ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Rižinice – „tajni“ i javni život „starih Hrvatica“
Mate Božić
Starohrvatski arheološki lokalitet u solinskim Rižinicama nije samo značajan po tome što je na tom mjestu nekada stajao vjerojatno prvi benediktinski samostan osnovan na području hrvatske kneževine – spomenut u glasovitoj povelji kneza Trpimira iz 852. godine. Naime, o životu u prethodnim stoljećima, pa čak i tisućljećima, svjedoče i ostatci tu sahranjenih pokojnika. Tako je, uz tragove nekadašnjih sakralnih građevina, na tom predjelu podno Klisa otkriven i veći broj grobova. Riječ je o grobovima iz rimskog, ranokršćanskoga doba, ali također i iz starohrvatskog perioda IX. odnosno X. stoljeća. Kontinuitet ukopa u Rižinicama nastavio se i kasnije, pa je to isto groblje u plodnim Rupotinama na obroncima Kozjaka, bilo korišteno i u vrijeme mletačke vladavine tim krajem.
Ostatci crkve manjih dimenzija u Rižinicama: uz crkvu se nalazio niz građevina, pa se smatra da je riječ o samostanskom sklopu koji je bio ograđen obrambenim zidom
Što nam otkrivaju materijalni (antropološki i osteološki) ostatci drevnih Solinjanki i Solinjana iz Rižinica? Kako navode koautorice Ž. Bašić i I. Anterić prilikom nedavnih istraživanja na tome lokalitetu (provedenih 2011. godine) arheolozi su otkopali „dva neotvorena kamena sarkofaga s poklopcem na dvije vode. Pronađeni su južno od prostorije koja na sjeveru završava polukružnom apsidom zbog čega se misli da su to ruševine starije crkve. Spomenuti sarkofazi bili su ukopani dublje od temelja pretpostavljene crkve, a ispod zidova u koji su dograđeni u novome vijeku i ispod nivoa kasnosrednjovjekovnih grobova. Rimskodobnoga su porijekla, a za ukop su ponovno upotrijebljeni u srednjem vijeku što se dade zaključiti iz činjenice da je jedan od njih bio položen na dva mramorna pilastra koji su pripadali oltarnoj ogradi ranosrednjovjekovne crkve. Spoj sarkofaga i poklopca bio je zalijepljen vapnenim mortom, grubo izravnatim s vanjske strane“.
Dva izvorno rimskodobna sarkofaga na arheološkom lokalitetu Rižinice (foto: A. Z. Alajbeg; „Antropološka analiza kostura iz sarkofaga s lokaliteta Rižinice“, Ž. Bašić i I. Anterić)
Između tih sarkofaga iz rimskog vremena smješten je i jedan srednjovjekovni grob. Daljnje istraživanje je otkrilo kako se u prvom, bolje očuvanom ukrašenom sarkofagu s natpisom, nalaze ostatci kostura u raspadanju. Međutim, u drugom sarkofagu, raspuklom na više mjesta, pronađeni su dobro očuvani kosturni ostatci muškarca, žene i jednog djeteta. Prema luksuznom načinu ukopa tih pokojnika i prikupljenim arheološkim podatcima, koauorice zaključuju kako su pokojnici u njima pripadali istaknutijem društvenom sloju: „Na koštanim ostatcima nisu pronađene traumatske promjene kao ni znakovi subadultnog stresa. Osteoartritične promjene utvrđene na koštanom materijalu ne mogu se dovesti u vezu s teškim fizičkim radom, pa rezultati antropološke analize potvrđuju arheološku pretpostavku prema kojoj su pokojnici iz tih grobova pripadali imućnijim članovima tadašnje zajednice.“
Dobro očuvani kosturni ostatci pronađeni na starohrvatskom groblju u Rižinicama
Zanimljivi su rezultati antropološke analize ostataka iz drugog sarkofaga, izvorno nastalog u antici, a ponovno uporabljenog tijekom ranog srednjeg vijeka, odnosno u starohrvatsko doba. Kostur malodobne osobe sugerira kako je riječ o djetetu dobi od 2 do 2 i pol godine, što se slaže s rezultatima istraživanja na drugim sličnim lokalitetima. Naime, smrtnost djece je u tom povijesnom razdoblju, pa i kasnije sve do modernog doba, bila najveća upravo u tom uzrastu. Uz dijete je u istom sarkofagu bila ukopana i žena između 25 i 35, a prethodno i jedan muškarac između 45 i 60 godina. S obzirom da su u susjednom grobu pronađeni kosturni ostatci mlađeg muškarca (također između 25 i 30 godina) koautorice ističu kako je samo jedna osoba od navedenih preminula u poodmakloj dobi – dakako u kontekstu srednjega vijeka, kada su ljudi živjeli puno kraće. Prema tome, ovaj zaključak upućuje na točnost pretpostavke o tegobnoj svakodnevici ranosrednjovjekovnih Hrvata, od čega očigledno nije bila izuzeta ni starohrvatska elita.
Dvodimenzionalna facijalna rekonstrukcija ranosrednjovjekovnih lubanja – multimedijalna izložba „Lica s Rižinica“ (autor projekta je arheolog i kustos MHAS-a Ljubomir Gudelj)
Naposljetku, zahvaljujući provedenim arheološkim istraživanjima i dostupnim materijalnim ostatcima prije nekoliko godina nastala je vrlo zanimljiva multimedijalna izložba pod nazivom „Lica s Rižinica” – kroz suradnju djelatnika Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, Umjetničke akademije i Odjela za forenzične znanosti Sveučilišta u Splitu. U okviru te izložbe trodimenzionalno je rekonstruirana i lubanja mlade žene iz jednog od otkrivenih grobova. Forenzičarka i restauratorica J. Marić istu je lubanju upotpunila sve do izgleda približno rekonstruiranog lica i tako je nastalo prvo u nizu „lica s Rižinica“ – odnosno mlada žena zvana „Jurka“. Kako ističe arheolog Lj. Gudelj ta „stara Hrvatica“ iz X. stoljeća nosila je nakit, naušnice i prsten. Također, nije bila neuhranjena (što je bio čest slučaj u srednjem vijeku) i imala je izvrsno očuvano zubalo. „Jurka“ je bila i majka, a budući da na njezinom kosturu nije pronađena nijedna trauma ili povreda, vrlo je teško odrediti kako je preminula.
Izgled „Jurke“ – pripadnice starohrvatske elite X. stoljeća, zahvaljujemo forenzičnoj facijalnoj rekonstrukciji odnosno procesu izrade trodimenzionalne rekonstrukcije izvedene tzv. manchesterskom metodom (autorica rekonstrukcije je forenzičarka i konzervatorica Josipa Marić)
Međutim, za razliku od materijalnih, što nam o životu „starih Hrvatica“ govore pisani izvori? Tako, uz niz knezova i kraljeva, starohrvatsko doba (odnosno period od IX. do XI. stoljeća) bilježi i neke istaknute žene. Prvi spomen o njima nalazimo u Čedadskom evanđelistaru iz Akvileje, tada poznatog mjesta hodočašća. Jedan zapis iz tog evanđelistara navodi hodočasnike iz panonske Braslavove kneževine („de terra Brasclauo“), točnije samog kneza Braslava s njegovom suprugom Ventescelom („Uentescella“). Prema najnovijim istraživanjima M. Kumira jedan drugi zapis uz ime Trpimirova sina Petra navodi i ime Mutimire, koja bi mogla biti Petrova sestra ili supruga. Nadalje, u istom izvoru, uz kneza Branimira („Branimero comiti“) nalazi se i ime njegove žene Mariose (vjerojatno Marije ili Maruše) s titulom kneginje („Mariosa cometissa“). Zanimljivo je kako taj zapis predstavlja (u ovom dijelu evanđelistara) i jedini primjer kada se uz žensku osobu izričito spominje neka titula.
Hodočasnički zapisi uz rubove stranica Čedadskog evanđelistara na kojima nalazimo i imena istaknutih žena starohrvatskog doba: Mutimire, Marije-Maruše i Ventescele
Osim toga, u Muncimirovoj povelji iz 892. godine spominju se kao svjedoci kneginjin župan Budimir i kneginjin mačonoša Željidrag, iz čega se može zaključiti kako je kneževa žena barem u vrijeme Branimirove i Muncimirove vladavine nosila istu titulu kao i njezin suprug. Slična situacija ponavlja se i početkom idućeg stoljeća. Naime, na nedavno pronađenom natpisu (vjerojatno iz prve polovice X. st.) koji je pronađen uz crkvu Sv. Vida na kliškoj tvrđavi spominje se Domaslava s titulom kraljice i neko njeno „djelo“ (zadužbina?) učinjeno zajednički s tada aktualnim kraljem, čije se ime nije sačuvalo, a koji je mogao biti njezin sin ili suprug. Kliški natpis bi tako prema N. Budaku glasio: „Ja … kralj Hrvata, sin kralja …, zajedno sa svojom kraljicom Domaslavom naložio sam da se napravi ovo djelo“.
Natpis kraljice Domaslave pronađen uz crkvu Sv. Vida na Klisu
Kraljica Jelena (+ 8. listopada, 976.), supruga kralja Mihajla Krešimira i majka kralja Stjepana Držislava, jedna je od najzanimljivijih osoba hrvatskog ranog srednjovjekovlja. Naime, zahvaljujući djelomično sačuvanom Jeleninom epitafu pronađenom u Solinu krajem XIX. stoljeća moguće je saznati mnoge pojedinosti o genealoškim vezama hrvatskih vladara te o političkim i društvenim prilikama Hrvatskog Kraljevstva druge polovice X. stoljeća. Tako nam spomenuti epitaf svjedoči kako „u ovom grobu počiva glasovita Jelena, žena kralja Mihajlu, a majka kralja Stjepana“.
Kraljica Jelena „Slavna“ s okupljenim narodom i benediktinci koji joj dolaze ususret na središnjem dijelu slike „Gradnja crkve na Otoku“ Vjekoslava Paraća: 1975.
Iako je položaj vladarskih supruga ili majki (poput kraljice Domaslave) bio relativno bolji, istaknuta uloga kraljice Jelene kao „majke kraljevstva“ odnosno „majke siročadi i zaštitnice udovica“ (kako se također navodi na njenom epitafu) nije bila uobičajena u ranosrednjovjekovnim društvima. Bizantsko Carstvo je predstavljalo rijetku oazu u kojoj su carske supruge i druge matrone imale priliku za isticanjem, širim obrazovanjem i javnim djelovanjem, poput Teodore, inače supruge cara Justinijana. Kao i Jelena, još je jedna bizantska princeza – Teofana (supruga cara Svetog Rimskog Carstva Otona II.) bila u drugoj polovici X. stoljeća regentkinja svoga sina (budućeg cara Otona III.).
Rekonstrukcija izgleda zapadnofranačkih vladarica od druge polovice X. do XI. stoljeća (A. Challamel)
Treća vladarica starohrvatskog doba o kojoj nam je sačuvan ne samo spomen u povijesnim izvorima, nego također i (mogući) zapis u kamenu bila je Ilona-Jelena, supruga kralja Dmitra Zvonimira. Osim toga, ta je mađarska princeza bila sestra ugarskih kraljeva Gejze I. i Ladislava I. Mađarski oblik njenog imena (Ilona) i hrvatski oblik (Jelena), kao i u slučaju kraljice iz sredine X. stoljeća, izvodi se iz grčkog imena „Helena“ što znači „sjajna“. Zahvaljujući njezinim rodbinskim vezama, ban Zvonimir je imao potporu ugarskih Arpadovića u ratu protiv istarsko-kranjskoga markgrofa Ulricha I. koji se na području sjevernog Jadrana vodio između 1064. i 1067. za posjed tzv. Marke dalmatinske. Nakon smrti Stjepana II., Jelena je na hrvatsko-dalmatinsko prijestolje nastojala dovesti svoga brata Ladislava I., ali je naposljetku nasljednik posljednjeg Trpimirovića 1102. godine u Biogradu postao jedan od njenih nećaka – Koloman Arpadović.
Jelena „Slavna“ i Zvonimir na detalju slike Celetina Medovića „Zaruke hrvatskog kralja Zvonimira“: 1907.
Prema ostatcima mramorne oltarne ograde iz crkve sv. Mihovila na otoku Koločepu arheologinja V. Delonga je nedavno rekonstruirala sljedeći natpis: „Molim sve Vas koji ovo gledate da izrečete iskrene molitve] za sestru i kraljicu, koja je sagradila [crkvu u čast svetoga Mihovila arhanđela]!“. Delonga smatra kako natpis sadrži uspomenu na određeni čin materijalnog darivanja kraljice i supruge Dmitra Zvonimira i to u vrijeme pokušaja ostvarivanja Zvonimirove vlasti nad Dubrovnikom, odnosno osiguranja jurisdikcije splitskoga metropolita nad dubrovačkom nadbiskupijom. Naime, utjecaj opata benediktinskog samostana Sv. Marije na Lokrumu bi u tim odnosima bio presudan, dok su se na dubrovačkim otocima (Elafitima) nalazila brojna samostanska dobra, u koja se ubrajala i spomenuta koločepska crkva. Pretpostavlja se kako je od tri kamena natpisa koji se odnose na starohrvatske kraljice (kliškog, solinskog i dubrovačkog tj. koločepskog) najstariji onaj pronađen na Klisu, što bi značilo da je Domaslava u suvremeno doba od kraljice Jelene (supruge Mihajla Krešimira) preuzela primat prve imenom poznate hrvatske kraljice.
Ostatak natpisa iz crkve Sv. Mihovila na Koločepu (crtež: N. Šimundić-Bendić; „Pisana uspomena na jednu „sestru i kraljicu“ s Koločepa“, V. Delonga)
Poznati hrvatski medievist T. Raukar zaključuje kako je muškarac u tim stoljećima (ispunjenim ratnim stanjima i osvajanjima) imao nesrazmjerno veću ulogu, ali se u okvirima gospodarski autarkičnih društava ranosrednjovjekovnog doba ženama ipak priznavalo veća prava nego primjerice u privredno razvijenijim društvima kasnog srednjovjekovlja. Tako je u grobu jedne hrvatske plemenske odličnice iz IX. stoljeća pronađen nož, a taj je predmet označavao borca/lovca, tj. vrlo uglednu osobu. Žene su mogle posjedovati zemlju i njome slobodno raspolagati: Jelenica (sestra bana Godemira s početka XI. st.) je posjed, naslijeđen od majke, poklonila samostanu Sv. Krševana u Zadru, dok su zemlje neimenovane kraljice (supruge Petra Krešimira) tijekom 1070-ih bile u vlasništvu samostana Sv. Ivana Biogradskog.
Detalji likovnih djela F. Quiquereza, F. J. Mückea i O. Ivekovića s motivom dviju sestara – Tuge i Buge, prikazanih kao predvodnica naroda prilikom legendarnog „dolaska Hrvata“
Ponekad su vladarske supruge bile uvučene i u onovremene političke sukobe: Bizantinci su 1024. godine oteli neimenovanu suprugu jednoga od hrvatskih suvladara, koja je prema nekim autorima bila žena kralja Krešimira III., a prema drugima supruga njegova brata i suvladara Gojslava. Ne treba zaboraviti niti dvije legendarne sestre Tugu i Bugu, kojih su imena, kao tobožnjih predvodnica naroda, zabilježena sredinom X. stoljeća u okviru hrvatske „origo gentis“.
„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti
