.
Toliko lipote u glasovima, toliko usklađenosti i zanimljivog aranžmana nisan dosad gušta.
Kupija san cd da bi u komodu i miru sluša za mojih čestih putovanja sa autom.
Klapa, ili skupina što mi ne paše, ima svoju sjajnu budućnost. Šteta bi bilo stat, znan da one neće, jer imadu što ponudit. Ponuđene face koje su svojin prisustvom potvrdile moja stajališta, garancija su za to. Došla su sjajna imena sa te muzičke scene, a to nije malo i za bacit.
Doduše, nisan vidija solinsku društvenu kremu, što me ne iznenađuje, jer su oni zaokupljeni nekim drugačijim vridnotama, na čemu im ne zavidim.
Bravo lipotice.
