S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

S’MOJE STRANE POGLEDA 5

Ante Tešija

 |  tra. 26, 2017

Upravo mi je u rukama libar Viktora E. Frankla, „ČOVJEKOVO TRAGANJE ZA SMISLOM“, slavnog neurologa i psihijatra.

Knjiga je svjetski bestseler, prodana u miljunskom tiražu, a ako ljudi posežu za knjigom koja u naslovu obećava da će se pozabaviti pitanjem smisla života, sigurno se radi o prilično gorućem pitanju.

„Čovjekovo traganje za smislom primarna je motivacija u njegovu životu, a ne „sekundarna racionalizacija“ instiktivnih poriva. Taj je smisao jedinstven i specifičan zato što ga mora i može ispuniti samo on sam; tek će onda poprimiti značenje koje će zadovoljiti njegovu vlastitu volju za smislom.“

Prolaznost kroz život, čovika izlaže svakodnevnim novim upitima potribe traganja za smislom i tovari ga teretom tegoba koje ubijaju volju a bezvoljnost tura potribu traganja ustranu, života uopće.

Živimo u zajednici, zbijeni ko slamke u plastu sjena, nejaki da se odupremo kretanju mase, svjesni kako je besmislen svaki otpor pojedinačnosti u nadi kako će tim plastom, jednom možda, zavladati stanje prihvatljivosti.

Često se kroz različite faze svog, jedinog, života zapitamo o smislu. Želja za smislenijim životom nas gura naprijed. Sve do onog neprobojnog zida kojeg su nam izgradili na stazi kojom smo se zaputili u ostatak.

Čovjekova volja traganja za smislom može biti začinjena egzistencijalnim frustracijama, a upravo me ovaj čaroban libar natirao da se upitan o smislu, kad si potpuno nemoćan u raljama izopačenosti pod teretom nedokučivo velikih manipulacija, strane tvom načinu življenja.

Na vlastitom primjeru si pozvan da tumačiš i sudiš.

Na vlastitoj tragediji dozvoljeno je javno pitanje o smislu.

Svako društvo počiva na zakonima, pravilima, moralu i tradiciji kvalitetnog.

Moć je u rukama zakona. Njime nudiš smisao ovozemaljskog postojanja. On upravlja i ispravlja.

Tumači zakona, provodioci, ocjenjivači i povjerenici, čitaj suci, u ulozi koju im je društvo povjerilo imadu privilegij da se izdignu na pijedestal, sa kojeg se „prosipa“ bezbrižn, il’ ne, svakodnevni razlog za zadovoljan, il’ ne, život, a potom se otvara nov prostor za kvalitetu vlastita življenja.

Svjedoci smo jednog trenda koji ubija traganje za smislom. Svjedoci smo nakaradne prakse koja se uvukla u sve pore našeg društva i ko termit glođe stup opstanka.

Koja je poruka, i kakav smisao se nudi, kad jedan običan, minoran, lako rješiv sudski spor, traje 24 godine i kad se zbog svoje „razigranosti“ nudi na još toliku vremensku eru, a što ko nus pojavu navuče brdo troškova, neiskorištena vrimena i neizbježne bolesti depresije i očaja. U konačnici i egzistencijalnu frustraciju.

Čemu se dičit demokratskon tekovinom, u kokodakanju, o neovisnosti odlučivanja sudova, kad sama vremenska traka, kvarat stoljeća, sugerira da se ne radi o suđenju već o apsurdu i farsi pogubnog interesa sa predznakom nestručnosti ili pokvarenosti.

Kako nakon te avanture, u zoni sumraka, tragati za smislom, kako tragati za nečim što su u vama ubili.