S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

OPG-OVCA, PŠENICA, GOVEDO

Ante Tešija

 |  ožu. 14, 2018

Cili dan slušan, u Saboru, puste mudrolije okolo novog zakona o OPG-ovima, drugo čitanje, i nikako da svatin kako je moguće da propadamo pored ovolikog veličanstvenog znanja poslaničkih manekena. Naprosto čovik ostane zadivljen.

Uvečer čujen kako nam predsjednica u Argentini, moli i vapi mile iseljenike da se vrate u Domovinu jer je na izdisaju.

Krenimo od OPG-a.

Ima ih okolo 160 000 što je veličanstvena brojka koja komotno može garantirat da su Lidlu, Kauflandu, Bili i ostalim mega centrima, dani odbrojani. Sto šezdeset pomnoženo sa dva, daje brojku trista dvadeset tisuća pa kad se dodaju i dica eto brojke od šesto četrdeset zbrinuti građana.

Za pokorit pola Evrope.

No kad san čuja iz grla nekih „opegeovaca“ koji kukolj se krije pod tom maskom, odusta san od osnivanja svog vlastitog gospodarstva, iako san jači bar od polovine. Naprosto, tu se radi o dobro poznatoj domaćon domišljatosti mužnje na prazno.

Vratija bi se malo u prošlost, jer na vlastitom primjeru najbolje se uspoređuje.

U vrime mog ditinjstva na selu, u mom polju koje nije malo, ni jedna njiva nije bila pod ledinon. Ni jedan pašnjak nije bija pod dračon, a mega pašnjak sa sjeverne strane riječice Vrbe je imao našeg zaposlenog poljara koji je strogo vodija brigu da trava mirno izreste kako bi kolone stoke i čobana u proliće krenilo ka jugu na danonoćnu ispašu. Dobro ste pročitali. Stoka se nije vraćala kući već smo mi čobani bili uz nju vodeći brigu o sigurnosti. Nije bilo izbe u kojon nisu preživali; krave, bikovi, konji, tovari, ovce, svinje i kokoši. Nije bilo vrtače koja nije bila uzorana. Zeleni hrastov gaj je čuvao lugar i samo uz dozvolu si moga ubrat koje krivo stablo ili suvu granu.

Znam da odmah smješak bacate na lice jer kontate da je vladalo siromaštvo i da se moralo.

Eto, danas grcamo u bogatstvu i ne mora se.

Moja mati, i njene prije, nikad nisu mirovale. Uz sve druge poslove, ona je u zemane za to, skupljala kupine, šipke, drinine, gloginje i ljekovito bilje, te uredno isporučivala u zadrugu Ogorje gdje se nakon vaganja odmah isplaćivalo na ruke. Isporučeno mliko nije trpilo dugovanje.

Na riječici Vrbi su stolovale 4 mlinice gdje se uredno stvaralo brašno od pšenice, kukuruza, ječma i napolice. Svako domaćinstvo je imalo svoj trap gdje se uredno čuvao kumpir i druge mirodije, jer nije smilo ničega falit za prehranit familiju.

O vinogradima i voćnjacima, kojih više nema, nije potribno mudrovat.

Kad se sve zbroji, ničeg nam nije falilo. Bilo je i viška. Čega?

Dice. Sramotno je bilo živit u domu di nije dičja graja. Minimalno četvero što je rezultiralo punim razredima 8 područnih škola. Danas radi samo jedna u jednoj smjeni.

Veza sa Solinom i Splitom je bila redovita. Danas moraš izgubit cili dan za poć doli i vratit se. Muški svit je doli radija i putova svakodnevno. U Ogorju je bila pošta, ambulanta, dućan, mlin, a na Muću Dom zdravlja i veterinarska stanica.

Zašto vam sve ovo pripovidan?

Iz samo jednog razloga. Da usporedite i ocjenite sami sebe.

Živimo u istom društvu, na istom prostoru, danas u neslućenom znanstvenom napretku kad je sve na dohvat ruke, moguće i izgledno a ne snalazimo se i propadamo. Živimo među vlastitim granicama bez ugnjetavača i u demokratskom sistemu puni sloboda.

Zašto se danas kod nas ništa ne isplati? Tako se bar tvrdi u vrhuški društva, a potribno je bacit samo pogled na Toskanu i „otkrit“ kako nema ni centimetra neobrađene površine. Zar tamo žive vanzemaljci? Zar je tamo tlo posebnog kalibra, a sunce darežljivije? Zašto se tamo isplati živit u provinciji?

Zaključak je potpuno jasan.

Neorganizirani smo do neshvatljivosti. Linčine na svim razinama do ludila. Mito, korupcija, pogodovanje, cvatu u sva četiri godišnja doba. Administracija buja a zanati se odbacuju uz gadljivost.

Danas namisto industrije i poljoprivrede proizvodimo ideološke podjele, opterećeni pustim nejasnoćama iz prošlosti, svađe, optužbe uz sijanje straha za egzistenciju.

Eto, predstavnici trče po svitu moleći iseljenike, kojima je usput dobro, da se vrate, dok nikoga nije briga za plan zaustavljanja mladosti i obrazovanih.

Dovoljno je razletit se internetom i doć do popisa šta sve uvozimo da nam bude jasno kako smo gadno zaglibili.

Zamislite. Uvozimo kelj bobičar, bikovu spermu, lišće, grah i dudle za dicu dok izvozimo inžinjere, doktore i visokokvalificirane majstore.

Jedno je sigurno. Aktivna smo članica razvoja EU.