MARE NOSTRUM ZP Izdvojeno

Prekojadranski Hrvati: od Monte Gargana do Montemitra!

Mate Božić

 |  kol. 5, 2024

U hrvatskoj javnosti malo je poznato kako preko Jadrana još od ranog srednjeg vijeka nalazimo hrvatsku narodno-jezičnu zajednicu, koja je „prenijela“ svoje hrvatsko ime „s onu banu (tj. stranu) mora“, a u novije vrijeme ga i potvrdila stvaranjem kulturnih djela te djelovanjem cijelog niza različitih organizacija. Po tome se prekojadranski Hrvati (u današnjoj Italiji) razlikuju od njihovih „plemenjaka“ u današnjoj sjeverozapadnoj Ukrajini, odnosno Češkoj. Naime, dok od tih srednjovjekovnih hrvatskih plemena u istočnoj odnosno srednjoj Europi nemamo nikakvih vijesti još od kraja XI. stoljeća, kada su potpali pod vlast vladara Kijevske Rus’i, odnosno Češke i Poljske, na povijesne tragove zajednice Hrvata u talijanskim Apeninima neprestano nailazimo još od druge polovice X. stoljeća!

Logo sportskog društva „Jizola Kroata do Moliza“ – tj. „Hrvatski otok iz Molisea“ osnovanog 2009. godine sa sjedištem u Kruču, a koje je okupljalo nogometaše iz hrvatskih naselja talijanske pokrajine Molisa; Nogometaši „Hrvatskog otoka iz Molisea“ u svojim službenim dresovima sa šahiranim crveno-bijelim uzorkom

Međutim, postoji još jedna razlika između skupina srednjovjekovnih Hrvata u Ukrajini, Češkoj i Italiji. Naime, dok su se hrvatska plemena u Ukrajini i Češkoj u ranom srednjem vijeku tu oblikovala autohtono tj. samosvojno (upravo poput (Bijelih) Hrvata na tlu nekadašnje rimske provincije Dalmacije, odnosno istočnojadranske obale), Hrvati u Italiji su potekli upravo s obala istočnog Jadrana te sve do kraja XVI. stoljeća neprestano „obnavljali“ svoj identitet zahvaljujući novim valovima „slavenskih“ došljaka iz istočnojadranskih krajeva, koji su svoj novi dom – iz različitih razloga – nalazili upravo na središnjem dijelu Apeninskog poluotoka.

Na vrhu poluotoka Gargana smještenog nasuprot Palagruže nalazi se „hrvatsko žalo“ („Spiaggia di Crovatico“) uz istoimeni stjenoviti vrh „Punta Crovatico“ te istoimenu malu obalnu špilja „Grotta Crovatico“: Nekadašnji izvorni naziv tog lokaliteta („Cruàteche“) čuva uspomenu na tamošnja srednjovjekovna naselja Hrvata pristiglih s istočnojadranske obale

Iako su u prošlosti zabilježeni na puno širem području, tj. uzduž obale od Barija u Apuliji pa sve do nadomak Ferma u Markama, najtrajniji njihov biljeg nalazimo u krajevima od poluotoka Gargana (tal. Monte Gargano) pa uz zapadnojadransku obalu i njeno zaleđe do rijeke Trigno, točnije naselja Mundimitar (tal. Montemitro). Tako neposredno uz Mundimitar nalazimo još tri naselja koja danas službeno čine molizansku (molišku) hrvatsku narodno-jezičnu zajednicu u Italiji – Filić, Kruč i (od 2017.) Tavelu – njegujući hrvatski jezik i običaje. S druge strane, na samom vrhu poluotoka Gargana i danas nalazimo dva toponima: „Punta Crovatico“ i „Grotta Crovatico“ (nekada „Cruàteche“), koja izričito svjedoče o zajednici garganskih Hrvata.

Pogled na gargansku lagunu Lesina, koja svoje ime dijeli s talijanskim nazivom za hrvatski Hvar – zanimljivo je kako Talijani nisu sačuvali stari antički naziv za Hvar kao Hrvati, nego su otok od kraja XI. st. zvali Lesina – preuzevši to ime od starih Neretvana, kada je otok bio obrastao šumom; Slikovito mjesto Štijakov odnosno San Giacomo degli Schiavoni udaljeno oko 45 km sjeverozapadno od Lesine

Tragovi slavenske toponimije ostali su i na zapadnoj strani navedenog južnotalijanskog poluotoka – tu je danas laguna Lesina (od starog slavenskog pridjeva „liesno“, što znači „šumovito mjesto ili otok“/Talijani i danas nazivaju otok Hvar drevnim nazivom „Lesina“) uz istoimeno naselje. Od Lesine je pola sata vožnje automobilom dalje uz obalu (u Molisu) udaljeno mjesto koje se naziva San Giacomo degli Schiavoni, pri čemu „Schiavoni“ upućuje upravo na „slavenske“ doseljenike s istočnojadranske obale. Naravno, kao što Mundimitar, Filić, Kruč i Tavela imaju svoje talijanske nazive (Montemitro, San Felice, Aquaviva Collecroce, Tavenna), tako i San Giacomo ima svoj hrvatski naziv – Štijakov, što je nastalo jezičnim sažimanjem od „Sveti Jakov“ (upravo kao što i u dalmatinskim Kaštelima nalazimo Sućurac tj. Sveti Juraj, odnosno na otoku Braču Sutivan tj. Sveti Ivan).

“DELMATIA” tj. DALMACIJA – naziv za područje sjevernog dijela današnjeg Molisa, zapadno od poluotoka Gargana, u lijevom donjem kutu karte “Italia nam tellus Graecia Maior erat…” nastaloj 1595. kartografa Abrahama Orteliusa: “Parergon” (izdanje iz 1624., Antwerpen)

Zanimljivo je kako poznati flamanski geograf Abraham Ortelius na svojoj povijesnoj karti “Italia nam tellus Graecia Maior erat…” nastaloj 1595. godine također negdje između Lesine i Štijakova postavlja naziv “DELMATIA” tj. DALMACIJA (“Parergon”, izdanje iz 1624., Antwerpen), upućujući time na istočnojadransko (dalmatinsko) podrijetlo tamošnjeg stanovništva. Kao što se i danas hrvatski jezik njeguje u Mundimitru, Filiću, Kruču i Taveli, tako se nekada govorio i u Štijakovu, ali i u susjednim mjestima (Pettaciato, Montenero), zatim Ripalti (tal. Mafalda) i Palati kao i dublje u unutrašnjosti, sve do Castelmaura (nekada Casteluccio) i Sv. Blaža (tal. San Biase).

Državne tvorbe na obalama Jadranskog mora oko 925. godine; Ostatci bazilike srednjovjekovnog Siponta koji je u XII. stoljeću zbog prirodnih nepogoda ubrzano propadao, pa je na njegovom mjestu je Manfred Tarantski 1256. osnovao novi grad – Manfredoniju

Prema tome, nije čudno što je Ortelius na cijeli taj kraj krajem XVI. stoljeća preslikao naziv prekojadranske Dalmacije, simbolično ujedinjujući garganske i molizanske (moliške) Hrvate, dok sve to ima i svoju povijesnu pozadinu. Naime, ovaj dio današnje Italije često je bio cilj istočnojadranskih starohrvatskih pomorskih ekspedicija. Primjerice, 10. srpnja 926. godine starohrvatsko brodovlje zauzelo je grad Sipont (danas Manfredonija) na zapadnim obalama poluotoka Gargana. Tako je u Annales Lupi Protospatharii zabilježeno: „Godine 926. Indikcije 14. Ove godine zauze Mihael Slaven Sipont u mjesecu srpnju“. U Annales Barenses isti događaj navodi se dvije godine kasnije: „Godine 928. Ove godine zauze Mihael, kralj Slavena, grad Sipont u mjesecu srpnju, na dan Svete Felicite, ponedjeljak, indikcije petnaeste“. Pritom se godina 926. uzima kao ispravna datacija napada na Sipont.

Usporedni navodi iz dviju srednjovjekovnih talijanskih kronika koji govore o „slavenskom“ kralju Mihaelu, odnosno Mihaelu „Slavenu“ i njegovom osvajanju Siponta početkom X. stoljeća; „Annales Barenses“, izdanje iz 1643. godine djela anonimnog kroničara iz talijanskog grada Barija nastalo u prvoj četvrtini XII. stoljeća

U historiografiji se tradicionalno smatra kako „Mihael, kralj Slavena“/„Mihael Slaven“ ovih zapisa predstavlja tadašnjeg zahumskoga kneza Mihajla Viševića, no neki istraživači zaključuju da je zapravo riječ o hrvatskom kralju Mihajlu Krešimiru, nasljedniku kralja Tomislava. Uostalom, poznato je kako je slavenski napad s istočnojadranske obale na garganski Sipont poduzet i tri stoljeća ranije. Tako langobardski povjesničar Pavao Đakon (o.720.-o.799.) piše kako su „Slaveni“ 642. godine prešli Jadransko more i prodrli u blizinu grada Siponta, gdje su se utaborili: “Došli su s mnogo “ne dugih” brodova te posjeli tvrđavu grada Siponta. Oko zidina iskopali su skrivene jame pa je u jednu od njih upao i Ajo, vojvoda Beneventskog carstva. Njegov skrbnik Rodoaldo na tu vijest pohita pod Sipont i stane se Slavenima obraćati na njihovom jeziku što ih je učinilo neodlučnima za borbu pa su poraženi, otplovili otkud su i došli.“

Tekst djela Pompea Sarnellia (1649. – 1724.) koji u svom djelu „Cronologia de’Vescovi ed Arcivescovi Sipontini“ iz 1680. također navodi podatak kako je „Sueripolo Capitano degli Slavi“ pobijedio „Saracene“ na Monte Garganu i osnovao dvije „kolonije“: Vico i Peschice; Današnji izgled stare utvrde Peschici smještene na samoj obalnoj llitici

Naposljetku, u drugoj polovici X. stoljeća izvjesni „Sueripolo“ (pritom je možda riječ o pogrešno navedenom imenu Svetipolk ?) je kao vođa „Slavena“ oko 970. godine u ime cara Otona I. s poluotoka Gargana istjerao Saracene (Arape) i na tamošnjim obalama nasuprot Palagruže za svoju ratničku družinu osnovao dvije naseobine: današnji grad Peschici te mjesto Vico del Gargano. Sam grad Peschichi („castrum di Pesclizio“) se nekada nazivao i „Pontone degli Schiavoni“, a Vico del Gargano „Coppa Schiava“. Zabilježena je i daljnja povijest Peschica, čiji naziv Peščica ili Peščići podsjeća na Pisak na suprotnoj obali Jadrana (istočno od Omiša), a znači pjeskovito tlo.

Pogled na Vico del Gargano, drugu „koloniju“ koju je 970. godine osnovao zapovjednik „Slavena“; Današnji toponim „Valle del Greco“ na rubu naselja koji označava potok-kanal i cestu uz njega, a koji se prema zaključcima tamošnjeg povjesničara i sociologa Francesca Pupilloa prije nazivao „reko“ (hrv. rijeka), dok su današnji talijanski žitelji mjesta „samoinicijativno dodali slovo ‘g’ da bi lakše izgovorili riječ slavenskog porijekla“ tj. „Greco“ umjesto „r(i)eka“

Tako se u jednoj povelji iz 1023. godine, koja se odnosi područje opatije Santa Maria di Càlena, nedaleko utvrde Peschici, navode imena tamošnjih stanovnika: Stane, Gypto, Malexha, Benckanego, Nescedragi, Lastaka, Milstrimiro, Gaidavito, Negazzai, Vittigrado i Striadrago – nesumnjivo slavenskog podrijetla.

Nadalje, 1053. godine navodi se kako su „intus castello Pesclizzo“ živjeli: Tripone, sin Stefanicelca; Giorgio, sin Michalia i Taccamiro, sin Trepazza. U isto vrijeme, za mjesto Devia – zapadno od Peschica i istočno od Lesine – zabilježeno je 1042. kako tamošnjim naseljem upravlja juppàno tj. župan, što je nesumnjivo starohrvatska riječ za mjesnog službenika. U vrijeme Sicilskog kraljevstva, oko godine 1154., Peschici su bili pod gospodstvom susjednog normanskog kneza Lesine.

Crkva Sv. Marije u mjestu Devia, na koje se odnosi isprava iz 1043. godine kojom su braća Schipizio i Lupulo, sinovi Sberagna u prisutnosti tamošnjeg župana Andrije prodali Leonu, redovniku i svećeniku samostana Sv. Marije „iuxta mare“ neko zemljište u blizini tog samostana

Upravo tada, sredinom XII. stoljeća, zapadno od Gargana i dublje u unutrašnjosti po prvi put je zabilježeno naselje imena „Castellucium de Sclavis“ (današnji Castelnuovo della Daunia), koje se kasnije tj. sve do početka XVII. stoljeća nazivalo „Castelluccio degli Schiavi“, a smatra se da su ga također osnovali „Slaveni“. S obzirom na stoljetnu hrvatsku prisutnost nije čudno kako se na samom poluotoku utjecaj hrvatskog jezika očuvao i tijekom 20. stoljeća. Tako njemački jezikoslovac Gerhard Rohlfs 1958. godine u garganskim dijalektima Peschica, Vica, Viesta i San Giovanni Rotonda prepoznaje slijedeće slavenske riječi: chiasimo (plašljiv), chioda (grob), ciurcia (curica tj. djevojčica), jale,jalile/jalidde/sciale (žalo), langliste (glista), pugghiaca (puž), salambache (zelembać), salippece (sljepić), vuschere/vauschere (gušterica), scazcavazzo (skakavac), sciucche (suknja), sciusche/sciausche (šuška), tarracute (dvostruk), veloca (plojka), baborche (baba tj. baka)…itd. Nadalje, drugi istraživači u garganskim prezimenima: Angelicchio, Anticchio (Valle d’Antizza), Budinizza, Draicchio ili Draghicchio, Dragoia, Marcovicchio, Pastrovicchio, Radogna, Vecera i Vocenicchio prepoznaju obitelji hrvatskog podrijetla, među kojima osobito mjesto pripada rodu Micaglia tj. Mikalja.

Usporedba nekih riječi iz dijalekta Peschica s odnosnim riječima hrvatskog tj. talijanskog jezika, u tablici koju donosi hrvatski novinar Miljenko Dujela u članku „Peschici: Dalmacija s one strane Jadrana“, 2019. godine; crkveni prelat i talijanski biskup Domenico Umberto D’Ambrosio (rođen 1941. u gradu Peschici), prema Dujelinim riječima, smatra se Hrvatom, odnosno „hrvatskog podrijetla“

Naime, hrvatski jezikoslovac Jakov Mikalja (Giacomo Micaglia, Micalia) se rodio upravo u gradu Peschici (Pještici – kako ga sam naziva) 31. ožujka, 1600. ili 1601. i to vjerojatno kao potomak ranonovovjekovnih hrvatskih doseljenika na poluotok Gargano, kada su novi valovi prekojadranskih migracija tijekom XV. i XVI. stoljeća (uslijed pritiska Osmanlija) zahvatili Apuliju, Molise, Abruzzo i Marke. Bio je pitomac isusovačkog reda i studirao teologiju u Rimu. Također je podučavao u isusovačkoj gimnaziji u Dubrovniku i misionario u osmanlijskom Temišvaru. Njegova najveća zasluga je nastanak prvih hrvatskih gramatičkih djela namijenjenih latinskom („O temeljima gramatike na ilirski prilagođene“, 1637.) i talijanskom jeziku, čime je postavio hrvatsko gramatičko nazivlje. Također je uz talijansku gramatiku 1651. objavio trojezični (hrvatski, latinski i talijanski) rječnik „Blago jezika slovinskoga“ s oko 25 tisuća hrvatskih riječi. Mikalja je bio dobar poznavatelj hrvatskih dijalekata i književnosti te se koristio pretežno dubrovačkom i bosanskom štokavštinom, ali i čakavštinom i kajkavštinom. Tako je ovaj izdanak prekojadranske zajednice garganskih Hrvata svojim djelima znatno utjecao na kasniji razvitak hrvatskoga standardnog jezika.

„Blago jezika slovinskoga ili Slovnik u komu izgovaraju se rječi slovinske latinski i dijački“ (Loreto-Ancona, 1649.–1651.), djelo garganskog Hrvata Jakova Mikalje koje se uporabljivalo u vjerskim školama i bilo jezičnim pomagalom isusovačkim misionarima; Mikaljin pranećak, tj. sin Mikaljine nećakinje Lukrecije Mikalja bio je Pietro Giannone (1676. – 1748.), talijanski filozof, povjesničar i pravnik, rođen u Ischitelli nedaleko Peschica – također izdanak garganskih Hrvata

Iz garganskohrvatskog roda Mikalja bila je i majka Pietra Giannonea, pravnika i povjesničara te talijanskog prosvjetitelja, koji je bio rođen u Ischitelli 1676., te: „u djetinjstvu odgojen od strane moje ništa manje pobožne nego mudre majke, Lucrezie Micaglie…“, kako sam piše. Peschici i Vieste su tijekom ranog novog vijeka imali izvrsne veze s Dubrovačkom Republikom, koja je u njima imala svoje konzulate sve do propasti 1806. godine, a između 1550. i 1570. u Peschicima su Dubrovčani gradili glasovite trgovačke brodove. Nešto ranije, novi doseljenici s hrvatske obale Jadrana, bježeći pred pritiskom Osmanlija, stigli su i u sjevernije Molise te se naselili u kraj opustošen razornim potresom 1456. godine. Tada su u Molisu bila uništena čak 32 dvorca, dok je u Termoliju je pao toranj sa zvonikom i gornji dio katedrale, a procjenjuje se da je bilo oko 40 000 žrtava.

Spomen Dalmatincima (Dalmatiae gentes) iznad ulaznih vrata crkve Santa Maria la Nova u moliškoj Palati, koji je bio u međuvremenu uništen (tijekom perioda talijanskog fašizma u XX. stoljeću) pa ponovno vraćen; Pogled na Palatu i Filić (San Felice del Molise)

O tome kako su istočnojadranski Dalmatinci tj. hrvatski doseljenici obnavljali razrušenu zemlju svjedoči natpis koji i danas stoji u mjestu Palata: „HOC PRIMUM DALMATIAE GENTES INCOLUERE CASTRUM AC A FUNDAMENTIS TEMPLUM EREXERE ANNO MDXXXI“, što znači „Ovdje prvi bijahu Dalmatinci koji nastaniše ovo mjesto i koji iz temelja podigoše ovaj hram godine 1531“. Nadalje, sačuvani su zapisi o doseljavanju Hrvata u Sv. Blaž (San Biase) godine 1508., zatim Filić (San Felice) 1518., dok Kruč (Acquaviva Collecroce) obnavljaju 1537. godine nakon što su napustili Ceritello. Hrvati u Mundimitar dolaze nešto kasnije doseljavanjem iz Filića, a pod imenom Montemitro nalazimo ga već na Orteliusovoj karti iz 1570. godine. Tu je sačuvana i predaja zajednice molizanskih Hrvata kako su u Molise stigli „s one bane (tj. strane) mora“ i to jednog petka u mjesecu svibnju noseći sa sobom kip svete Lucije. Zanimljivo je kako se Mundimitar naziva upravo Sv. Lucija na jednoj karti s kraja XVIII. stoljeća, točnije 1799. godine!

Sjeverni dio Molisa oko godine 1570., na karti Abrahama Ortelius („Theatrum Orbis Terrarum“) na kojoj se uočavaju mjesta u kojima su se od početka XVI. stoljeća smjestili hrvatski doseljenici s istočne obale Jadrana: Mundimitar (M.mitre), Palata (la palata), Montenero di Bisaccia (M. Nero)…itd.; Pogled na današnji Mundimitar i istoimeno likovno djelo splitskog slikara Emanuela Vidovića iz 1904. godine

Kako navodi moliškohrvatski autor Antonio Sammartino Hrvati su u Štijakov (San Giacomo degli Schiavoni) naseljeni također u drugoj polovici XVI. stoljeća zahvaljujući tadašnjem biskupu Termolija – Vinzenzu Durantu, o čemu je njegov nasljednik Tomaso Giannelli u XVIII. stoljeću ostavio sljedeći zapis: „Za vrijeme njegove vladavine (1539-1565), dođoše iz Dalmacije muškarci i žene, kojima je, kao kmetovima, biskup dao utočište na svojem posjedu San Giacomo. Obzirom da su pokazali želju da se za stalno nasele ovdje, godine 1564. potpisan je ugovor…“. No, dok je biskup Giannelli upravljao Termolijem moliškohrvatskim mjestom Tavelom je tijekom XVII. i XVIII. stoljeća „upravljala“ obitelj Drusco – izvorno Druscovich, hrvatskog podrijetla. O njenoj važnosti svjedoči činjenica da se jedan od ulaza u utvrđeni grad Tavelu nazivao „Arco Drusco“ tj. Druscova vrata.

Karta Matthausa Seuttera iz 1740. godine, nastala u Augsburgu, na kojoj se uočavaju nekadašanja i sadašnja moliškohrvatska naselja: Pettacciata (Petacciato), S. Giacomo (Štijakov – San Giacomo degli Schiavoni), M.Negro (Montenero di Bisaccia), Ripalta (Ripalda – Mafalda), Palata, M.Mitro (Mundimitar – Montemitro): Maria Santissima Incoronata, pročelje crkve u Taveli (Tavenna)

Sammartino navodi kako u Molisu „nalazimo prisutnost 69 hrvatskih prezimena, no dosta ih se izgubilo, tako da je ostalo 38 u sva tri mjesta“ tj. Kruču, Filiću i Mundimitru, primjerice: Berchicci (Brčić), Blascetta (Blažeta), Bucchiccio (Bučić), Giorgetta (Jureta), Iacusso (Jakus), Ioviccia (Jović), Iurescia (Jureša), Liscia (Lisica), Maroscia (Maroša), Matassa (Matas), Mattiaccio (Matijić), Miletti (Mileta), Miloscio (Miloš), Papiccio (Papić), Simigliani (Smiljan), Staniscia (Staniša), Terlizzi (Terlić), Tomizzi (Tomić), Vetta (Iveta)…itd., dok je primjerice kručko prezime Spadanuda nespretna talijanska prevedenica hrvatskog prezimena Golemac ili Golimac, tj. goli („nuda“) – mač („spada“).

Naslovnica djela Serafina Razzia u kojem pisac na nekoliko mjesta spominje „slavenske“ doseljenike s istočnojadranske obale koji su utočište pred Osmanlijama našli na Apeninskom poluotoku; Odjeljak teksta s označenim riječima hrvatskog jezika kako ih je Razzi čuo i zabilježio u svojem djelu nastalom 1572. – 1577. godine

Talijanski povjesničar, teolog i pjesnik Serafino Razzi (1531.-1611.) te novovjekovne hrvatske doseljenike u Italiju početkom posljednje četvrtine XVI. stoljeća godine ovako opisuje: „…kraljevski im namjesnici iz samilosti označiše razna i različita mjesta. Kako se ondje bijahu zaustavili, obitavahu u kolibama od slame i u sjenicama, a poslije obrađujući zemlju i sijući je, svojom obrtnošću počeše graditi kuće, i sad jednako napreduju i brojem i imutkom… Među sobom podržavaju slavenski jezik: zovu pane „bruca“, carne „vesa“, cacio „sire“, l’uova „iaia“, l’vino „vina“, l’aqua „uode“…“. Među tim moliškim Hrvatima, zanimljiva je pojava pjesnika Giovannia de Rubertisa, koji se sam smatrao Italo-Slavenom, a rodio se u Kruču 1813. godine u doseljenoj talijanskoj obitelji, dok mu je majka bila moliška Hrvatica.

Kulturni djelatnik i pjesnik Giovanni de Rubertis iz Kruča razmjenom pisama s Dubrovčaninom Orsatom (Medom) Pucićem sredinom XIX. stoljeća upoznao je hrvatsku javnost s jezikom, običajima i prošlošću moliških (molizanskih) Hrvata; Jedno od tiskanih pisama koje je de Rubertis uputio Puciću; Pogled na današnji Kruč (Aquaviva Collecroce)

Rubertis (1813.-1889.) je bio profesor te ravnatelj gimnazije u Casacalendi te je istraživao govornu i običajnu baštinu rodnog kraja. U Kruču je otvorio i privatnu školu hrvatskog jezika, a navodi se kako je napisao i gramatiku moliškohrvatskoga govora. Stoga bi se moglo reći kako je de Rubertis bio svojevrsni narodni preporoditelj tamošnjih Hrvata, poput svojih suvremenika, Jurja Dobrile u Istri ili Ivana Antunovića u Bačkoj. Nakon što se Dubrovčanin Orsat (Medo) Pucić u Napulju 1851. sasvim slučajno upoznao sa skupinom moliških Hrvata počeo se dopisivati s Kručaninom, a upravo zahvaljujući pismima koja je Pucić razmjenjivao s Rubertisom (objavljenima u Zadru 1853. i 1856.) hrvatska javnost je saznala više o životu, običajima i jeziku zajednice molizanskih Hrvata, koji su više od tri stoljeća bili izdvojeni Jadranskim morem.

Glasoviti molizanski Hrvat – Nicola Neri (1761.-1799.), kao republikanski borac, prigodom restauracije Burbonaca u Napulju 1799., poručio je pred smaknuće sunarodnjacima “Nemojte zabit naš lipi jezik”; Osnovna škola Nicole Nerija u Kruču

Tako u svojim pismima Rubertis, uz povijesne bilješke i kratke etnografske opise navodi i nekoliko svojih istaknutih sunarodnjaka, kao što su bili Felice Maria Zara (iz Filića), koji je 1776. objavio djelo „Giunta alla scrittura per d. Carlo Maltese…“, zatim Luigi Vetta, biskup Narda (1849.-1873.), potom vikar Giuseppe Rodi, dok među njih ubraja i svog brata Aurelija, strica Pietra Paola te osobito ujaka liječnika Nicolu Nerija. Nicola Neri (rođen 1761. u Kruču) je bio profesor Sveučilišta u Napulju, te je kao republikanski borac, prigodom restauracije Burbonaca u Napulju 1799., pred smaknuće poručio svojim sunarodnjacima “Nemojte zabit (tj. zaboraviti) naš lipi jezik”. Neriju je 3. prosinca 1999. u Kruču bila podignuta spomen-ploča, dok tamošnja osnovna škola nosi njegovo ime.

„Živoj Vodi“ – pjesma Splićanina Josipa Barača iz 1904. godine posvećena mjestu Kruč. Barač je 1904. godine s Emanuelom Vidovićem, Josipom Smodlakom i Herkulanom Lugerom posjetio hrvatske zajednice u Molisu, a o tom je objavio i rad “Hrvatske kolonije u Italiji: smilje i bosilje po jezičnoj bašči”

Vijesti Dubrovčanina Pucića o postojanju hrvatske zajednice na Apeninima, koja je tada još gotovo u cijelosti sačuvala svoj arhaični jezik, potaknula je mnoge istočnojadranske Dalmatince da pohitaju „s one bane mora“ u prekojadransku „malu Dalmaciju“, upoznati se sa svojim stoljećima izdvojenim zemljacima. Tako ih je primjerice 1884. pohodio Risto Kovačić iz Risna u Boki Kotorskoj, potom 1904. Josip Barač, Josip Smodlaka, Emanuel Vidović i Herkulan Luger iz Splita, godine 1907. Milan Rešetar iz Dubrovnika, a zatim i niz drugih pojedinaca iz Hrvatske, koji su redom bili zadivljeni otpornošću narodnih običaja i očuvanjem jezika u toliko udaljenoj i prevladavajuće talijanskoj sredini.

Članak o posjetu Splićanina dr. Radovana Vidovića mjestu Živavoda Kruč u lipnju 1966. godine, na prijedlog zagrebačke Matice iseljenika (Slobodna Dalmacija, 8. studenoga, 1966.)

Naposljetku od 60-ih godina XX. stoljeća molizanski Hrvati započinju s izdavanjem svojih časopisa, književnih djela i osnivanjem kulturnih organizacija. Kako navodi moliškohrvatska autorica Francesca Sammartino „1967. godine osnovana je Kulturna udruga ‘Naš jezik’, koja je promovirala moliškohrvatsku jezičnu, kulturnu, umjetničku i etnografsku baštinu“. Prvi broj časopisa pod nazivom “Naša rič” izišao je također 1967., dok ga je iste godine zamijenio „Naš jezik/La nostra lingua“, koji je izlazio do 1972. godine. Te je godine u dalekom Torontu objavljena i prva zbirka pjesama molizanskih Hrvata „Sfitle ‘z naduga: poezije“ pjesnikinje Milene Lalli iz Mundimitra. Potom je, nakon gotovo dva desetljeća objavljena i publikacija Angela Genove. „Ko jesmo… bolje: ko bihmo?!“ (1990.), u kojoj se mogu naći tradicije i vjerovanja moliških Hrvata.

“NAŠA RIČ” (anno I-nr. 1), glasnik moliških Hrvata, 1967., izdavač: Karol Kleszczynski; “Naš jezik: glasnik molisanskih Hrvata = La nostra lingua”: 8-9 (list izlazio od 1967. do 1972. godine); Primjer moliškohrvatske poezije Milene Lalli – moliškohrvatski jezik, s manjim razlikama u mjesnim govorima, je štokavsko ikavski!

Godine 1996. Republika Italija i Republika Hrvatska sklopile su međusobni sporazum o manjinama koji je stupio na snagu 1998., da bi Italija moliškohrvatsku manjinu konačno priznala 1999. godine, kao jednu od dvanaest talijanskih „povijesnih jezičnih manjina“ zaštićenih zakonom. Nadalje, zaslužna moliška Hrvatica Agostina Piccoli uvela je tijekom školske godine 1996./97. učenje moliškohrvatskoga u Filiću, Kruču i Mundimitru, što se održalo sve do 2015./2016., od kada djeluje samo škola u Kruču, koja je međutim ove godine ipak ostala bez učitelja. U međuvremenu je 2007. osnovan „Savez moliškohrvatskih kulturnih udruga“ u okviru kojega djeluju: Zaklada „Agostina Piccoli“ i Udruga „Most“ (Mundimitar), Kulturna udruga „Luigi Zara“ i Udruga „Naš grad“ (Filić), Udruga „Naš život“ (Kruč), Udruga “Stara zemblja” (Tavela), Udruga „Hrvatski otok u Moliseu“. Od 2010. godine djeluje i folklorna skupina „KroaTarantata“ (iz Mundimitra), koja je 2019. izdala prvi CD na moliškohrvatskome pod naslovom „Duša naša“.

„Sfitle ‘z naduga: poezije“ – naslov prve objavljene zbirke pjesame molizanskih Hrvata (Toronto, 1972.), koju je napisala pjesnikinja Milena Lalli iz Mundimitra, a sastojala se od ukupno petnaest pjesama, dok je pogovor napisao Božidar Vidov (desno), svećenik koji je molizanske Hrvate prvi put posjetio 40-ih, a potom i tijekom 60-ih godina prošloga stoljeća: Božidar Vidov sa školskom djecom iz Kruča (Acquaviva Collecroce), 1973. godine

U Mundimitru je od 2008. aktivna i amaterska kazališna družina „Trlindzake“, a osobito je vrijedan rad Zaklade „Agostina Piccoli“ koja je od početka 21. stoljeća objavila niz jezičnih i etnografskih publikacija (uključujući i dva rječnika te dvije gramatike moliškohrvatskoga) kao i organizirala veliki broj kulturnih aktivnosti (izložbi i konferencija), među kojima se izdvaja večer posvećena moliškohrvatskome jeziku i kulturi („Večera na-našo“), a održava se svake godine u mjesecu kolovozu – ove godine 11. kolovoza! Naposljetku, zanimljivo je istaknuti kako je 10. kolovoza 2002. sa svojom lađom na Maratonu lađa u Metkoviću po prvi put sudjelovala kulturna udruga „Luigi Zara“ iz Filića, kao i 2003.-2009. te 2011. i 2015. godine. Tako su se molizanski Hrvati barem na nekoliko dana, uputili putevima predaka „s one bane mora“ – čak pet stoljeća nakon svoga doseljenja!

„S one strane mora“ – kratki dokumentarni film iz 1968. hrvatskog redatelja i scenarista Bogdana Žižića, rođenog u Solinu 8. studenoga 1934., a preminulog 2021. godine. Žižićevo filmsko ostvarenje govori o molizanskim Hrvatima iz Mundimitra, Kruča i Filića

„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti