ZAGORO MOJA
Ante Tešija
OTVORENO PISMO VLADAJUĆIMA
Ante Tešija
Poštovani
Strah me je. Za moju obitelj, za mlade, za sve građane lipe naše.
Pitan Vas. Zar i Vas nije strah?
Sa zebnjom u srcu, sa nelagodom i izuzetnom tugom san pročita vjest kako je u Zagrebu ubijeno šest nedužnih ljudi. Nije to prvi put. Već dugi niz godina se na ovim našim prostorima dešavadu slična sranja. Ginu ljudi iz nerazumnih razloga. Ginu nevini. Ginu nedužni. Gine najvažniji smisao života.
Kažedu odgovorni kako su to pojedinačni, izuzimajući slučajevi. Kako je to tek ekces. Ritka pojava.
Ima li kraja? Bojin se da nema. Bojin se otvorit ujutro oči i spoznat za novu svinjariju. Moj strah je opravdan jer su se svinjarije uselile u našu stvarnost. Pstali smo poligon ubojstava i masakra.
Nemojte me krivo shvatit. Sad ste vi na vlasti pa ne bih tija da svatite kako san stranački obojen pa eto vas pitan. Boli me ona stvar ko je na vlasti. To nije moj problem i nisan baš pretjerano zainteresiran, no volija bi da na oltar vlasti sidne vlada koja će KONAČNO uzest uzde u ruke i krenut stazom spasa ove naše izluđene Domovine.
Ovi manijak koji je mrtav ladan pobija jednu obitelj, to je učinija oružjem za koji nije ima dozvolu.
PAZITE, nije imna dozvolu, ma je ima oružje i jasnu namjeru. On je to od nekoga kupija. Nelegalno, legalno.
On nesmetano šeta, vozi taksi, a u pretincu drži oružje za koje nema dozvolu. To oružje može ubit koga on naumi. Sa tim oružjem on ugrožava i Vaše i moje Ustavno pravo na normalan i slobodan život.
On je namet ovog društva. I problem. On je tumor društva kojeg treba otkrit i odstranit. On bi po svim pravilima triba bit predmet provjere i praćenja. On je tu cjev kupija od nekoga, sličnog sebi. Ne da bi se branija, već da bi ubija, a prodavač da bi masno zaradija.
Ima li smisla živit u Državi di se takovi kreću po ulicama, trgovima, javnom prostoru, dok u žepu ima nabiven pištolj spreman za upotrebu. On je umislija kako može nesmetano upert cjev u nečije čelo i opalit. Njega ne zanima zakon, sud. On je preuzeja tu ulogu. On je naša sudbina.
Na kraju, on postaje MI.
A mi smo postali kolektivna meta. Mi smo ko šetači, ko gosti kafića, ko posjetitelji kulturni manifestacija, jedna obična meta di luđaci mogu iznać razlog da zapucaju i ubijaju iz njihovih bolesnih razloga. Izgubljenu životu slabo pomažu opravdani razlozi.
Ovu Državu je zadesija rat i sve strahote koje rat inače prospe. Puno se oružja skrilo u privatne izbe i čeka, možda zatriba. To oružje u najlon kesicama može proizvest nesagledive tragedije jer njegovi „vlasnici“ odlučuju kad, i kako, će ga stavit u funkciju.
Stvorena Država je stvorena uz puno municije i oružja obrambenog karaktera. Čemu sada da to isto oružje, maknuto od očiju i zakona, ubija tu istu Državu za koju je služilo.
Svaka normalna Država ima svoje zakone. Zakoni nisu lego kockice za slaganje i igru već za osiguravanje normalna daljnjeg suživota njegovih sugrađana.
Hrvatska je moderna Država, članica društva najvećih civilizacijuskih vridnota, EU, pa čudi, bar mene, ko nam brani da u roku HITNO pokrenemo inventuru privatnih magacina u otkrivanju privatnog arsenala oružja.
Čemu pozivi da ja, mi, vi, prijavljujemo sumnjivo? Ko da ja, mi, vi, imamo rengen otkrivanja. Čemu ta prozirna umotvorina kad se znade da „hobisti“ neradu puštaju javnost u svoje podrume.
Zašto ne koristimo to NORMALNO pravo i ne pokrenemo stampedo otkrivanja i kažnjavanja svih onih lola koji se igradu našim životima.
Jebe mi se za njihov. Nek pucaju sebi u ispraznu glavu no zašto im dozvoljavamo da oni prekidaju nečije živote iz nihovih jadnih razloga.
Ko nam to brani da donesemo zakon kojim ne ostavljamo ni mrvu šanse da se izvuku barabe privatnog arsenala oružja. Sve domove, urede, barake, magacine, vrtle i skrovišta valja pročešljat. Svakomu ljubitelju ubojiti cjevi dat do znanja kako ga rešetke čekaju u slučaju ne posjedovanja potvrda. I ne samo rešetke, već i obveza skidanja love sa konta kojeg posjeduju.
Svjedoci smo otkrivanja pustih arsenala ubitačnog oružja di se maloljetnici pravdaju HOBIJEM i djedovom ostavštinom. Ma nemojte. Ti muzofiri su opasnost najprije samom sebi a onda i okolini koja pojma nema da u susjedstvu postoje takove barabe brze na okidaču.
OPAMETIMO se i krenimo konačno u obračun sa tom pošasti. Što prije tim bolje.
Inače, blesave su sve analize, opravdanja i izlike kad negdi strada nevino čeljade a mi se pravimo blesavi i nevini pod izrekom kako su to izdvojeni slučajevi.
Samo što ta izdvojenost uvik može stići ama baš svakoga od nas. I autora, na što se ne bi tribalo bunit.
OPAMETIMO se, vrimena je sve manje.
