S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SOLINSKA KARTOLINA

Ante Tešija

 |  ožu. 21, 2022

ŠTO JE, SPAVA VAM SE?

Ne znan više koliko je dana proteklo od zadnje sjednice GV Solina a pari mi se ko da je pol’ godine. Ništa se ne dešava. Grmljavina o prominama utihnula, čak se nitko sa nikim i ne svađa.

Di su nestali predstavnici naroda? Oni koji su na sva zvona nudili promine na bolje, drugačiji smjer i poštenu politiku u solinsku butigu. Ništa. Sve zamrlo. Pari mi se da je zaprav zavlada zimski san.

Sutra je prvi dan prolića. Cviće u pitarima počima pupat. Budi se priroda. Valjda će i cjetovi naše političke elite razasut „miris“ demokracije koji im se zagubija u škafetinima vlastitog interesa.

Ajde dečki, probudite se, popijte kavu, sazovite sjednicu, izvjestite nas o namjerama, o naglo uspostavljenoj pauzi, o razlozima vašeg odustajanja.

Ili, pošteno, jasno i glasno iznesite pravu istini da niste zaslužili povjerenje, povucite se, ponudite nove izbore da šansu dademo nekomu drugomu. Valjda Solin ima 19 svojih da se uvate u koštac sa vođenjem grada na pošten i dostojanstven način.

Grad je prostor svih nas. Nas koje ne triba djeliti, klasificirati ili drugačije tetošiti. Mi smo Grad. Vi ste Grad. Grad se gradi a nikako ne sputava.

Amo na nove izbore. Ako vi nemate što novo poručit, mi imamo!?

Zar se previše traži?

GRDOSIJA SE ŠMINKA

Lipo je prošetat solinskin kaletama, ulicama, kvartovima. Draga mi ta praksa. Sve vidiš, zdravlju nudiš šansu, a upriliči se i pokoji susret sa dragim ljudima našeg grada.

Draže je meni vlaju šetat bespućima mog vlaškog terena ma gori je još zima. Nema još šparoga a i vukovi se skalali sa Svilaje i nije im za virovat.

Zato je Solin pravo misto za brojit korake.

Nisan odavna iša od Širine ka centru. Nikidan jesan.

Bogami se ima što i vidit. Grdosija na mistu rodne kuće našeg velikana opasana skelon što kazuje da je šminka na redu. Navri puste daščurine nude spoznaju da je tu luksuz na djelu.

Kontan, sićajuć se, kolika je bila po gabaritima rodna kuća našeg don Lovre, i skonta san da se ona mira može tri puta okrenut u ovoj rekonstrukciji. Na ploči koja mora visit na ulazu još piše, rekonstrukcija. Tko ne razlikuje, nešto sa njim nije u redu.

Što je solinska vlast iz 1994 god. mislila kad je tu rodnu kuću proglasila zaštićenin dobrom, ne znan, a zašto nova vlast nije to zaštitila, isto ne znan, nit moš znat jer se ne izjašnjavaju.

Reć’ da su komunisti bili svjesniji, bilo bi neukusno, no prilike šalju poruke.

Grdosija će uskoro pomest sićanje na našeg velikana.

Ko da je ikoga briga za tim!

KAŽEN VAM JA, U MLADIMA JE BUDUĆNOST NAŠA

Već san dosadija ponavljajuć moju staračku misao kako sve triba odmah predat u ruke mladima. Ne baš uhljebničkom praksom već pošteno i zaslužno.

Vridni ravnatelj solinskog Gradskog društva Crvenog križa, gospodin Grubišić je oša u zaslužnu mirovinu i moran priznat da san pomislija kako će na njegovo misto, po nikoj staroj praksi, doć odabran, pogodan, netko. Kad, vidi ti to, plesne me iznenađenje.

Tu je jedno mlado, posebno, lice od tridesetak godina, solinjanka Buga Blažević. Tu je već dugo kao netko tko je sebe duboko ugradija u posebnu problematiku sa radom oko posebnih skupina ljudi te se iz njenog javnog nastupa dade isčitati kako se nije falilo. Obrazovana i silno angažirana na više značajnih projekti sa dokazivo zavidnim uspjesima.

Raduju ovakvi treni. Nude nadu da se može. Vraćaju viru.

ISBN

Ja za sebe nikad nisan reka da san pisac. Nisan nikad gajia nadu da mogu bit značajan. Ja naprosto volin pisat i zato neumorno pišen. Moj hobi očito mnogi uzimaju za sebe značajnim. To me, čini mi se, drži na kvalitetnom životu.

Na stranu što je cjena izdavanja knjige „ubi Bože“, mene i još neke kolege solinjane muči jedan običan broj.

Broj pod imenom ISBN. To vam je oni broj koje se otisne na prvim stranicama knjige i bez kojeg vam knjiga nema nikakav značaj.

Taj broj vam daje izdavač. Mi iz Solina koji „glumimo“ pisce, svoj rad smo povjerili izdavaču „Dom Zvonimir“ i moramo priznat da se takovi izdavač ritko može naći.

Ali, ovi vražji ali nas muči. Ovi prozvani iz prvog pasusa su nam uskratili tu mogućnost. Bez ikakva razloga, razuma i logična objašnjenja, našeg su izdavača ostavili bez ravnatelja te su uzaludna naša penjanja skalama zatražit objašnjenja.

Oni, koji bi valjda tribali biti u praksi služnosti postadoše uteg, te se sa pravom, ja i drugi, ljutimo na njihov naum svog očitog revanšizma.

Mogu, ma nebi tija, zatražit novog izdavača. Dečki iz Doma sa starim ravnateljem ti ne daju samo ISBN broj.

Oni su puno više, vridnije, od toga.

GLORIJET, KOJI TO NIJE

Drago mi koračat pored nove uređene građevine, i prostora, na dnu Gospina otoka.

Moran priznat da je projekt lipo sija u prostor te se silno radujen da ću na „dva“ koraka moć popit kavu, pročitat novine i posjetit našu Jelenu na katu.

Okoliš je uredan, funkcionalan i u službi ugodnosti.

Ovdi o cjeni nebi. To je već u fazi dokaznog.

Ovdi bi o imenu. Tepa se NOVI GLORIJET!?

Ovo „novi“ može stat, međutim rič glorijet valja izbacit iz uporabe i ,nedaj bože, natpisa na objektu.

Jer Glorijet je mala građevina u parku u obliku antičkog hrama, paviljona ili trijema, podignut uz neki dvorca, vidikovac na neko znamenito mjesto, u funkciji odmorišta. To je misto za odmor i poeziju. Druženje uz muziku ili slične aktivnosti.

To nikako ne može biti kafić, restoran, bučno okupljalište a naročito za neku gospodarsku djelatnost.

Neka nama novog solinskog momenta, ma ipak budimo malo ozbiljni.

„BLEJANJE“ O POTREBI RURALNOG RAZVOJA

Dosadno je, nepotribno i nepošteno, svako malo isticat neku potribu koju ne želiš ili ne znaš realizirati.

Puna su usta, onima koji su zaduženi, potribe ulaganja u prostor gori iza Kozjaka, Mosora, Biokova.

Dobro, slažemo se, pa krenite već jednom, tko vam brani? Recite, tko vas sputava da vam, damo ruku pomoći. Mi koji smo gori ugledali svjet, koji smo gori živili i koji se vraćamo, silno smo zainteresirani da se vaš glas realizira.

Ali vi lažete! Vi niste spremni za to, niti želite niti posjedujete znanje, moć, snagu, volju.

Drugi čovik naše Županije šalje vidljivu, značajnu, poruku javnosti kako bi u ova ratom opasna vrimena tribalo izbjeglice iz prijateljske Ukrajine usmjerit u naša napuštena mista, polja, da tu žive, rade i nađu svoj dom.

Slažem se. U potpunosti. Nudim svoj dom porodici koja to prihvaća.

Prihvaćam. Ali ne prihvaćam vašu ispraznost. Vašu lažnu humanitarnost. Vaš bjedni pokušaj dokazivanja vlastite veličine.

Već 15 godina ista ta županija ne dozvoljava domaćem čoviku da na svom izgradi gospodarski dom u službi razvoja i napretka, te vaše „Dalmatinske Provanse“.

Bjedno, jadno i ponižavajuće.

Za vas!

ZAŠTITIMO NAŠ GRAD

Proučija san ovu temu, ko što sve što me zanima proučavam, po pitanju zaštite, način i praksa, okoliša.

Grad nam je u raljama napuštenosti. Dobro, priznan i slažem se, da imamo velike oaze potpune uređenosti no u globalu smo napušten Grad po pitanju EKO zaštite.

Tomu svidočin sa vlastita balkona, sa mnogih šetnji, sa „razglednica“ grada.

Zašto smo digli ruke od rješenja teg problema? Dva su razloga. Nesposobnost izvršenja Zakono o zaštiti, ili naprosto, običan, ljudski strah.

Često čujen jednu savršeno bedastu rečenicu. „Ne smi se dirat u privatno vlasništvo“.

Slažem se. Po pitanju vlasništva i ničeg drugog.

Po tom objašnjenju se može na privatnu parcelu uskladištit opasan, za zdravstvo, materijal a da lokalna zajednica širi ruke i sliježe ramenima u znak nemoći.

E, nije to baš tako.

Lokalna zajednica posjeduje zakonite mehanizme da izmjeni to stanje. Pitanje je samo, želi li to, smije li to.

Ako ne želi, ili je tu u pitanju strah, sačuvaj nas Bože tako vođene lokalne zajednice.