S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SAVRŠENSTVO U NESAVRŠENTVU

Ante Tešija

 |  lis. 23, 2019

IZGRADIMO GRADINU

Vandalizam ne godi oku, izaziva gađenje i nevjericu da postoje ljudi kojima je to u interesu. Čime se vode ti čudni stvorovi koji silnu energiju troše uzalud. Vandalski čin je naporan, mora bit pojmljivo izveden, guta vrime, živce i sije strah od otkrivanja a to vodi ka sankcijama.

Slika iz stare Gradine, kultnog mjesta u našem Solinu pokazuje kako mi ipak nismo siguran Grad. Ko i sva druga mista diljem lipe naše jer smo neshvatljivo pokleki pred jangirima nereda. Neshvatljivo je da netko ima razlog cipat stare stolice koje su spremne za penziju nakon što su poslužile godinama da bi u miru svidočili velikim kulturnim događanjima u tom prostoru.

O razlogu je nepotrebno naglabati, najmanja šteta su te drvene stolice, jer je u programu da se već osiguranim sredstvima uredi ovo posebno misto kako bi smo i dalje tu pohodili i uživali u onomu u čemu vandali nisu kadri.
Gradinu je lako izgradit no razgrađene tintare tih budalaša teško.

SMEĆE NA TURNEJI

Ne znan za vas ma meni ove igre sa smećen daju na udritost u tintaru. Ja ne mogu zamislit da moj susid svoje vriće odloži u moj dvor.Smeće ima svog proizvođača i skrbnika.
Suludost odvožnje smeća sto kilometara dalje od „izvora“, zato što isporučitelj nije kadar zbrinut svoja govna, upućuje neutralnog promatrača na pomisao kako se tu radi o zajednici nedostojnoj i manjkavoj. Demokratski su odabrani, na odgovornost birača, na svoju sramotu.

Smeće je ljudski trag. Ono zorno pokazuje kvalitetu življenja , odnosa i kud korača taj opasni namet. Ko je to branija gradu i građanima Vrgorca da se okrenu sebi i osiguraju misto, i način, za zbrinjavanje onoga što in više ne triba a opako smrdi. Ne smi se tu upačit prstom u pojedinca, tu pokoru nose svi oni koji smeće proizvode.

Ko se više spominje Lećevice i svih medijskih peripetija okolo te lokacije. Očito se falilo ma se teško priznaje. Silno novca se utuklo u razne studije a običan čovik znade da je to opasno misto za daljnju zdravu egzistenciju 500 000 ljudi koji srču vodu sa hrvatskog Jordana, rike Jadro. Đaba objašnjenja kako nema velike opasnosti, a zapravo bi se tribalo osigurat najboljim rješenjem, maknit to negdje gdje nema dodira sa bilo kojin ljudskin važećin resursom.

Kako ćeš uredit ekološku budućnost kad ne znaš što sa otpadom iz prošlosti.

UHLJEBI PIČE U BEZBRIŽNOST

Povećanje plaće od 6,12% svima na državnoj sisi nudi samo jednu rič. Nepravda.

Sindikati prosvjetara su baratali sa iznosom 6,11%, a premijer se itnija na 0,01% više, što običan čovik stavlja u uzajamnu važnost a nije, pokazuje bezćutnost inače obrazovanog čovika na najvišoj funkciji u državi, a od njega se to nije za očekivati.

Kako god, to ispada ko lagana sprdnja, podcjenjivanje i bahatost, a to nam sad najmanje triba. Neprijateljstva koja se ispoljavaju ovim nepotribnim sukobom guraju naše društvo u rikverc i opominju da bi bilo potrebito stati sa tom igrom koju nikako ne zaslužujemo.

Po meni sve državne institucije, natankane na državnu sisu, u svojim redovima skrivaju višak radne snage uobičajeno nazvane uhljebi. To je ona sorta koja ne zaslužuje dodjeljeno radno misto iskovano u kovačnici interesa pojedinih grupacija. To je zbrinjavajući poligon odabranih po nakaradnom pravilu i potribi. To je krcatost svih državnih, županijskih, gradskih i općinskih kancelarija gdje oni side a da i nisu tu, produktivnost se ne bi osjetila, dapače, resla bi.

Volija bi čut od prosvjetara, javno, o silnim nepravilnostima u njihovim redovima. I vrabcu na grani je jasno kako se do mista isprid zelene table dolazi na nakaradan način pogodovanja.

To je tema o kojoj nitko ne progovara.Naprosto su skoro sva nova radna mista rezervirana za „posebne“. To je timbar koji , uz omalovažavanje struke, gnječi dostojanstvo mladog čovika koji se školovao za taj posao a egzistenciju nalazi u konobarenju i čišćenju apartmana. Nije li to razdor u rangu kriminala?

Nevirovatan je podatak kako naša vlada gre ongažovat najjače svjetske konzultantske tvrtke da bi nam izanalizirali stanje u tim službama, izračunali nekakve koeficijente. Za ne virovat.

To košta strahovito puno. To je pljuska domaćoj pameti i poruka kako mi zapravo i nismo svoji na svomu.

RAŠTIKU POD ZAŠTIĆENO DOBRO

Ja u mom vrtlu iman dva stabla raštike. Ne virujen da postoji mediteransko čeljade koje ne poznaje tu čarobnu povrtnu biljku koja se kroz predanja navodi ko čista likarija. I je. Na mojon trpezi se često srče gusto zelena tekućina.
Raštiku pantin još od mojih ogorskih dana.

Nismo mi dica onda znali za likovitost ma nan se nije sviđala česta konzumacija. Naprosto nije bilo velikog izbora raznolikosti.

I vid’ vraga raštika postala, u zadnje dane, predmet svađe u našem Splitu.

A zašto? Jer je zauzela misto u vrtlu koji je davno projektiran za egzotično mediteransko bilje, uz sesistički projektirano zdanje namjenjeno gospodi, pod zaštiton ko kulturno dobro di se ni brokva ni motika ne mogu zabost bez pristanka konzervatorskog zavoda.

Fetivi popizdili jer je nju tu zasadija nefetivi, ozgara, a da nije pita za dozvolu. Čovik jednostavno kupija u kući prostor sa vrtlon i konta ko mi šta more. Baš oću.

E sad, meni se živo jebe i za bilje i za raštiku na tom prostoru ma me silno nervira što fetivi opet nađoše razlog da se sprdaju sa nama iza brda, da nas vriđaju i prozivaju kojekakvim pogrdnim imenima.

Oni reže na autora tog projekta a ne zaboravljaju kako je on upravo produkt njihova izbora te da su upravo oni najveći zagovaritelji njegova ustoličenja u katrigu vlasti. Našim glasovima ozgara ne bi bija ni vodeći u mjesnom odboru.

Zato dragi fetivi, man’te se ćorava posla. Preporučavan vam juhu od raštike bar tri puta tjedno. Uvečer.

DRUŽENJE SA DANOM BUDISAVLJEVIĆ

Je Omiš malo van ruke ma razlog za učinit taj put pokriven je opravdanošću.

Oša san sa jednim svojim ditetom, akterom događanja, na projekciju filma “Dnevnik Dijane Budisavljević“ u kino Mediteran.

Normalno da san se silno radovao susretu sa režiserkom Danom Budisavljević, a priznajte da se to olako ne propušća. Još kad će vam dite vodit razgovor sa nagrađenom autoricom.
Film je sjajan. Naprosto neshvatljivo kvalitetan kad se uzme u obzir da je njoj to prvo djelo .

Film je sazdan od priče koja utren zarobi srce i sve osjećaje liposti kad vam na igrano dokumentaristički način biva ispričana priča o dobroti i plemenitosti ljudi u vihoru ljudske propasti, a kojima i vlastiti život nije bija bitan.
Dijana Budisavljević je bila žena intelektualka, rođena u Austriji, udana za cjenjenog lječnika u Zagrebu, te je zasigurno mogla svoj život dokono sprovesti kroz zastrašujući drugi svjetski rat. Mogla je prisustvovati balima vampira, ispijati šampanje i bit uvezena u modu bezosjećajnosti. Sve je to zaminila teškim i opasnim ilegalnim radnjama kako bi spašavala malu dičicu, drugačijih krvnih zrnaca, opasanu glađu i bodljikavom žicom. Mogla je, ma nije htjela.

A Dana. Mlado, obrazovano i čestito čeljade.

Skromno i ponizno u druženju sa nama koji nismo krili svoje zadovoljstvo što je tu, na usluzi da nam predoči svoje djelo te da odgovara na naša pitanja. Naš aplauz nije bija od osam minuta, ko u Areni, ma je bija podugačak, iskren i motivirajući.

Iz Omiša san ponija jedno novo iskustvo.

Naime, Dana nam je u dvi dokumentarne sekvence pokazala bit zla i njegova proizvođača. Nije to samo Hitler, Musolini i Pavelić. Narod je da ruku.

To pokazuje slika prepunog , građanima Zagreba, trga Bana Jelačića godine 1941, sa uzdignutom rukum u kosom smjeru i razdraganost prema zlu koje im se taman ukrcalo u dvor.

To pokazuje i slika prepunog, građanima Zagreba, trga Bana Jelačića godine 1945, sa uzdignutim rukama u mahanju i pozdravljanju vojske, koja im je donila toliko željnu i potrebnu slobodu.

U ta dva kadra stala je sva istina ljudske propasti i nedorečenosti čovika ko bitnog aktera svega što se okolo njega dešava.

Klica niče tamo di je pogodno tle. A klice su različite kvalitete i za raznoliku uporabu.

STUDIJ ZA DEMOGRAFIJU

Ozbiljno, za dekana predlažen izvjesnu gospođu Mariam Nabatanzi, 46 godina, a koja je rodila ravno 44-ero djece, prvo sa 12 godina a sada u pedesetoj odlučila podvezat maternicu i reć mužu da je dosta na silnu radost dice.

Osoba sa takovim iskustvom zasigurno bi imala što reć ovim hrvatskim linčinama kako da se razmašu i počmu razmišljat na dobrobit domovini koja je na izumiranju.

Ja i moj Martin uvik imamo potribu komentirat ovakve posebnosti pa to ni ovaj put nije izmaklo.

-I šta ti kažeš? Molin tvoje stručno mišljenje?

-Po meni bi ona dobro došla. Prvo, učas bi se popravila krvna slika na demografskoj osnovi.

Potom bi bila velika korist u raznim vidovima trošenja. Onda bi se zaposlija građevinski sektor okolo vrtića, škola, stanova. A tek koju bi korist imala Crkva u zapošljavanju pusto novih crkvi.

-Crkva????

-Dobro si čuja. Evo što ta dama ima na teretu. Čtrdeset četiri krštenja, pričesti, krizme, bračna savjetovanja, vinčanja, pogreba….posla samo tako.

Eto, stručnjak samo taki.

MAJSTOR RADE I NJEGOV ŠAHOVSKI KLUB

Da nije bilo table, GŠK Mravince, nasuprot mog ulaza u kuću ja bi teško dozna da u Solinu postoji šahovski klub. Da mi Rade nije prijatelj i da mi nije poklonija monografiju, ja bi teško sazna kolikim je peharima obogaćen taj sjajni klub.

Impresivan je to niz, naprosto toliki da ga je nemoguće zbit u ove kratke retke, gdje su u prvenstvima i kupovima, muškarci, žene i juniori svake godine stajali na pobjedničkim postoljima.

Šah nije baš popularan u masama. Teško da itko zastane kod teksta o njemu u novinama. No svatko zna kako je tu rič o izuzetno inteligentnim igračima, nadojenim ljubavlju prema kockastoj tabli na kojon se izvode tisuće različitih kombinacija do onog čarobnog; šah mat. Zapravo, koliko kužim, tu novca i nema.

Kad slušam Radu i Jozu, skontan kako je njima teško skupit i za put na bliže turnire a kamoli za neko daleko putovanje. Koliko oni samo ulažu svog truda besmisleno je računati.

Grad Solin očito pomaže. Grad Solin može i mora puno više. Toliko da se nastavi ovaj veličanstveni niz jer oni diljem Ljepe Naše, i van granica, pronose ime našeg grada na slavu i ponos.

Takovim draguljem malo koja sredina se ima mogućnost ponosit. Naš Grad može. Stoga potpora klubu, Radi, Jozi i svim nepoznatim akterima uspjeha, jedno toplo i iskreno hvala uz poziv da ih se uvrsti u prioritete jer oni ne misle stat u osvajanju medalja i pehara.
Bravo majstori.