S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

POPULIZAM, MODERAN KUKOLJ…REALITY SALATA…HAJDUK, DOMAĆE JE DOMAĆE…

Ante Tešija

 |  svi. 9, 2018

POPULIZAM, MODERAN KUKOLJ

Ovi kukolj, tj. jeftina demagogija, kao predstava lažni i nerealni obećanja, sa svrhom buđenja ljudskih „niskih“ osjećaja i strasti u potribi zadobivanja potpore, toliko se razmnožija na ovom našim političkom prostoru da se, iskreno, bojin kako neće uskoro svanit vrime obračuna sa tom opasnom ljudskom nameti.

Moja mati, seljanka, za vrime okopavanja njiva u Ogorju do te mire me trala ozbiljnošću čišćenja kukolja.

Taj namet se toliko razmnožava da ga se tribalo temeljito potkopat, uredno odložit u kantun, i kad se osuši, zapalit.

-Sine moj, jedino tako si siguran da se neće ponovo primit.

Predstava u Lisinskom je očit dokaz da to klija i ne kani stat.

REALITY SALATA

Peška san na nikom ekranu strane televizije, čini mi se Njemačke, reality šou di se pod budnin okom kamera, i stručnjaka, mladi ljudi natječu u izvrsnosti, točnije inovacijama. Napretka.

Dobije se slika vridnosti promatranih, i brižljivo odabranih, a nakon izbora najboljih počima utrka da ih se privuče u svoje gospodarsko jato.

TV šoue nikad nisan posebno volija. Naročito ponižavajući BB.

Konačno je ovi naš završija. Zapasa večernje sate nudeći nam mrcvarenje mladih ljudi, u nekom takmičenju di se bira „najbolji“. Taj najbolji triba da se svidi gledateljima tog tv kanala a njihovo je da zovu i plate skupe impulse.

Zabava je gotova, galerija čudni likova se razasula, a nacija je odabrala najboljeg.

Običnog mladog čovika, pristojna izgleda i ponašanja. Iskrena. Tako da je isti, mrtav ladan, pokupija 50 tisuća eura i upozna naciju kako bidan , u svom životu, nije ima vrimena pročitat niti jednu knjigu.

Pitate se, kakve to sad ima veze sa stvarnošću?

A ima. Evo taman čujen kako su nika naša dica vani osvojila zlatnu medalju u znanju.

ŠEŠELJ, NAKAZA OPASNI KORAKA

Kroz svoj životni vik, svaki čovik se nagleda, i nasluša, toliko različitosti da mu ritko ko ostane trajno zabiljužen u memoriju.

Svašta, i svačega, san se ja nagleda i nasluša. Ma moran priznat da nitko kod mene nije izazva ovoliko gađenja ko nakaza pod imenom Šešelj. Taj izgled, ta retorika, ta volja da bude dija medijskog prostora, to frfljanje….

Uz to ratni zločinac sa namjerom da ostane i dalje na tom putu i ideji.

Eno ga krenija na najosjetljiviji dil svakog društva. Na manjine.

Na te posebne ljude, koje se nisu odrekli sebe, vjere, nacionalnosti, koji ne žele bižat sa didovine jer nisu krivi što povist često drugačije crta granice i dili uređenje.

Manjine bi tribale bit posebne oaze svakog društva u kom žive. Svako društvo, čitaj Država, koja drži do sebe, do svog ugleda i časti, po ovom pitanju nebi tribala imat dvojbi.

Na odnosu prema manjinama u svom dvorištu, gradiš odnos za svoju manjinu u drugom dvorištu.

Bojin se samo da nakazine kolege, iz drugog dvorišta, ne krenu uredovat „na isti način“.

HAJDUK, DOMAĆE JE DOMAĆE

Pročita san sastav kontra Rudeša , aktera ponovnog kraha „svetinje“.

I javno izjavija kako bi, da odlučujen, donija mini zakon kojin bi se reguliralo slijedeće:

-Nijedan igrač, osin iz Dalmacije, nebi igra u Hajduku. ????????

-Trener obavezno iz Splita.

-Predsjednik kluba da živi zadnji dvadeset i pet godina u Splitu. Da nije kažnjavan. Da dokazano navija za Hajduk i da ima plaću maksimum 10 000 kuna. Premije prema rezultatu. Ko i svi drugi u lancu.

-NO, predsjednik iz stare garde Hajduka, a ostali van granica Hrvatske.

-Prateći službenici po natječaju, na određen rok.

Katalinić, Đoni, Rožić, Peruzović, Boljat, Buljan, Žungul, Mužinić, Jovanić, Jerković, Šurjak.

Ivić.

Tito Kirigin.

Soldo.

Pa šta ako se krene i iz treće lige, jug.

„KAKO DO POSLA“ U TEATRINU SOLIN

Dobija san obavjest da se u našem Teatrinu održava predavanje „Kako do posla“.

Pošto ih iman troje „na čekanju“, vridilo bi poć i poslušat. Bojin se da oni neće poć jer san siguran kako oni ne viruju u tu čarobnu mogućnost.

Ja isto neću poć, ja san svoje odradija. Mene Teatrin privlači iz drugih razloga. Volin komediju, izbjegavan svidočit tragediju.

Isto mislin da se namisto u taj kulturni prostor, ova tragedija tribala održat u prostorima di se poslovi , i inače ( do)ugovaraju.

PAKET MIRA ZA MIR U KUĆI

Ka’ je već rič o poslu, o mladima, o budućnosti, valja reć koju o stravičnoj spoznaji koja se već udomaćila u našim tikvama i ne prepušća misto nečemu drugovačijem.

A spoznaja govori kako živemo u društvu gdje je sve pod kontrolom pa tako i zapošljavanje u javnom sektoru. To vam je oni sektor di je plaća sigurna, di se otkaz dobija ritko, i di stres ne stoluje.

Živija san u sistemu za koji kažedu da je sve osin onog šta nan triba. Tu su naročito grlati oni koji su sve poluge upravljanja smistili u svoje ruke. Sve je po zakonu opituranim demokracijom, i sa te strane moš lajat na misec.

-Direktore, ja maturira.

-Pa šta onda?

-Radija bi.

-Ma Boga ti. Ti bi odma radija?

-Pa za to san i iša u školu.

-A ne pitaš ima li mista. Šta ako nema?

-Ništa. Na prugu i put Ogorja. Čuvat ovce i okopavat kukuruz.

-A bil’ ti na Brač, bit poslovođa u dućanu,a?

Eto. Nit mi je ćaća bija na poziciji, nit san bija u partiji, nit san ima ikoju drugu vezu osin što san tri godine naukovanja, tada se tri dana radilo a tri grijalo klupu, bija stalno hvaljen. Pratilo me se.

Potom dobija nešto višu spremu i ni trena nisan ostaja radit na nižon.

Volija bi da i moja dica imadu isti tretman.

Bojin se kako tretman ima svoj timun

PODUZETNICIMA DA, ODUZETNICIMA NE

Volin mlade ljude koji se ističu svojin idejama i koji hrabro progovaraju o temama bitnim za njihovu budućnost.

HDZ-ov županijski odbor za gospodarstvo, u kojem je mlada Maja Zelić, županijska vjećnica na zadatku poduzetničkog inkubatora Klis, jasno i otvoreno kreće u realizaciju stavljanja škola Dalmatinske zagore, koje zjape već dugo prazne, u gospodarstvenu šemu.

Čisto i jasno. Ponudit onima koji željno čekaju tu mogućnost jer se otvaraju vrata oživljavanja zapuštene zagore. I radna mista, i dohodak lokalnoj zajednici, ovim projektom, su izvjesni.

Ja u ime svoje obitelji, koja se već dugo bavi turizmom, pokušavam taj projekt oživit nudeći jasan projekt, no namisto dogovora osvanila je sudska tužba kojon se nakon 69 godina, oduzeta zemlja mojin roditeljima, na kojon je izgrađena jedna takova zgrada, pokušava privest u vlasništvo Županije.

Sudu nije priložen ni jedan valjan dokazni materijal nadoknade no proces je u tijeku a rezultat je neizvjestan.

Izvjesno je samo jedno da je bivša garnitura SDŽ-a ovim potezom, mene ili sebe, uvaljala u silno velike sudske troškove, pokazujući totalnu nezainteresiranost i nesposobnost.

Bit će zanimljivo pratiti sudsku praksu, i objašnjenje, ako se pravomoćna presuda iz 2010 g. preinači drugom pravomoćnom presudom.

Na najavljeni natječaj se kanimo javiti no siguran sam samo jedno da od ove ruševine više nema velike koristi. ( na slici )