S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

RIKA NAS ČEKA

Ante Tešija

 |  sij. 18, 2018

Foto: Solin Live

Razmišljajući o temi ove kolumne nisan kanija vraćat se na već obrađeno, ma šetnja do izvora naše Rike, i nazad, utira me u novo-staro grintanje.

Nije mi ni na kraj pameti pozivati nekoga na odgovornost, optuživati i mudrovati, već iznijeti svoj stav.

Šetnjom i viđenim sam se zgrozija. Doslovno.

Ima se osjećaj zalutalosti u nešto što ne poznaju uređena društva i stanovnici koji drže do sebe. Jesenski ugođaj sivila samo još jače razotkriva svu bijedu nemara i odsustvo bilo kakove brige o jednom gradskom djelu. Čovik se zapravo mora zapitati o razlozima ovolike zapuštenosti jednog potencijala kojeg bi ama baš svaki grad u svitu, zaželija da ima u svojim njidrima.

Sam izvor je van dohvata obveze i fizičke intervencije građana. Taj kvadar jeste, i mora biti, u interesu i obvezi registriranog pravnog posjednika. Taj izvor svi opslužujemo svojim davanjima kroz „kupnju“ potrebne vode, a na onima koji ubiru taj silan novac jest ogromna obveza opsluživanja i vođenja brige što se očito u punoj mjeri ne ostvaruje. Te nebrige smo u novije vrime svidoci.

Sam tok rike je neupitno u vlasništvu države, a lokalna samouprava, kao sastavnica države, ima obvezu vođenja brige o istom na način koji zadovoljava potribe lokalnog stanovništva i šire. Rika Jadro je nemjerljivo bogatstvo u našim rukama. Rika iz svog izvora opslužuje pola miljuna stanovnika, više lokalnih zajednica. Ona je zapravo izvor u dnevnom boravku.

Ne triba trošiti novac da bi se putovanjem u svit vidilo kako drugi narodi vode brigu o svom blagu. Internet je tu da se cili svit obiđe u tren, i zaviri u tuđe dvore, kako bi se saznalo što drugi, i kako, čine. Dovoljno je zavirit u susidnu Italiju, točnije u Toskanu.

Prostor zahtjeva brigu. Uređenim prostorom, privedenim svrsi, postižu se raznolike dobiti. Osnova svakog modernog društva zasniva se na ekologiji, očuvanju prirode a naročito okoliša gdje ljudska ruka svojom intervencijom taj prostor sustavno uništava. Tok rike, od izvora do ušća, u većem dilu, „okićen“ je smećem, raslinjem, suvim patrljcima stabala i užasnim intervencijama pojedinaca, kako onih usputnih šetača, tako i vlasnika parcela. Vitar mi je prid noge dotura ambalažu staru priko trideset godina.

Nikako se ne može prihvatiti teza da je privatno nedodirljivo. Da, po pitanju vlasništva ma nikako po pitanju odnosa prema tom vlasništvu. Sumnjan da je iko ikada stupija u kontakt sa njima sa prijedlogom, zamolbom, kako tu svoju fetu bi bilo ljudski uredit.

Potpisnik ovih redaka je u doba kojeg smo pokopali, u svom radnom vjeku bio i stanovnik otoka Brač, točnije u Supetru. U to vrime, na takav način, odnos prema zajedničkom je bio na savršenoj eko svjesti. Naime, gradske vlasti su se domislile načinu kako da Supetar u turističke zemane bude ugodan oku, sebi i onima izvana, koji su debelo punili proračun, ka’ što ga pune i danas na cilom Jadranu. Šetajući rivom, širim centrom grada i po periferiji, nije bilo šanse da zabasate u neuređen prostor. Nije bilo moguće naletit na dvor, vrtal, fasadu i ulicu a da vam nešto zasmeta ili izazove zgražanje. Sve je bilo u savršenom redu. I danas je.

A formula. Ona vas zasigurno zanima. Grad je, ko i svaki grad danas, ima svoje komunalno poduzeće a u tom komunalnom poduzeću i umirovljenog policajca Matu koji bijaše imenovan ko posebni komunalni inspektor sa samo jednim zadatkom da svakodnevno obilazi misto i sa pravom da notaje svakoga „prestupnika“, „naređuje“ vrime i način uređenja.

Jednom prilikom sam prisustvova dijalogu komunalca Mate i vlasnika kuće sa okućnicom.

-Kad ti dođe ovo žalo i materijal?

-Jučer, doveza Ćumeta iz Splita.

-I još je sve ovod na ulicu?

-Mate, danas i sutra, ka’ mi dojde sin sve ću pribacit unutra.

-Do zanjeg zrna žala i nemoj da čagod ovod ostane. Smo se razumili?

Niko se nije bunija. Svi su se trudili da ne budu crna ovca u mistu. A tek dvori sa maslinama, limunon, mandarinama, šipcima i kivijem. A o zarđalin ogradama i osušenin granama. Ma ajte molin vas.

E tako ja zamišljan i Solin. Takav bi triba bit. Ljudi nisu neprijatelji. Razgovorom i primjerima se potiče na angažman, a moj usputni razgovor sa vlasnicima kuća otužnih fasada, daje mi za pravo kako su svi za uređenje tog zapuštenog prostora. Samo to netko treba potaći, pomoći, a ta obveza se nameće vlasti u našem gradu.

Da san ja gradonačelnik Solina, da mi dođe Premijer u goste odveja bi ga na Gospin otok, ma i prošeta sa njim do izvora rike. Znam da bi se on zgrozija izgledom, ma znam da bi mu i izmuza sredstva za „pobacat“ ih okolo toka.

Ljudi, ne zajebajimo se, amo počet nešto radit. Amo krenit od izvora. Sa motornim pilama i drugim alatom, pa metar po metar očistimo našu lipoticu.

Jer, ona je naše blago.

Ona nas čeka.