S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

RASPAD RAPSODIJE

Ante Tešija

 |  lip. 29, 2024

Hrvat je ponosan čovik. Čovik koji ne krije emocije, ne krije svoju ljubav i uvik nudi pomoć u onim trenima kad je najpotribnije.

Oćete uvjerenje!?

Pa cilu smo Njemačku pretvorili u kockasto kako bi cilom svitu dokazali koliko nam je stalo da se ime naše Domovine probije na sve točke kugle zemaljske.

Za tu avanturu se moš samo ponosit. A ono drugo? Razlog!

E to je već malo drugačija priča. Sasvim suprotna i tu čovik može, i mora, bit potpuno jasan. Mene je sram mnogo čega i to ću u ovom osvrtu jasno, i javno, iznijet. Netko je kriv što je naša posebna škvadra bila najlošija na cilom grupnom turniru.

Najlošija!

Zlatko Dalić je legitimno izabran za selektora. U ono vrime kad je selektor Čačić zabuca i doveja u pitanje put u Rusiju, di se potom osvojila velebna srebrena medalja. Njega se smjenilo i upravo Daliću dala mogućnost da ih on odvede na svjetsko prvenstvo. Moga je to i Čačić, no nije se tilo riskirat. Ista ekipa, isti raspored, isti talent, ista strategija, su u tomu uspjeli. Pa ima li taj Čačić imalo zasluge što je ovaj pokusa skorup i dobija šansu. Iskoristija trenutak, a da nije trenira tu ekipu. To je naprosto srića koja je njega, i njegov život, usmjerila u nebeska božanstva a da bidan ni prston nije maka.

Trener i selektor su dvije sasvim oprečne kategorije. Trener stvara a selektor stvoreno okuplja. I profitira. Modrića je netko stvorija a on ga je iskoristija!

Taj ruski uspjeh je Dalića zavida za vičnost na našu nogometnu sudbu. Isto ko i Ćiru. A ono sa Ćirom jest uspjeh koji se može tretirat ko i neuspjeh. Treće misto je sjajno, no tek prvo je uspjeh. Sa onom ekipom i sljepac bi se moga bavit nogometom.

Rusija je prošla, dolazili su novi susreti po kojima smo se ne baš proslavili. On nije dolazija u pitanje ko selektor i tako dođe Katar. Skoro ista ekipa i nadat se nije bilo suludo.

A sitite se. Da je Lukaku pol sekunde bija brži onda bi se repka spakovala i na avion u Zagreb bez dočeka. Sićate se magične noge našeg Gvardiola koji je naciju ostavija u nadanju. Donadali smo se bronce sretnim raspletima jedanaesteraca koji su puka slučajnost i izraz sriće.

No, ne gleda se u sadržaj kad je rezultat moćan.K

up nacija je pokaza da generacija kojon protiče vrime ima još snage u nogama.

No svemu dođe kraj, to se ćutilo, to se najavljivalo, a Hrvatska nije tribala vodit brigu o nasljeđu. Sva sila mladih je nadirala, sva nadanja su bila okrenuta ka njima i tribalo je samo sprovesti miran prelaz na stručan i znalački način.

Već tada se osjetija jedan moćan trend „nediranja“. Već tada je bilo jasno da su zasluge toliko moćne da i kod jasnih naznaka potribe za drugačijim, nema ništa novog.

Senatori su posustajali, juniori nadirali, no selektor zabetoniran uz interes pokrovitelja nije ni promišlja o novim mogućnostima. Potpuno nerazumnjiva strategija „netalasanja“ ponudi sumnju u novi uspjeh. Logično. Selektor se toliko osilija, razasuja po društvenim stanicama, od oltara do folkfestivala, kako biva jasno da on ne kani koraknut u stranu i dat šansu nekomu drugom.

Njegov dohodak koji buba u zdrav mozak, koji je desetine puta veći od plaće Premijera, je kvaka koja se ne dira. On svojim brbljivim populizmom ne krije svoju pripadnost i ne krije kako samo on može nekoga poslati u penziju i drugom dati šansu. Ma vraga on, iza njega je moćna organizacija grebatora te biva jasno da nam se uzalud nadat, i trubit, kako je vrime smjene svanulo.

On, i oni, traže krivca. Bože sačuvaj da je krivnja na njima. Perišić je kriv što je ozljeđen, Broz je kriv jer ne trči deset posto mogućnosti, Kramarića se ne dira a Modriću moš jedino izmolit misu.

On je njima zahvalan. Oni su njega, i nas, zadužili. Oni dok hodaju imaju svoje misto a to što je Hrvatska opasno poljuljala svoje misto na skali uspjeha, očito ne shvaćaju i nije ih briga. Do jučer gledatelji u naša leđa toliko moćno umarširaše u daljnji tok natjecanja da me je sram čemu svidočin.

On priznaje svoju, jedinu, krivnju i ne pada mu na pamet otić u povjest. On ima ugovor a taj ugovor nudi blagostanje. To blagostanje mu daje moć isticanja domoljublja, kršćanstva, i miran duh jer zna da toliko ni u ludilu, on i obitelj mu, ne mogu potrošit.

Narod, masa, je zaluđen, malo konta i svejedno mu je, a to ovi koji 125 000 eura svaki misec, radija ne radija, biljuži na kontu, i ovi koji iznajmljuju jahturinu za novac boli glava, dok mu Država obećava uredit rodnu kuću, njih ne brine.

Domoljublje je samo urlikanje kad poza toga ne stoje djela. Domoljublje je samo maska. Je, istina je, da je od rezultata Hrvatska silno profitirala no što sa pitanjem di bi oni bili da im nije Hrvatska dala tu šansu.

Šansa je upitna ako ju ne dobijaš. Šansu svatko zaslužuje. No što kad ti se šansa uskraćuje? Kad netko nedostojan kroji tuđi put u društvu kojem svi pripadamo.

Nogomet je obična pizdarija. Turanje mijura u kvadar di se sudaraju dvije desetine suparnika. Ništa romantično i ništa plemenito. Ali zabavno i dovedeno do medijskog savršenstva kad bižiš od istine i uroniš u blagostanje navijačkog ludila.

Od antike i postanka čovika, rivalstvo je bilo top tema. Rivalstvo u znanosti, nauku, humanosti i umjetnosti su zasjenili ratovi, osvajanja, teror i igre fizičke spremnosti.

A kad jedno mizerno prvenstvo u Njemačkoj zasjeni sve tegobe društva u kojem grcamo e onda sa pravom postavljamo pitanje.

Koji nam je kurac.