S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

PLANET ZA OTPAD

Ante Tešija

 |  ruj. 9, 2023

Novinarstvo je kad se piše ono što se drugi ne usude.
Inače, sve drugo je propaganda
Orvel

PLANET ZA OTPAD

Gledan, kad god iman priliku, sve dokumentarce koji nude spoznaju o svemiru.

Fasciniraju me znanstvene spoznaje o beskonačnosti, o đumbusu koji se dešava iznad naših glava a rastužuje što neću svidočit novim uletima među nepregledno nebesko dvorište.

Koliko si sitan, bezznačajan, u tom kovitlcu osjetiš se razapet među pitanjima na koja nema još uvik odgovora. Ušuljani među milijarde zvizda, galaktika i kilometara, tko smo mi zapravo i zašto još nemamo brata plant po istom životnom modusu.

No tribamo li bit sritni što smo odabrani?

Možda smo eksperiment nekih dalekih svjetova. Možda smo planet na kojeg se odlaže otpad, a možda smo njihov Goli otok. Najvirovatnije da smo samo eksperiment.

Sve je u svemiru možda, no na našoj budalastoj planeti nema možda. Sve je sigurno. Nju će uništit čovik. Nikako životinje i bilje. Čovik je taj nemili budalaš koji ispisuje smrtovnicu samom sebi.
Dok svemir fascinira dotle ljudska lubanja smišlja nakaznosti bezrazumnog prioriteta. Ovako sitni muljamo u velikim eksperimentima a da nismo svjesni kako smo meta za odstrel.

MILIMETRI BITNOSTI

Cili jedan dan i noć na dilu planeta zvanom Hrvatska povlačile su se crte, mirila visina, usklađivali potezi, da bi se dokazalo kako je nesritni igrač Osjeka skrivija penal. Toliko predanosti, truda i gubljenja vrimena, pa i novca, nije vridno u usporedbi da negdi pored nekog kontejnera sveučilišni profesor u mirovini štapom traži prazne boce kako bi kupija litru mlika.

Triba mu cila vrića za jednu litru dok gori na sjeveru, točnije Njemačka, triba nać četiri boce za tu jebenu litru mlika.

Ali, važnije je dokazat da je Darko kasno maka ruku sa one jebene crte kaznenog prostora i tako pomoći klubu nacionale na novom trofeju.

Potpuno je u pravu naš gradonačelnik koji je baš potrebito osudija te svemirske meštre, nazvavši ih imenom koji ih jedino pripada. Pitao ih je, sramite li se? Sumnjan da oni znaju što je to.

I osječki gradonačelnik je diga glas, član vladajućih kao i naš, te raduje spoznaja da se može, i mora, reagirat bez obzira što centrala misli.

ŠUPLJA ZDANJA U DRAČI

Nikad ne pišem o nečem u što nisan siguran, što nisan doživija i vidija.
Pogubna je činjenica da u dilu planeta Zemlja, u kutku zvanom Hrvatska, di je Bog da toliko prednosti, postoji trend nestajanja. Ta nacija ne nestaje zbog nečeg izvana, ona propada zahvaljujući hodačima na dvi noge sa osobnom adresom te pripadnosti.

Pusta parlanja, zaklinjanja, domoljubljevanje i klečanja nikako da pomognu.

Svaku godinu nas je sve manje, prvašića nema a ovo što smo skupo odškolovali radije svoje znanje ponudi normalnim društvima. Mladost biži zbog bjelodane činjenice da ovo društvo nije kadro krenut jedinim normalnim putem, putem samoodrživosti zasnovano na modernom gospodarstvu, istinskom pravosuđu i skrbi o svakom svom stanovniku. Uhljebništvo je rak rana ovog mini kantuna u svemiru.

Redovito posjećujem svoj rodni kraj, prostor između Svilaje i Moseća, i uvijek nanovo uz silne emocije doživljavam razočarenja. Skoro sve naše kamene škole su puste, razorene, čekaju da kleknu i budu prekrivene dračom. Te moje lipotice su odgojile desetine tisuća đaka, taj moj kraj je vrvija od života, sramota je da u obitelji ne bude više od četvero dice.

Danas su sela skoro prazna. Društvo neznalica i samodokone vlasti je diglo ruke od ovog prostora jer radije pomaže Ukrajini za kupnju oružja, mostarskoj bolnici, bosanskim Crkvama i jebivjetrima propadanja.

Škola u mom Raduniću će uskoro pasti. Nezaštićena je. Na mom vlasništvu a da ništa ne smin taknit.

Đaba molbe, đaba razgovori, dopisi. Radije nek postane rpa kamenja neg’ da bude koristi.

A tribalo je, opet predlažem našem Županu, ispisat neki papir, dat ga na Skupštinu SDŽ-a i izglasat.

Taj papir nebi triba sadržavat više u dvije rečenice.

„Daje se u daljnju brigu svaki školski objekt u vlasništvu SDŽ-a, te se potpisuje ugovor sa zainteresiranima kako će u roku pet godina isto dovesti u red i iznaći gospodarsku djelatnost od zajedničke koristi.“

Eto, ja stavija sve u jednu rečenicu.
Nekad je jednostavnost najzamršenija!

POZDRAV SRAMOTE

Planet Zemlja je kroz povjest bila prostor silnih ratova što je dokaz da je tu iskrcan svemirski škart koji je prepušten sam sebi.
Ratovi su najveće zlo čovječanstva. Zlo kao sredstvo dominacije i osvajanja. Mali su razlozi koji vode sukobima. Žrtva je obostrana i nikad nikomu nije doneseno dobro. Rat je scenarij koji se rađa u bolesnim glavama, i ponudi pogodno-dokonoj masi kojon idioti olako manipuliraju.

Drugi svjetski rat je po stradanjima najcrnji dil ljudske prošlosti gdje je planeta gorila iz samo jednog bolesnog razloga. Uništavanja drugačijih, nepriznatih. Koristeći najubitačniji način.

Svijet, taj crni period ne zaboravlja. Ne postoji normalan akter koji iznalazi i najmanji razlog opravdanja tom uništavajućem điru ludosti. Skoro nigdi na planeti, osim na jednom brdovitom dilu.

US Open je u tijeku. Lipota tenisa je odavna osvojila pažnju čovika a sport se ipak dokazuje ko najnormalniji „rat“ među nacijama, klubovima i sportašima.

Sportu se nikako ne dozvoljava da bude u funkciji nakaradnosti i neprijateljstva. No ne uspjeva se baš uvijek i svugdje.

Na ovom turniru se desija moment kad je naprosto potribno virovat da ima nade.
Njemački i talijanski teniseri su ukrstili rekete i u petsatnom dvoboju jedva na nogama otišli na odmor. Potomci uzroka drugog svjetskog rata su opoštenuli lice svojih država.

Negdi u toku meča sa dupkom popunjenih tribina glas idiota je izazva kosternaciju. Njemački teniser nije ni trena dvojija, diga je reket u zrak, priša glavnom sucu, izvjestija ga da čuje glas koji izvikuje „haj Hitler“ te traži da se istog potira van.
Učinjeno.

E to vraća nadu u novu mladost koja može samo svojim aktivizmom stati na kraj divljaštvu.

Bilo bi lipo da su na isti način „počašćeni“ neki na brdovitom Balkanu koji još uvik žive u paralelnom shvaćanju vridnota.
Joe, Dejan i Marcel bi tribali učit i naučit kako ipak nije lako bit čovik o’ formata.

Jebeš pare u žepu kad je tintara zagađena.

POMORSKO JE DOBRO

Hvale vridan je potez SDŽ-a. Izglasali su neki pravilnik-zakon-odredbu a sve u vezi zaštite pomorskog dobra na našoj hranilici Jadranu.

Nisan zaronija u sadržaj, ma hoću, ali mi je poznata namjera. Hvale vridni papiri, za sada.

Potom kreće istina. Da vidimo da taj papir nije šupljo slovo i magla za oči.

Nema više dvojbe. Tribamo zaštitit biser svim raspoloživim sredstvima. Nema više, vako ću nako ću. Udri pobro po onim točkama što si izložija. Kažnjavaj i pomisao na uzurpaciju i otimačinu. Obilazi teren, primaj prijave građana, zapapri šerifima i dokaži da ozbiljno misliš.

Nije to lagan posao. Silno truda, domišljatosti, odgovornosti, morala i hrabrosti je potribno upregnit u ista kola i uspjeh neće izostati.

U suprotnom, ode nadanje u prndec. A krajnji je rok!B

RAVO GRADE MOJ

Virujte mi, do popodne nisan zna tko su dobitnici priznanja koje naš Grad Solin, za svoj dan i blagdan Male Gospe, dodjeljuje zaslužnicima. Nisan ima namjeru poć u Gradinu na svečanu sjednicu jer san štuf nekih stanja koja me baš ne vuku.

I iz prošli godina naš Grad je u većini slučajeva ima ispravan odabir. I sam san potpisiva prijedloge ne gledajući čiji je član predloženi već samo gledajuć u osobu i njegovo djelo.

Grad mora odabrat najbolje, najzaslužnije i one koji taj naslov mogu časno nositi. Sveobuhvatan je prostor dokazivanja a ovi naš mali Grad ima ljude na diku i divljenje. Njih se ne smi zaboravot, zločin je to. Radno misto, ulogu ili neki zadatak moš proturit na nevidljivo ma ovakvu čast čovik mora zaslužit.

Ova godina me se posebno dojmila, ko i lanjska, te san sa gušton odšeta u Gradinu i srčano aplaudira i nagrađenima i mom gradu koji se opoštenija.

Svi odabrani sa ponosom mogu šetat kaletan našeg grada jer su svojim životom dokazali prpadnost vridnotama za naklonit se.