ZP Izdvojeno

Priča iz Majdana “STARO KINO MAJDAN”

Solin Live

 |  svi. 21, 2019

Foto/tekst: Solin Live/Vjera Juretić

– Znaš, kada je 1988. godine Giuseppe Tonatore snimio zadnju klapu svog znamenitog filma »Novo kino Raj« smjestivši njegovu radnju u slikovito sicilijansko mjestašce Giancaldo, pojma nije imao da je daleko, na ovoj obali Jadrana postojalo isto takvo mjesto, s istim kinom i vrlo sličnim ljudima. I naš Majdan je imao svog Alfreda i svog Totija.– reče stari, sijedi gospodin pomalo zastajkujući.

– Nisan to zna. Ma su isto u naše malo tvorničko naselje te čarobne pokretne slike došle puno, puno ranije i to zahvaljujući vlasnicima tvornice koji su bili spremni i nešto dat, kad su već puno toga uzimali. Nabavili su rabljeni kinoprojektor a nasuprot stare kancelarije dali su sagradit od salonitnih ploča usku a visoku kućicu u koju su ga stavili. Duge, drvene banke iznosilo su samo za vrime projekcija, a ka ekran služilo je tvrdo bilo platno razapeto između dva visoka jablana. Za Juru Pađena, tvorničkog lektričara, stariji su govorili da je dobar meštar, obdaren i voljon i znanjen.

– Za nas djecu on je bio čarobnjak ispod čijeg su štapića duge celuloidne vrpce postajale život i tjerale nas na smijeh i suze. Jure se u Majdan spustio iz živopisnog Hrvatskog primorja, oženio Solinkom iz Gašpine mlinice i postao pravi maher – kinooperater.

– A sićaš li se kad bi se za toplih litnjih večeri uz pismu zrikavaca i žubor rike, okupljalo naše šaroliko majdansko pučanstvo, pa su muški parili oči lipoton Grete Garbo, Mary Astor, Pole Negri, ženske uzdisale za muškošću Rudolpha Valentina, Ramona Novarra i Johna Barrymora, a mi dica uživali u ludorijama Charlija Chaplina, Harolda Lloyda, Bustera Keatona…

– Tako je, i svjetlost glamoura i nekog sasvim drugog svijeta našla je svoj put do Majdana, a onda je rat ugasio veliki bijeli lancun među jablanovima.

– Bože moj, ka da je jučer bilo. I kad su prošle godine znoja, krvi i suza, kako ih je ono Churchill nazva, počela je obnova i izgradnja. Pod parolon – selima zadružni a gradovima domovi kulture nicali su širon bivše države ti spomenici jednon euforičnon vrimenu. Tako je i Majdan početkon pedesetih dobija svoj Dom.

– Da, Dom, – dobio je pravu pravcatu palaču. U prizemlju je bio prostran atrij s velikim šankom za kojim je Ruža Celebić prije početka kino predstava prodavala kiki karamele i prve kokte.

– Kokte, piće naše mladosti, a mi smo i onda već bili stari. Bila su tu ona velika staklena salunska vrata za u Mramornu salu, predviđenu za ples, ali ju je mularija više koristila za ping – pong i biljar. Na katu osin male dvorane za sastanke bila je i čitaonica s bibliotekon u kojoj si svašta moga nać.

– Je, bilo je tu svega, od dnevnih i tjednih novina pa do literarnih djela od Karla Marxa do Karla Maya. A zbog onih desetak šahovskih stolova u čijim su se pretincima nalazile crne i bijele pretilne šahovske figure prekrstili smo čitaonicu u – Šah salu.

– Poseban dio Doma bila je kino dvorana. Kad bi otvorija velika dupla vrata učinija bi se sebi tako malen, jer je dvorana bila ogromna. Pozornica djelomično sakrivena velikin zelenin plišanin zavjesama činila ju je još i dubljon.

– A pomoćne prostorije iza pozornice! Ona soba za šminku i toaleti, sam sustav osvjetljenja, veliki koncertni klavir, te mala niša za suflera ukopana uz sam rub pozornice dokazivali su da je Majdan uz kino dobio i kazalište. Dugi redovi lakiranih drvenih stolica, koje su nažuljale mnoge majdanske pozadine, nalazili su se s obe strane dvorane, a iza njih do samog ulaza bile su dvije malene lože sa po dvadasetak mjesta.

– Poviše loža bile su prostorije s projektoron koje smo zvali jednostavno – Aparatura, a do kojih se dolazilo strmin skalinama sa zadnje strane Doma. Priko cilog livog zida dvorane bila je ona slika… – Misliš, freska sa čudnim glazbalima od onog profersora… je li Skračića, bar se onda njega spominjalo.

– A bit će. A na desnoj strani bila su pusta izlazna vrata sa visokim ponistrama. Pet, ne, šest komada. – Vjeruj mi, od kako kažu prvog prikazanog filma »Dvoboj na Srebrnom potoku« pa do posljednjeg »Žena od slame« pred Novu Godinu 1968 s kojim se zauvijek zatvorila majdanska dvorana, naše kino sličilo je onom sicilijanskom sa početka našeg razgovora, kao jaje jajetu.Imali smo i mi svog Alfreda u električaru Mili Glavini i svog Totija u Ivi Gojeviću – Pepu.

– Dobro se ti svega sićaš, ali mi nismo imali vlasnika kina, nego je tu bija i domar i čuvar i redar, pomalo pjesnik, pomalo filozof, Ante Perković.

– Misliš na … Đekoba, nenadmašenog igrača šijavice i malog baluna. Kad bi dobio utakmicu na male branke, puštao je mulce mukte u kino. Stvarno, jedna osebujna ličnost.

– Sridon, četvrtkon, te suboton i nedijon dolazija je puk iz Mravinaca, Kućina, Klisa i Solina da u majdanskon kinu zaboravi istinu i uživa u melodramama, vesternima i povijesnim spektaklima.

– Tih prvih godina sjećam se, dvorana je uvijek bila puna, a kada bi na tvorničku kapiju stigle drvene kutije s rolama filmova kao što su »Majko slušaj moju pjesmu«, »Herkules« ili pak »Deset božjih zapovjedi« tražili smo u Ine Miočić i karta više.

– Ma je uvertira u svaku kinu predstavu bila glazba. Pušta je mali Pepo priko onih velikih zvučnika visoko na čempresima samo ono što je mlađarija ka i on volila. Kolko me je samo puta probudija iz najlipšeg sna, sunce mu njegovo.

– The Plettersi, Ritci Valens, Tom Jones…

– Only you, Dona, Dilaila … stvarno se može reči da je on donio rock and roll u Majdan.

– A pantiš li ti kako bi poslin kina bilo i kazališnih predstava?

– E vidiš toga se ne sjećam.

– A kako ćeš se sitit kad si stariji od mene. Poslin svakog filma igrala je mladost »Romea i Juliju« u škuribandi iza Doma. Tribalo je curu otpratit kući, a tuda je izgleda bilo najbliže.

– I onda je došla televizija i sve skupa pomela. Evo biti će skoro tridesetpet godina da je kino zatvoreno.

– Nije više. Otvorija ga je požar prije par godina. Sad kad sidneš u deveti red, pod gujicom ti mahovina, oko tebe tratinčice, a nagorile krovne gredusine upele se prema zvizdama ka da ništo mole. Ovo ti je puno lipša varijanta od one stvarne.

– Znam, čuo sam da je izgorjelo. I ono na Siciliji su srušili.– reče sijedi gospodin sa šeširom u ruci i propusti svog umornog prijatelja kroz vrata staračkog doma.