S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

S’MOJE STRANE POGLEDA 6

Ante Tešija

 |  svi. 4, 2017

Danas san svidočija trenu kad se čovik naprosto mora priupitat, o smislu bilo kakvog nadanja da će mu zadnji koraci kroz život možda bit normalni i dostojanstveni.

Na kanalu skupe domaće dalekovidnice imamo „čast“ redovito pratit prenos sa najuzvišenijeg, baren za mene, radnog mista. U Hrvatskom Saboru. U Parlamentu u kojem bi tribalo da sidi sama krema društva odabrana na demokratskim izborima. Ljudi koji su se dokazali u svojin sredinama, svojin moralom, znanjem i poštenjem. Poslanici koji su spremni sebe stavit u drugi plan a interes društva uvjek ko prioritet. Ljudi koji nude nadu i optimizam a nikako beznađe.

Ljudi sa potvrdon o nekažnjavanju.

Pojmljivo san bacija oko i izbrojija 5 zastupnika, plus presidente i tajnik. Pozadina sablasno prazna nudeći sav jad kožnih katriga u kojima i tako narodne guzice rado ne borave.

Raspravlja se o “gorućem“ problemu hrvata. O arhivu . Tema sa kojom određeni krug poslanika šalje svoju poruku, nudeći „izlaz“ iz učmala stanja društva u kojeg su nas upravo slični i uvaljali.

Pazite, šest zastupnika raspravlja o važnom zakonskom prijedlogu kojim bi nacija bila zabavljana čeprkanjem po prošlosti u otkrivanju tko nas je i kako zajebava u vrimenu „mraka“, a na kojeg više i ne možeš uticat. Bojin se, ma siguran san, kako taj „pothvat“ neće uspit jer su škafetini vražije misto i ko zna što bi sve, otvaranjam, banulo na svitlo dana. Mnogi za to priželjkuju da se ključ baci u duboko more.

Di su ostale guzonje koji su svoj status opstanka dobro zaračunali, jer san siguran da niti jedan od njih nije jučer na svjetski praznik rada staja u onim sramotnim redovima za žlicu fažola. Oni su se kripili janjetinon jer im je ovi nesritni narod da tu mogućnost. Što mislit o pajdašima koji ne dolaze na svoje, bogato plaćeno, radno misto a da nikoga u ovon Državi za to nije briga i ne predstavlja kršenje zakona o radu i radnim obvezama. Bože di se i kako izgubila čarobna rič otkaz. Ne mislin na privat sektor.

Kad san počeja trčkarat, kad san moga dignut galebu sa seoskog puta, pokupit klas žita, napojit stoku, dodat ćaći bukaru, počele su moje radne obveze. Obveze prikladne zemanu i potribama. Nije bilo, sve do danas, mogućnosti da se teret pribaci nekomu drugom.

A ono jučer, onaj dernek ko tobožnje druženje za svjetski praznik, pokazuje sav jad kojim smo se okitili. Jad kojeg smo odabrali, svjesno i pomalo prisilno.

Izračuna san da velika teća fažola sa suvin meson oli kobasicom more koštat u vri glave 50 kuna i da ta teća more durat baren pet dana, pojedincu. Zašto je vojska gladnih sebe izložila sramu da bi se dokopala plastične posude i žlice? Zar postoji tolika sirotinja? Zar je vridilo?

Nekada davno, dok san ko klinac trčkara za ćaćon samoupravljačem na ovi praznik, svidočija san kako se za dugim stolovima sidilo i da se nije tribalo gubit svjest u naguravanju, već te tvoja slasna porcija čekala. Bogata porcija.

Sindikalni prvaci, taj namet na radničku plaću, političke udavače i stari skojevci, svatko na svoj način se doša na Marjan ogrebat za svoju porciju interesa. Bili su u drugom planu. Fažol je dominira. On je bija pozivnica.

A ja se sićan nikog drugačijeg praznika. Ljudi u veštitima, bila košulja i karanfil u mali žep. Sićan se ponositi radnika, drugova, koji su uzdignuta čela sa ponosom slavili svoj praznik. Slavili svoje uspjehe gradeći društvo dostojno čovika.

Nekad si bija drug. Sit i ponosan drug.

Danas si gospodin. Gladan „gospodin“ spreman i potuć se za žlicu običnog fažola.