"Citati...izreke...mudre misli" Zanimljivosti ZP Izdvojeno

KAO RANJENA PTICA NA ZAPADNOJ OBALI

Dražen Radman

 |  ožu. 11, 2018

Prisjećam se neobičnog događaja koji se zbio prije otprilike tri godine. Sjedio sam tog nedjeljnog i hladnog jutra u jednom od kafića na Zapadnoj obali u Splitu. Bila je rana ura, pa je svega nekoliko ljudi tu došlo popiti kavu. Malo sam čitao knjigu, pa malo razmišljao pogledavajući prema splitskoj luci, i još dalje, prema pučini, Braču i Šolti u daljini…

No, u nekom trenutku pogled mi je, s desne strane, kroz ostakljeni kafić, skrenuo prema pločniku. U neposrednoj blizini, tik uz rub kafića, bespomoćno je ležala mala ptica. Ne znam točno koja, ali znam barem da nije bio ni vrabac ni kos. Ležeći tako na boku, podrhtavala je i jedva davala znakove života. Uz to, puhala je bura i, po svemu, nije joj bilo pomoći.

‘Na izmaku je… Gotova je…’, s tugom sam mislio u sebi. ‘Uostalom, što bih mogao učiniti ako bih ustao s ovog mjesta, izašao vani i prignuo se do nje? Što bih i gdje bih s njom? Ionako je to već, nažalost, svršena stvar… Možda bih je jedino mogao uzeti i negdje odnijeti, iskopati jarak, položiti u zemlju, pokriti s malo zemlje i lišća…To je sve…’. Tako sam, eto, zaključio ne skidajući pogled s izmorene ptice.

I dok sam sve to tako racionalno prebirao u mislima, pogledaj, jedan od onih gostiju iz kafića, ustao je sa svoje udobne stolice, bez jakne izašao vani na hladnoću i – prišao ptici.

‘Pa što ovaj čovjek hoće postići? Samo gubi vrijeme. Ili će je, možda, on uzeti i negdje odnijeti, baš kako sam i ja mislio…?’, mislio sam sasvim običnom logikom.

Čovjek se, dakle, polako sagnuo i s obje ruke nježno uzeo pticu i, očito, pokušao postaviti na noge ne bi li joj to, valjda, kakvim čudom pomoglo.

A onda se dogodilo nešto što, zasigurno, neću nikada zaboraviti! Nešto što sam zapanjeno i s nevjericom promatrao! Naime, nakon što ju je ovaj čovjek blago i pažljivo uspravio, nisu prošle niti dvije-tri sekunde, a ptica je nenadano i naglo počela mahati krilima! Poletjela je, gle, brzo u zrak, u slobodu, i to s takvom sigurnošću koja ostavlja bez teksta i bez daha! Kao da joj se prethodno nije ništa dogodilo!

I kao da je, s krajnjim naporom bila došla do tog ruba kafića, čekajući da joj netko iznutra priđe i dodirne je kako treba. Da je malčice ispravi jer dalje sama nije mogla.

Nas nekolicina posjetitelja kafića, pogledavali smo se bez riječi. Bili smo, naime, privilegirani svjedoci nesvakidašnjeg prizora! Ipak, koliko god sam bio sretan zbog ‘nanovo oživjele’ ptice, toliko sam bio i posramljen jer sam predugo čekao misleći kako nema nikakvog smisla ustati i prevaliti tih nekoliko koraka zbog, praktički, već uginule ptice.

Da, vrlo sam brzo razumio poantu kako nikad ne mogu sa sigurnošću znati hoće li moje ustajanje i odlazak do neke nemoćne ptice išta promjeniti. Možda i neće, ali sad znam da uvijek vrijedi napraviti taj iskorak i vjerovati, jer nikad ne znaš što se može otvoriti… I što može iznenada poletjeti.

Svakako, čudesne stvari mogu se i danas dogoditi. Ali, samo ako ne ostaneš na istom mjestu na kojem si bio. Ako si spreman ustati i riskirati udobnost, možda ugled ili pak nečije ruganje iz kafića! Ako ništa drugo, barem učiniš ono što je do tebe. Možda, i ne znajući, potakneš barem još jednog ‘ljubitelja kave’ da izađe vani, kolika god bila hladnoća i kolika god bila bol neke ptice.

Da, a možda bismo mogli reći da smo i mi sami, na određeni način, u većoj ili manjoj mjeri, ta pala i šćućurena ptica na hladnom pločniku koja, sama po sebi, nema snage da poleti. Koja pati od zime. Od neke boli, straha; od nemira i jala; od tuđih, ali i od svojih ‘sitnih’ zala.

Jedino što ta ptica još može jest da nekako dođe, takva slaba, do ‘onog kafića na Zapadnoj obali’… Da se ispruži na bok i skrušeno nada da ‘Netko iznutra’ izađe i prigne se… Da je dodir tog Nekog trgne iz njenog dugog i bolnog sna… Da se onda prene, pa se vine… I poleti u slobodu!

‘O lijepa, o draga, o slatka…!’ O, čovječe, probudi se, napokon, već jednom! Pogledaj gdje si! I progledaj što učini! Tako nam Bog pomogao!

‘…tako da se pod sjenom Njegovom ptice nebeske mogu gnijezditi.’ (Marko 4:32)