|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

S KORONOM PO POBJEDU

 

Sve je zgotovljeno. Usrid lita idemo na biračko misto sa vlastiton kemijskon, maskon i rukavicama, bojeći se da nas netko slučajno ne očeše.

Davnih dana je Truman rekao da; „Ako želiš pobjediti, moraš sve od sebe dati da osvojiš glasove glupih, jer su oni većina u svakom narodu.“

Datum je odabran, ajmo se ne lagat, samo sa jednim ciljem da se ostane na vlasti a sve drugo je drugorazredno. Prilika je povoljna i tu se nema puno za mudrovat. Podataka je na pretek da se upozori narod kako su zasluge samo nekih a ne svih. Zlo korone virusa se koristi a to je jako primitivno. Sve drugo se tura pod tepih. A ima toga, ima.

Što će nam donijeti ovi izbori? Baš ništa. Jer se ništa nije prominilo, dapače nazadujemo u mnogo čemu. Novih likova na mamut plakatima neće biti za divit im se, a uzdat se u ove stare graniči sa ludošću. Birači su ostali ukopani na istom mistu, zaslipljeni glupostima uvik istog predznaka. Oni su taj virus kojega ne možeš pripitomit, oni su u svoju glavu odavno ugravirali izbor i nema brajko te sile koja to može izbrisat.

Korona nas je načela, ovi „novi“ će nas dokusurit. Kako to? Prosto, jer će nanovo na „ekranu“ bauljat žetončići i prebjezi u trgovačkom stampedu sređivanja vlastitog stanja. Sigurno je da jedna opcija neće sama zagospodarit a onda kreće dogovaranje po mafijaškom poučku, ko više ponudi. Zar mislite da se svemogući Miky žalosti što će možda dobit jednog zastupnika. Ima on rezervnu izbornu taktiku kako u suživotu sa Holdingom dogura do važnog faktora. Zna on kako se dirigira. Zna on slabe točke svakog „demokrate“ kojemu sam smrt može oduzet mandat.

Rascipili smo se napola, nema „lipila“ koji to može spojit pa ostaje daljnje sudaranje o povjesnim bespućima nesritnog hrvatskog naroda. Nema volje pa se pitanje samo nameće. Što smo to dobili samostalnošću? Samo izgubili. Ono najdragocjenije, a to je imati svoju jedinu, dosanjanu, sa kojom ne znaš što bi pa se poigravaš. Ovo nije bio san, tu nema pretvaranja, to je gola istina. Postali smo neprijatelji opasni namjera, sami sebi. Zaboravimo ove prekogranične, vode oni svoje uzaludne ratove.

Socijalno gledajući raskol je nepremostiv i dalje puca u dubinu. Uhljebništvo je toliko rascvitano da su i „bajunete“ spremne braniti taj rasadnik. Siromaštvo je već dobro zapasalo sveti prostor a lopuže i kriminalci su toliko raširili krila i odletili u visine da ih je moguće pratiti samo pogledom.

Neobrazovani hohštapleri su ubili obrazovanje, a zdravstveno osoblje već duže tiramo vani. Ne bojte se, imadu oni one koji ih čekaju rašireni ruku. A zašto bi ostali, zar je potribno reći? Pomalo postajemo robovi vlastite slobode, o ničemu ne odlučujemo a povoljni krediti će nas i zemljišno osiromašt. Nitko ne daje svoje šolde iz humanosti. Imadu se od čega naplatit, tisuće otoka, stotine izvora, goleme šume i polja su jamci povratka posuđenog.

Postali smo neradnici, ne zbog neznanja već što nemamo što, ni gdje, radit. Sve što nasljedišmo, sorišmo i obezvridišmo I kad radimo po saminicijativi, bivamo ostriženi i turnuti u neizbježan poslovni ponor.

Danas u jutro san svidočija trenu kojemu pripadamo. U Kaštelima san strpljivo čeka u redu da protutnji vlak. Doša je, onako sporo, izgleda vlakova iz pretprošlog stoljeća.

Podiliše nas na javno i privatno. Privatnici proizvode novu vridnost na kojoj opstaju ovi iz javnog a po prirodi stvari važnost bi se tim činom tribala uspostavit. Ma jok, važan je onaj ko se izborija za sigurno bauljanje po proračunskim hodnicima a privatna inicijativa nek se češe ako ima po čemu.

Uskoro nam prid nos dolaze liste za odabir. Moj životni staž već znade tko, i što, nudi pa san siguran kako nam se smješe sa plakata stare ofucane face četverogodišnjeg dokonog, mandata. Nudit će nam nanovo brda i doline, savršenu raspodjelu zajedničkog, uspostavu pravnog stanja, zdravstvo, obrazovanje, promet, sport, kulturu, da čovik bolje poželit ne može.

Ajte ih upitajte što je sa obećanim u ranijem mandatu, ne bojte se, imadu oni spremljen odgovor. Ko da su malo vrimena imali da nađu opravdanje a usput računajući na jednu poznatu „sitnicu“. Narod je to koji zaboravlja. Jer smo mi za njih ovce. Ajd’ recite da nismo.

A moglo je bit drugačije. Puno drugačije. Onako kako svaka normalna Država zaslužuje. Imali smo sve pretpostavke za postat bogato društvo. I vidi vraga, nitko nam to nije branio niti smetao. Mi sami smo sebi zakucali čavao na smrtni sanduk pa se ni ne trudimo da ga uklonimo. Sve smo prepustili jebivjetrima koji su na krilima jamljenja, normalno zakonitog, pokupili sve vridno, stvorivši svoja carstva di nemamo pristup već samo ko robovi i proizvođači njihova profita.

Nikomu na pamet ne pada reorganizacija države pa ostaju mizerne općine i nepotrebne županije koje služe za uhljebništva a to izjeda te će već skoro biti jasno kako smo smazali „kolač“ zajedničkog.

Što nam ostaje? Nemoć. Toliko se utvrdila praksa nakaradnog da je suludo nadat se novom vitru pročistaču. A zašto sami sebe lažemo? Zašto ne pokrenemo procese spašavanja? Zašto se bojimo reći da je dosta te da je potriba krenuti u budućnost sa novim „šoferima“.

Ovako ako ostane, a ostat će, isto stanje nije nam potriba kretat se ka biralištu. Jedina korist od tog puta je protegnit noge i ništa drugo.

A dva slučaja me škaklju. Opominju. Obitelj Samardžić i Mladinić.

Branitelj i gospodarstvenik. Obadva ostavljena i uništena. Prvi vene u prostoru bez dostojanstva dok se u blizini u jednom praznom stanu ponekad kočoperi „branitelj“ od jednog dana sa kućerinon kilometar udesno.

Drugi, dragulj ozbiljna gospodarstva, humanista i čovik, uništen od Države kojoj je punija proračun, zapošljava mnoge i osvaja svit autohtonim proizvodima. Uništilo ga doslovice da danas živi ko beskućnik, bez obitelji i sredstava za osnovne potribe. Živi i doživi da ga voljena Domovina ovih dana oslobađa pravomoćno svega.

I jedan i drugi zaslužuju izvinjenje. I jedan i drugi treba da traže odgovornost za učinjena zlodjela. Da, dobro ste pročitali. Zlodjela. Tko to ima špravo uništavat ljudske živote?

Cjena će bit velika. I treba. Ako nam je imalo stalo.

Oću li izić na izbore? Bojin se da neću. Jer znan da ništa ne mogu prominit. Otići ću u svoj Radunić, iskopat kumpire, pobrat trišnje i uživat na zraku.

Od ovih koji mi se nude, korist ću teško dočekat. Korist ni ne tražim. Samo mogućnost.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.