S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SLIKE I PRILIKE

Ante Tešija

 |  sij. 14, 2021

KUĆE OD LEPUŠINE

Često svidočimo uraganima koji poharaju obale Amerike. Suosjećamo sa tim nesritnim ljudima koji u trenu ostanu bez ičega, a mnogi plate glavom što su baš tu svili dom.

Mi nismo na trasi, i udaru, razornih uragana ma nismo imuni na ostale nepogode koje nas redovito sustižu. Red poplava, red potresa, red suše, red jamjavanja.

Svaki put dok gledan onog seronju uragana di nosi kuće u arju, upitan se, od čega su sagrađene te njihove leteće kuće. Od ničega. Čisti karton, drvo i lima. Sklepano, Bože sačuvaj. Nije ni čudo što se on na njih namečija.

Ma imamo i mi naše uragane. Oni ne pušu, ne urlaju, ne prite, ma odrade svoj posao negdi u zavjetrini.

Gledan Baniju i čudom se čudim. Sve redom potres spizdija. Na rpama, red cigle, red greda, red daske a nigdi gram željeza. Betona malo ili ništa.

Vratimo se na naš „uragan“. To vam je sastojnica, koju je naš Predsjednik imenova pravim imenom, red političara, red lešinara nadzornika, red kokošara izvođača, te red muljatora razasut po svim uredima di se pečat čuje. Krava muzara, Država.

Upravo kreće još jedna jalova inicijativa otkrivanja, procesuiranja i kažnjavanja onih koji su upleli svoje prstiće i napunili svoje žepiće.

Jalovon ju je nazvao i predsjednik. Nema tu šanse da bi se nešto isčeprkalo. Zašto?

Jer nema volje i blesasto se isprsit prid tom silom.

Može te vrag odnit ko i oni leteći krov u selu pored Gline.

NAKLON SVIM VOLONTERIMA

Volonter. Ne triba vam proćirit u libre koji se bavidu tumačenjem riči da bi ste iz prve saznali što ta rič obiljužava.

Bože moj, volonter je volonter.

To su za mene ljudi koji imadu privilegiju, za način, što ih je Bog takove stvorija. To su ljudi iskovani od najplemenitijih karakteristika koje može čovik poželit. Ako je Bog stvara čovika na svoj lik, onda je to volonter. Sve drugo pripada samo jednokratnim maskama.

Neću puno divanit o vojsci Banijskih volontera, koja ni tren nije dvojila di in je za poć. Oni su dok je još tle podrhtavalo palili svoje aute i kretali se na Baniju. Oni nisu računali, oni nisu marili za minuse koje će im taj put ostavit na kontu. Oni su slidili svoje srce, svoj instikt, a Bože moj, put in je osvitljen posebnin zrakama ljudskosti.

Volonteri su osvitlali obraz svih nas hrvata koji puno ne pensamo o interesu već o dobroti i potribi pomaganja onima kojima je pomoć potribna.

Sa druge strane stoluje vojska pizduna, parajlija, jebivjetara i probisvjeta koji na sve gledaju gadljivo drugačije. Oni su opiturani nekim vanBožjim zakonima i u svemu vide suprotno. Oni sve znaju. U sve se tende. Oni su toliko izvježbani u svom populističkom muljanju da često i uspiju zavarat, i zajebat, stvarnost. I naivnu glasačku masu.

Jednom davno dok su moji volonteri, i ja, izgrađivali dom obitelji Radoš na Sućidru, dok smo radove privodili kraju, gospođa Izvorka mi je rekla.

-Bija je jedan čovik. Pita je zate. Donija je spakovan krevet i sve potribno. Eno, tamo je ostavija.

-A ko je? Jel se predstavija?

-Nije. Sija je u auto, pozdravija te i oša.

Ni dan danas ne znam tko je taj dobročinitelj.

Jednom davno dok se završavala kuća obitelji Čaleta u Ogorju, naiša je domaći čovik i grubim ričima napa volonterku, učiteljicu Miru koja je sve pokrenula.

-Šta se vi tute pravite važni. Pizdite da u Ogorju ima sirotinje. Sramotite nas. Ajte ća.

-Ostavi ženu na miru.-bile su moje riči.

-Ma muči ti budalo.

Takova je sudbina volontera. Sumnje i optužbe. Podcjenjivanja i ogovaranja.

Ali, ‘ko može poništit oni lipi, blaženi osjećaj, kad ti ljudi kojima si pomoga zahvaljuju i kad u njihovim očima vidiš oni posebni sjaj iskrenosti.

Volonteri sa Banije, vi ste moji Heroji.

BAUK KOMUNIZMA OPASNO ZAJEBAJE

„Nije se lako borit sa potresom. Lako je sa komunistima, srbima i turcima.“

Riči su biskupa Košića povodom obilježavanja 443 godišnjice obrane kaštila Gvozdansko.

„Bog je dozvolija ovi potres da bi se zbližili“.

Mene živo ne zanimaju ovakve propovidi i pozivi na virovanja. Ja biram propovjednike i virujen na svoj svojstven način. Meni posrednik nikad nije triba. Ja san naprosto toliko slobodan čovik da nema cijene koja bi me odvukla tamo di ne pripadan. Kako je to samo lipo, posebno i očaravajuće, bit slobodan, preporučam svima.

Ove izjave su možda nevažne za komentar jednom kolumnisti. Možda, kad se sagleda smisao. No važno je kad se sagleda kontekst uz druge slične poruke koje zasipaju jadno stanje u kojem se nacija nalazi.

Potres je prirodna pojava koje se svaki normalan čovik plaši. Ma što brljan, i nenormalan se boji grede i cigle u glavu. Potres je zlo. Nepredvidivo i stravično opasno. On se desi a potom se dešavaju ljudske akcije spašavanja i saniranja štete. Po biskupu Košiću Bog je tu upetlja prste???

Kakvu je poveznicu biskup Košić naša izričući ove svoje misaone ništavnosti. On ima svoj svojstven stil petljanja sa oltara u teme koje nemadu nikakvu poveznicu jedna sa drugom.

No bauk komunizma i vično turanje prošlosti na putanju budućnosti, donosi neke poene u naumu vlastitog vrednovanja na način manipulativnog iskorištavanja.

A da je biskup Košić samo jednom riči zahvalija Turskoj na sto kontejnera i Srbiji na miljun eura pomoći potresom pogođenom području naše Domovine, onda bi mu čovik možda povirovao u koju propovid. Da nam bar pokaže di su se skrile te komuništičke gnjide, možda bi ih mogli kontrolirat u njihovu suludu naumu škodeći Domovini.

Ovako, biskup sisački samo koristi bitke iz prošlosti da bi se obračunavao sa svojim „neprijateljima“ sadašnjosti.

Ovako. Nula poena.

AJMO SE NE LAGAT

Svi odreda peru ruke od sramote u centru Solina.

Profit je srušija rodnu kuću velikog don Lovre Katića. Bager je uradija svoje. Bagerista, poznat.

Izjava investitorice, medijima, da ne želi ništa komentirat zapravo je pravi komentar tog sranja, pardon stanja.

Đaba prenemaganja, đaba opravdavanja, žalopojke i bižanja ustranu, sve se svodi na na jedno. Bjedno laganje.

Svi kontaju da vrime „liči“ rane, računajući na Hrvatsku poznatu zaborav. Ljudi grintaju, profit prolazi.Investitor točno zna koliko će zaradit na novim kvadratima, Grad zna koliko će ubrat na komunalijama, a narodu, štovateljima don Lovre Katića, nude ploču na pročelju ko obavjest da se on tu rodija.

Ako imamo i malo poštovanja prema imenu i djelu don Lovre Katića, Grad i građani bi trebali osujetit postavljanje te ploče na pročelje modernog šušura. U toj novoj zgradurini on se nije rodija. On je pokopan sa vacama i šutom na nekom otpadnom deponiju.

Bilo bi dobro da se prestanemo lagati. Bilo bi poželjno da se ostavimo pitanja navedenoj investitorici. Ona to nije. Ona je samo maska i adresa di se pobiglo u zaštiti od neke nevolje.

Prestanimo se lagati da ne znademo čije je to maslo. Taj netko je moćniji i od Grada i od Županije. On drži konce u svojim ručetinama i upravlja „Pinokijama“ modernog dizajna. Koalicija sa takovima čini te istim. Držao vriću, ili u nju trpao, dođe mu na isto.

I sam svidočim tim njegovim,njihovim, igrama. Dopizdija san sa onom nekretninom u Raduniću. Didovinon. Jebe mi se živo za komad ledine na kojoj se urušava zgrada osnovne škole, koju san ja, i on, pohađali, no bitno mi je da ne oskrnavin pošteni obraz mog oca. On je taj koji u svom suludom „carevanju“ oće baš to. Ne na svoje ime. Ima on zaklon, rezervu, koga po običaju isturi naprid.

Ma ovi put se grdno zajeba. Nismo svi pizde i nijemi promatrači bluda na sceni komične tragedije društva.

Boli, i čudi, suludost one mase koja mu daje glas da bi sa moćima tih glasova zajebava i njih i sve nas druge.

IZGUBLJENI U VREMEPLOVU

Vrime radnje. 11.01.2021 g.

Misto radnje. Župna Crkva Sv. Filipa i Jakova

Tema. Obraćanje biskupa Košića.

„Dragi moj i odani puče, danas svidočimo monstruoznom događaju koji se dogodija u svetom gradu Solinu, koljevci Hrvatske državnosti i svetištu majke nebeske.

Danas su komunisti, ti krvnici i aždaje, sravnili sa zemljom rodnu kuću našeg don Lovre Katića. Don Lovre je jedana od najsvjetlijih zvjezda naše povjesti, naše vjere, stameni čuvar ljudske dobrote i svjedok stvaranja hrvatske državnosti kroz turbulentna povjesna vrimena kad se hrvatom nisi smija predstaviti. Don Lovre je ona ljudska i svećenička iskra koja je obasjavala put našim precima, hrabro se boreći za misto našeg čovika, svoj na svomu. Svidoci smo putem medija da je ta kamena kuća, rodna kuća, našeg don Lovre nestala u prašini pod raljama opakog komunističkog bagera tako da se danas tu nalazi samo jedna obična rupa nad kojon se iživljavaju komunistički zlikovci potpomognuti srbima, turcima i jugonostalgičarima.

Danas smo tužni i beznadni jer je očito da će proteći još puno kaplji vode koritom rijeke Jadro, našeg Jordana, dok naš čovik, katolik i domoljub, ne stane na čelo tog svetog grada kako bi zaštitili naše svetinje prid zulumom komunizma i mrziteljima naše opstojnosti, jer će…..“.

-Biskupe…. biskupe..

-Što je mali, što me prekidaš?

-Nisu komunisti sorili!?

-Neg’ ko?

-Naši.

……………

Izvinjavan se svin vjernicima, svin stanovnicima grada Solina i šire, svim svećenicima, ako pogrešan donesu sud, ma nisan naša drugačiji izražaj kako bi vam pridočija ovu nemilu situaciju sa svetinjom i našim velikanom don Lovrom Katićem.

Nije teško zamisliti ovakvu zgodu da se ova bezobraština desila u vrime komunističkog vladanja, negdi u osamdesetim godinama, kad su „krvoloci“ postavili spomen ploču.

A zapravo sam potpuno siguran da se tada ne bi desija ovi belaj „genocid“ nad svetinjom.

Ipak u meni ćući satiričar.