S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

PINOKIO, NOS TI SAGNJIO

Ante Tešija

 |  lip. 8, 2020

Zašto ljudi lažu? Aj’ nek lažu drugoga ma zašto seru po sebi?

Laž je opasan proizvod koji može tektonski poremetit stanje u društvu bez obzira o veličini isplaznutog jezika. Laž je najvjernija iskaznica onoga tko se njom služi i često bude samom autoru teret koji stiže na naplatu.

Današnja tema je upravo laž. Izbori su pred nama, od njih normalan čovik očekuje neka nova pozicioniranja, nove likove koji su kadri izokrenitu ovu nakaradnu naopakost.

Teško je povirovati u prosvjetiteljstvo hrvatskog birača. Dokazao se on u svom dugogodišnjem medvjeđem snu pa je za očekivati kako neće olako skrenuti u razmišljanje i povući potez spašavanja.

Likovi koji se nude sve su ma nikako uzdanice. Amo redom. Onako kako se migolje po sceni i turaju sebe na oštricu kemijske olovke.

1. Plenković oli Bernardić?

Kaže, sasvim ozbiljan, naš trenutačni premijer da su ovo izbori između njih dvojice. Sve drugo je sporedno. Ističe kako su među njima kilometarski koraci različitosti. Sa sprdnjom vriđa svog rivala na što mu ovaj ne ostaje dužan. Svatko koristi svoje argument. Stvarno su različiti. Na prvu, netko sa strane neupućen u našu zbilju, bi rekao da je Plenković koplje iznad. No ozbiljan analitičar, čovik koji drži do sebe, ne bi se složija sa tom tvrdnjom i iz prve zaokružija. Razlog. Jednostavan. Plenković posjeduje retoričku kvalitetu iza koje stoluje praznina, dok Bernardić kaska, no iza njega ćire veoma kvalitetan kadar. Drugim ričima, ima ono što nam triba.

2. Škoro.

Čovik koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Na izgrađenom imiđu zabavljača pokušava izgradit ozbiljna ponuditelja no njegova neiskrenost i muljanje sa ranijom životnom stazom bivaju razlog da ga se prizemlji i obezglavi. Lipo je o sebi isklesat “mramornu” ploču povjerenja, no zajebano je svidočanstvo koje tu ploču razara iznutra. Meni osobno se živo fućka što je on radija u prvoj epizodi svog socijalističkog života no poseren se svakomu ko skriva trene kroz koje je prolazija, lažući da bi se dodvorija. Čitaj, prevarija. Ajde, upala pluća ga spričila da ponese titovku no stadij desetara pod petokrakom i omladinskog skojevca u kulturi, ukazuju kako se ugodno snalazija u ponuđenim pozicijama. Imat na vrh jezika branitelje, Domovinu i voljeni narod a pobić u zavjetrinu kad je tribalo pokazaz zube, kazuje da se radi o kukavici koji bi očito nanovo guzici da puta da zagrmi.

3. Kerum, kameleon sa ogorskog kamenjara spava tvrdim snom međeda od izbora do izbora. Proćiri i izneredi okoliš svojim posebnim “šarmom” šamaranja zdrava razuma. Snimija je LP ploču i pušta po prigodi. Nema tu, već dvadeset godina, ništa novoga za reći. Samo ponavljanje poznate papazjanije koja očito pada na plodno tlo idiotizma. Laže čim zine. Iznosi tvrdnje u koje nitko ne viruje. Blati sve u vidokrugu a tako sočno o sebi kreira mišljenje da više ni sam u to ne viruje no dok drugi viruju, isplati se. Humanitarac u magli, menađer poznate FINI-ne trakavice iz koje se isčitavaju samo brojke na stranici dugovanja. Populista cukrena jezika koji bi uzora sve zapuštene njive, tuđim trudom i plugom, koji bi doveja srbe sa vrićama šenice da spase sezonu iako rodbinu ne bi dao u taj dvor. Političar koji voli kadrovirat, naređivat i smjenjivat sve pod plaštom demokracije kroz privatnu stranku. On želi dovest ministarstvo turizma u Split i proširit ulaze i izlaze u Split. Ma zamisli. Posija rodijaka na čelo tih ŽUC-eva, HAC-va i ne može ništa po tom pitanju. Koalirat će sa onim ko pobjedi. Kune se u svoj narod dok se vozika na jahturini, žderući jastoge sa mislima na puru i frigane srdele na trpezi voljenog mu naroda.
4. Petrenel, čudan kljunaš bez kompasa. Ne razumi se u mahovinu a šta je desno, šta livo, ovisi o interesu. Čovik koji je bez problema uša u SDP i pokuša izgradit karijeru, pa se odšulja i ušulja u HHO kako bi otvorija novu stranicu svoje genijalnosti. Neuspjeh ga nije obeshrabrija pa se pokrenija i uparkira u Domovinski pokret kako bi u krdu zauzeja čelnu poziciju. Neuspjehom će on zać na neku drugu stazu, upornost je njegova vrlina. Šuljanje mu iđe ko Apaš indijancu bez da pituraje facu jer je toliko nepoznat da triba par miseci da se skloni i nitko živ ne zna tko je. Ma ga se ipak sićamo. Još ko mulac je pokaziva da ima urođen smisao turanja, laktašenja. Tako se utura u reklamu velikokladuškog diva “Agrokomerc” preporučujući Leibeg juhu kao zdravu spizu. Za očekivati ga je u pozno doba kako reklamira dentijeru kao sredstvo zdravog žvakanja.

Ova četiri primjerka su živ dokaz vrtloga u kojem se nalazimo. Karakteristika svih nabrojenih jest zaljubljenost u samog sebe.

Mi hrvati smo puno toga izmislili i nalazimo se na posebnom mistu među svjetskim velikanima. No jedan izum je zanemaren. Ogledalo. Ali ne svako ogledalo. Ovo naše ogledalo je posebno. U njega se ne može svatko ogledati i diviti nasuprotnom ponuditelju. Ovih pet ozgara nabrojenih, imadu svoje ogledalo. Oni se u njemu zrcale. Oni su ushićeni onim što im ogledalo nudi. Veličanstven lik, savršenog sklada i izuzetne harmonije crta lica. Ono im tepa i upućuje u vanjski svjet da prenose puku sve što su tu vidili.

Samo su se pinkicu zajebali.

Ogledalo je veliki lažljivac.

Nevirovatne su slučajnosti vezane za gore navedene likove. Svima su im puna usta domoljublja i iskrene ljubavi prema Domovini. Braniteljima se klanjaju i zahvaljuju sa rečenicom: “Da nije vas, vaše hrabrosti i žrtve, mi ne bi bili na ovom mistu di jesmo.”

Svi redom su mučenici sustava koji ih je gnječija, tra i činija ljudima manje vridnosti. Ma oni su stojećki mučali i trpili. Teškom mukom su polagali marksizam i ONO da bi stekli diploma. Teškom mukom su se ličili mukte, popravljali zube mukte, gledali kako ih ćaća i mater vode na more u besplatna odmarališta a kako su se tek jadno osjećali znajući da žive u stanu u kojeg su ih mračni neprijatelji namamili. Neprijatelju se žalit, dat mu do znanja da ga mrziš, ni u ludilu. Nek pate ali od njih pokoru neće doživit. Život izgubit ma nikako molit.

Zato su oni svi redom kad je došao tren za slobodu, u isti mah otišli u urede za obranu, upisali se ko dragovoljci, navukli maskirke, pušku u ruke i u boj za narod svoj.

Kad ih čovik sluša ne može da im ne poviruje, u tu junačku eru njihova paćeničkog života.

Samo ima tu jedan zajeb. Nigdi podatka o tom velebnom ratnom putu. Zagubili se papiri, nema svidoka, a na tilu nigdi rupe od metka, friža od bajunete, a sa PTSP-om se nije zajebavat. Nisu oni ludi. Oni nas prave ludima.

Gospe moja šta bi bilo da je koji slučajno obuka uniform. Tražija bi čin generala u rangu Hebranga i Vrdoljaka, i najmanje da ga se proglasi narodnim herojem.

Mora bit da su kurbe komunjare i tu umišali svoje prste.

Pinokio, daj ugradi nos od čelika.