ZAGORO MOJA
Ante Tešija
POGUBNI “MENTALITET”
Katarina Baričić
Postoji jedna vrsta “mentaliteta” koja ubija društvo. Mentalitet, ili stanje svijesti u kojem se gleda kratkoročni, osobni interes na račun onog dugoročnog, javnog. Zbog tog stanja svijesti namješteni su javni natječaji, zidovi su građeni bez odgovarajućeg materijala (jer se ukrao dio materijala), zaposleni su ljudi nesposobni da obnašaju tu funkciju…
Teško je pronaći javni natječaj koji nije zloupotrijebljen. Kakvo je to prokletstvo, taj kleptomanski instinkt da se ogrebeš na račun javnog dobra? To je postalo pravilo, ne iznimka.
Nešto mi nije jasno – onaj koji se okoristio javnim natječajem i na primjer ukrao dio materijala kojeg je prijavio, ili oštetio državu za milijarde zbog provizije od nekoliko milijuna – zar njemu ne padne na pamet da će i njegovi potomci koristiti to javno dobro koje je on gradio preko javnog natječaja? Da će se možda njegov potomak zateći ispod fatalnog zida na Mertojaku (koji se srušio 1989. i ubio troje ljudi – to je jedan od najočitijih primjera zloupotrebe javnog natječaja)? Da će se zid na čijoj se gradnji okoristio srušiti na njegovog unuka, ili njegovog prijatelja? Zar će njihovi potomci živjeti u nekom balonu izoliranom od ostatka društva?
Svi živimo lošije zbog tog pogubnog stanja (ne)svijesti, i buduće generacije živjet će lošije jer će oni isto koristiti ta loše izvedena javna dobra. Ali eto, neki kratkovidni ljudi ne shvaćaju da je i njihov gubitak to što su se ogrebali. Netko tko loše radi svoj posao u državnoj instituciji utječe na čitavu zajednicu.
Manifestacija ove društvene nesvijesti događa se svaki put kad je netko zloupotrijebio svoj položaj, zaposlio nekog po bilo kojem drugom kriteriju osim kvalitete. Svaki put kad javne natječaje osvoje “poduzetnici” koji se nakon toga obogate na račun države, a svoj posao naprave najšlampavije i najeftinije moguće.
Taj pogubni kleptokratski mentalitet nagriza društvo, čini ga bolesnim. Duga je priča o posljedicama takvog mentaliteta. Primjeri su različiti, ali koncept je uvijek isti – sitni osobni interes je ispred javnog dobra. Kako ti slijepci, destruktori društva ne uspijevaju vidjeti da je javni interes svačiji interes. Kakvo je zadovoljstvo živjeti u luksuznoj kući koja se nalazi u neuređenoj infrastrukturi, ako si okružen susjedima koji žive u neimaštini. Kao da živiš u luksuznoj vili u ulici u kojoj susjedi još uvijek izbacaju fekalije kroz prozor, kao u srednjem vijeku…
Zar nije bolje za sve da svi oko tebe napreduju i ostvaruju neki svoj potencijal, što će biti dobro za cijelu zajednicu, da to shvatiš kao pozitivnu kompeticiju umjesto da se prepustiš osjećajima zavisti..
Zar svi ne želimo živjeti u uređenom društvu. Stalno spominjemo uređena društva kao uzor, a ne mijenjamo način djelovanja. Taj fatalni modus operandi “bitno da je meni dobro, nema veze kako je onima oko mene” vidljiv je na mikro i makro razini. Što je to u ljudskim bićima da ih navodi da budu tako kratkovidno zadrti. Zašto taj instink za grebanjem tako često prevagne, i postaje više pravilo nego iznimka?
Kvaliteta zajednice svima podiže i osobnu kvalitetu života – sve je povezano, ali neki nemaju dovoljno razvijenih neuronskih putova da to sami shvate. Baš šteta, jer to je na svačiju štetu.
