ZAGORO MOJA
Ante Tešija
PSIHOPATI NA TRONOVIMA
Katarina Baričić
Prezasićeni smo destrukcijom, nasiljem, smrću, nepotrebnim uništavanjem. Možda ne živimo na Bliskom Istoku, ali sve te krvave grafičke slike dolaze do nas.
Zato je predzadnja epizoda “Shame of Thrones” izazvala toliko negativnosti. Ljudi ne vole destrukciju, uništavanje, nasilje. Posebno ono nepotrebno.
Ali zato ga vole oni gladni moći, političari, oni koji toliko žele sjesti na prijestolje.
Da nije tako, ne bi gorio cijeli internet u protestu protiv nepotrebne destrukcije u predzadnjoj epizodi serije.
Moć je toksična. Moć kvari ljude, a apsolutna moć kvari apsolutno.
Želja za prijestoljem je poriv koji izaziva najviše destrukcije, budi najniže nagone. Glad za prijestoljem je formula za smrt, uništenje i katastrofu.
Serija je fikcija, ali poanta je u tome da možemo povući paralele sa stvarnim tronovima i moćnicima. Wannabe moćnici, to su najveće štetočine.
Dok postoji vanjski neprijatelj (kao što su White Walkeri, ili u našem slučaju možda alieni, ISILovci, a za neke su prava opasnost Jugoslaveni), postoji nekakva ravnoteža. A kad se taj neprijatelj pobijedi, tek onda nastane kaos. Tek tada ljudi pogledaju u lice svojoj (auto)destruktivnosti.
Ova epizoda probudila je ogorčenje protiv svake nepotrebne destrukcije (a koja destrukcija je zapravo nužna? Samo ona kojom se spriječi još veće uništavanje).
Najviše štete prave oni koji sline za tronovima.
Ovo je fikcija, ali u stvarnosti su se dogodila pogubnija uništenja od spaljivanja King’s Landinga. Je li bila potrebna bomba na Hirošimu, a pogotovo ona na Nagasaki? Je li bila potrebna Kartaga? Dresden? Vukovar? Mostar?
Zato su pravi vladari oni koji zapravo ne žele vlast. Oni koji vladaju samo zato jer je to nužno. Zato je Jon Snow primjer potencijalno dobrog vladara. Dobri vladari će biti oni koji nisu na vlasti zbog moći, već osjećaja dužnosti.
Međutim, on im grešku. Ne zna zaustaviti prave psihopate, kao što je Daenerys Targaryen. On je polazio od toga da je ona jednako racionalna kao on, odnosno da neće pokazivati strahovladu uništavanjem nedužnih. Zmajevi su nekav srednjovjekovni ekvivalent nuklearnog oružja, a kad se oni daju u ruke krivim ljudima kao nesigurnoj i iskompleksiranoj Khaleesi, dogodi se neka Hirošima. Jon je trebao žrtvovati svoj otpor prema moći tako da spriječi da prava opasnost sjedne na tron.
On ne želi nasilje, osim ako je apsolutno nužno. Osim ako tim nasiljem neće spriječiti još veće nasilje.
Vladari poput Majke Zmajeva su nagori mogući vladari. Jer su impulzivni, a ne racionalni. Jer su u trenutku nesigurnosti spremni uništiti cijelu zemaljsku kuglu, ili cijeli Westeros da bi sebi dali oduška i pokazali da su moćni.
I kakav je to vladar koji mora stalno ponavljati da je vladar, i svaki put izrecitirati svojim 10 titula? To je simptom opasnog vladara. Nema većeg indikatora iskompleksiranosti koja može rezultirati milijunima žrtava.
Ovo je fikcija, civili u King’s Landingu nisu stvarno stradali, ali što je sa civilima u Hirošimi, Nagasakiju, Vukovaru, Šri Lanki, Ruandi, i još tisuće drugih gradova i država? Zbog neke patetično nesigurne Daenerys Targaryen koja pati od lažne veličine.
Jesu li pacifisti utopisti?
Lako je uništiti, a koliko je potrebno da se sagradi – desetljeća, stoljeća. Ali moćnici-destruktori tako ne razmišljaju. Oni žele zadovoljiti svoj trenutni impuls, osjećati se bolje na račun tisuća nedužnih. Jer oni nemaju empatije. Važniji im je osjećaj vlastite moći nego tisuće spaljenih ljudi koji su samo željeli živjeti mirno.
Žao mi je da sam gledala 76 nastavaka ove serije. Jer bez obzira na cijeli kaos, uvijek očekuješ neki balans, smisao. Bar neku logiku. Ali sad je kasno. Za utješnu nagradu bar smo dobili neki lekciju o vladarima.
Ali možda je tako u svijetu. Dobiješ besmisao nakon što gradiš nešto s pretpostavkom da ima smisla. Iz sezone u sezonu gradiš karakter u očekivanju da će se sve posložiti. Da bi te neki moćnik s poremećajem osobnosti spalio sa zmajem ili nuklearnim oružjem.
Ali opet stalno očekuješ da cijela priča ima smisla, jer nekad se dogodi nešto smisleno. Nekad budeš 125 u vlastitom životu i na ATP listi, iscrpljen padovima i bolom, a onda osvojiš Wimbledon.
Ali ako sve završava uništenjem, onda ništa nema smisla.
Da oči ima Hirošima
Plakala bi vjekovima
Djeca nisu znala ništa,
Ona nisu bila kriva
Nikad više avioni
Pogledajte svoju djecu
Mi smo isti kao oni
