S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SOLIN NA UDARU SMRADA

Ante Tešija

 |  pro. 13, 2017

Foto: Solin Live

Volin buru. Taj vitar mi godi jer mi njena ledenost i oštrina začine dan posebnošću a nije za bacit poštapalica kako se čovik za ti dana ponaša pametnije, radišnije i zabavnije.

Obično se najavi kroz grilje, stvarajući čudnim hukom, ugođaj ledenosti iako si na sigurnom u toplini doma.

Prije par dana san u ranin jutarnjim satima ćutija svu lipotu burnog vrimena. Sve do mosta pored Gospina otoka. Nasuprot meni koračalo je troje ljudi, svi sa zelenim maskama na licu. Prva pomisao je bila kako ljudi imadu neki zdravstveni problem. Jedan od njih mi je manija i nije bilo druge neg’ da ga upitan za tegobe.

-Smrad. Zar ne osjećaš smrad sa Karepovca?

Okrenija san se i upozna poseban miris trulog kumpira. Kako to nisan osjetija ranije? Kako me ta značajka ledena jutra mimoišla?

Daljnjim putovanjem kroz Solin,svidočija san novim maskama i svakojakim zaštitama nosa. Gadan okus u grlu i čudno stanje u grudima do te mire su me izneredili da san u kratkom roku završija u kući, svidočeći kako se i ostali ukućani žale na novonastalo zračno stanje.

Tvrdnje kako će ova „sanacija“ trajati do dvi godine tira u čovika strah sa pustim pitanjima na koja, barem meni, još nema nikakav odgovor.

Svaka zajednica, društvo, koja drži do sebe biva opterećena rješavanjem svih mogućih gorućih problema koji inače život mogu učiniti tegobnim. Otpad je gorući problem svakog čovika, domaćinstva, grada i Države.

Zašto su Split i okolica ujedrili u ovo posrano stanje?

Tko je kriv za ovu eko bombu u centru grada, života? Zar nam je zaista tako malo stalo do nas samih? Do budućnosti naših potomaka. Zar smo toliko nesposobni?

Svit se od pantivjeka snalazi u zbrinjavanju otpada. Civilizirani svit je iznaša načine i uloživši silna sredstva, svoje življenje učinija dostojnim čovika. Zašto mi zaostajemo, zašto nismo poveli brigu kad je Karepovac bija još u povojima, a ne da se danas koprcamo u smradu, u prostoru totalne nebrige o ekologiji i zdravu životu?

Eto, ulaskom u EU i zahtjevima koji od tamo stižu, moramo počimati ispravljati sve nemari i budalaštine, koje inače bez te direktive ne bi. Karepovac, i njegova sanacija, nije čin naše volje već su bageri upaljeni na „daljinski“ te je normalno kako otvaranjem rake pokopanog smrada računi dolaze na naplatu.

Računi sa kamatama. Kamate su ovaj nesnosan smrad na kojeg smo dugoročno osuđeni.

Tražiti krivce je lako i nemoguće, u isto vrime. Krivci smo svi mi koji smo nijemo promatrali, i promatramo, kilave vlasti kako u neznanju taj smrad guraju pod „tepih“. Nema tu iznimki, nikoga i nikad nije bilo briga za odlučnu bitku kontra smrada kojeg nesebično proizvodimo i turamo dalje od sebe, nerazvrstanog i uredno „skladištenog“, malo dalje, u „tuđi“ dvor.

A taj dvor je posta pretisan da probavi otpad nakon naše žderačine, pa se eto probuđen, kao duh zadaha, vraća gazdama na njušenje.

Svidočili smo „otimanju“ silno velikog iznosa novca koji je prikupljen , od nas samih, za sanaciju da bi ga „menađeri“ našeg boljeg sutra, potaracali di su šušur i dokonost, njima, prioritet.

Na Zapadnoj obali još se ne ćuti, a tribalo bi.

Sumnjiv san za budućnost Karepovca, sumnjan u uspješnu sanaciju, a alternativa još nikako da proradi.

Zašto smo prokleto neorganizirani? Zašto su nam požari iskasapili okoliš? Zašto nam voda iz Jadra, za poveći kiša, nije za piće? Zašto su nam podmorje, šume i prostori van užih centara devastirani i na sramotu.

A očito je da se smeća za dugo, dugo, nećemo rišit. Tili mi to ili ne, naše druženje sa smradom će potrajati.

Za čist zrak triba potrošit na smrad.