ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
SRITNA NAM ‘021
Ante Tešija
PODSTANARI OBORUŽANI MRŽNJOM
Čija je naša planeta? Tko polaže pravo na nju?
Razbacani su privatini posjedi po svim njenim kantunima. Zapasali ljudi prostore i čuvaju tako da smo svidoci u povjesti pustih ratova sve u dokazivanju vlasničkog lista 1/1.
Možeš u svom okviru radit što te volja no prste sebi kad pomisliš na širenje. No kako se došlo do vlasničkog lista i zašto su međišnici jedan drugom na nišanu nije teško skontat.
Zbog nesređenog katastarskog stanja. Ne postoji katastar di su pohranjeni podaci o pripadnosti. Samo papiri služnosti. Čovik je samo podstanar na najlipšoj planeti u svemiru. Kažu da je Bog tu upleja svoje prste.
Služnost ne podrazumjeva samo gucanje plodova već i brigu o održivosti onog što si dobija na dar. Čovik se malo razigra. Uzima više neg’ mu triba, razbacuje se plodovima i tamani sastojke održivog stanja. Drugim ričima, čovik je loš podstanar. Pijana baraba koji nije svjestan kazne a ona se pomalo približava sa pustim opomenama koje se ne uvažavaju.
Čovika i čovičanstvo često taru različiti virusi koji izazivaju pandemije bez obzira kako čuvaš svoju granicu. Manje više za sve se pronađe lik no jedan virus je osta netaknut, ukorijenjen duboko u ljudskom tilu a za njegovo istrebljenje likarije očito nema. Ili čovika naprosto nije briga.
Taj virus se zove mržnja.
KROV NA KARTONSKOJ PODLOZI
Tragedija kojon svidočimo u ovo praznično vrime čovika tira na pusta negativna prozivanja jer nitko me ne može uvjerit da se nije moglo bolje tako da i potresi mogu biti obuzdani u svom rušilačkom stampedu.
Područje Petrinje, i okoline, su naprosto održavani maćehinski. Rič lešinari je teška rič ma jedino ona priliči u ovakvom osvrtu. Gledan razrušene kuće. Cigla i greda. Ništa drugo se ne zapaža na gromili. Zašto tu nema betona i željezne armature? Iz ustiju mnogih se razabire da su te kuće poslin rata bile na obnovu Države.
Znači da se imao fond za obnovu. Znači da se išlo na natječaj. Znači da je netko ovlašten dobija posao obnove sa nadzornim tijelom. Dakle 80% kuća su bile na proračunskom, i dobrovoljnom, kontu. To je čisti kriminal jer je doveden ljudski život u opasnost. Po Ustavu RH svi njeni stanovnici imaju pravo na zdrav i siguran život. Zašto je Država, i njena mnogobrojna administracija, dozvolila da ti lešinari trpaju novac u vlastite žepove?
Da li je netko kažnjen? Nisan čuja da jeste. Da li će netko odgovarati i biti kazneno gonjen jer postoje materijalni dokazi, sumnjam? Zašto? Jer se očito pogodovalo a u pogodovanju puno prstiju je šporkano.
A dok Država ne krene u tom pravcu, loše se piše i njoj i nama.
DEBELJAK DILI DEBELE SNOPE
Ne volin nikakvo preseravanje a jedno takvo san zapazija iz medija na području pogođenim potresom.
Čovik rado pozira kamerama dok dili snop novčanica na nikom makadamskom putu, ljudima, a da nema pojma tko su niti zašto im daje.
Normalno da nisam kontra pomaganja, sam san u tom điru, no na ovakav način koji grubo krši ljudska dastojanstva, ne priliči, još ako se iza cakla za volanom nalazi vlasnik najvećeg brodogradilišta u Državi.
Ok, to je njegov novac i on sa njim može radit što mu volja no nikako da ruši normalna, i moralna, načela ljudskog suodnosa.
Ako je tim činom htio sebi gradit spomenik, mislim da mu je on od obične kartušine.
KONAČNO MI „SVANILO“
Da čoviku nije potribno puno za radost pokazuje slučaj mene samog.
Nakon 12 godina san dobija traženi odgovor. Kakav takav, ma raduje. Radi se o odgovoru Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine na moj Zahtjev o povratu oduzete imovine u doba totalitarnog sustava, točnije ’49 godine u vrime Jugoslavije.
Jasno i nedvojbeno konstatiraju da to nije u domeni njihovih obveza već me upućuju na SDŽ službama gdje stoluje već dugo ovaj Zahtjev a na kojeg se gospoda ne kane izjasniti.
Jedan debeli registrator papira je pun no odgovor nikako da stigne. Makar i negativan.
Sad mi ostaje borba za svoje jer je pravomoćno potvrđeno kako nije ništa urađeno prema zakonu te da nema smetnje da se pozitivno odgovori na taj Zahtjev. Vjerovatno kreće nova tužba, mrcvarenje i totalna bedastoća administracije, koja ne zna ili neće raditi svoj posao za koji je dobro plaćena.
A imaju papir koji sve to potvrđuje. Koga se plaše? Ja znan koga, oni znaju koga. Ma uzde vlastitog opstanka na vlasti se ne smi dovest u pitanje.
Đavliji je interes.
OŠA JE
Nije bitno tko je, kako se zove, di je rođen, di živi, koliko je star, koliko je bija na ratištu, tko mu je potpisa ratni put, tko mu je ustanovija invalidninu, kako je dobija stan, da li ima kuću,već je bitno da ga je proda, otiša i ostavija dvojbe. I to nakon medijske prozivke.
Nije na meni da sudim ma me silno žalosti spoznaja da tu nešto ne štima.
Žalosti me što je netko drugi zakinut. Što o njemu nitko nikad nije poveja računa. Što je bija pet godina izložen stradavanju te da i dalje živi u skromnom domu muku mučeći sa odgojem dice i preživljavanjem.
Njega je zanimala obrana Domovine.
Ovog prvog nešto drugo.
PLATI I ŠUTI, BOLJE TI JE
Jedan san od onih što ništa ne prepušta slučaju. Prošli put san pisa o kazni za zaustavljanje na trotoaru. Ispita san stanje prije neg’ platin kaznu.
Odmah da rasčistimo dvojbe. Kriv san i moran platit. No oću otklonit dvojbe.
Uša san u ured koji je isprinta kaznu i zatražija san objašnjenja.
Kamere su postavljene na tom punktu jer je opasan i postoje niz dućana koji imaju dozvolu za rad no bez parking prostora su. A kamere služe da uvate prekršitelja. Zatražija san izlist broja automobila koji su tu taj dan uhvaćeni. Ne može. Zatražija san izlist kazni. Ne može. Samo putem suda. Zašto je navedena kriva adresa? Sljeganje ramenima. Pokažite mi sliku? Tu je. Nema šta, nasadija san se pola na trotoar, pola na cesti. Zaustavija ma nisan parkira. Nesmetano ma malo tisno.
Zašto redovito ne naplaćuju uhvaćene jer uzaludna je kamera ako dile nepravedno sortiranje. Ništa od odgovora. No dobivan odgovor da je trenutno u centru Solina bar 200 ljudi krivo parkirano. Zašto ne kažnjavate? Nema ljudi, samo dvojica. Zaposlite! Eno vam gradonačelnik, njega pitajte.
I zaista, pored toliko nezaposlene mladeži spali na dvojicu. A ako bi radili po učinku to bi bija bar neko vrime najprofitabilniji biznis u gradu. Jer je nepotribno spominjati da se za isti prekršaj nekoga kazni a desetinama progleda kroz prste. To je čak u domeni utužbi.
Sad da bi ja dokaza da san u pravu sa mojim zahtjevom potribno je ne platit, čekat tužbu i dokazivat.
Jer u riješenju nema mista prigovoru, neće se razmatrat.
Recite iskreno bi li vi?
PUCANJE U PRAZNO
Već tri dana na snazi je novi zakon kojim se zabranjuje prodaja i upotreba petardi i sličnih sranja koja nam uništavaju blagdane i novogodišnju noć.
Ja i moj Laki pozdravljamo tu odluku i čvrsto se nadamo da će idioti jedino moć pucat dlanom o dlan.
Laki vrti glavom dok mu tumačin da više neće bit straja u njegovu preplašenom srcu. Ko da mi kaže.
„Ostarija si ma naivan si i dalje“.
LJUDI NA DILU
Lipu reportažu nam je dala naša Slobodna. Nekih troje bolesnih starčadi je živilo u kući bez vode, vc-a, i mnogo čega još. Uletili susidi. Dobri ljudi. Skontali da je sramota to znati i ne poduzeti potrebno.
Bravo ljudi. Srami se državo. Nitko me ne može uvjerit da se za tu tročlanu obitelj, jedno slipo, nije znalo. Koji klinac će nam Država i njeni uhljebi kad nisu kadri pokrit jedan običan sitan belaj koji toj obitelji život znači.
A meni znači da san u stvari šokiran. Čime? Različitostima koja nas okružuju. Svidočimo silnom pokretu pomaganja ljudima stradalim u potresu a tu desetine godina, prid nama, priko puta, žive ljudi koji da bi se olakšali moraju prić cestu i u poljski vc. Pazite, jedno je slipo.
Još jednom, bravo ljudi koji ste obavili posao.
DI SU?
Di su pretvorbeni velikani, ratni profiteri, generali trenutka, mudraci napretka, bogatuni i „humanitarci“ u miru. Di je mladež pod stjegom stranačke zastave? Di su viđeni? Di su medijski praćeni modni mačci? Di su partijski ponuđači blagostanja? Di su bahati sinovi miljunaši bez dana radnog staža? Di su šerifi sa vlastitim šoldima?
Nema ih. Ili ih ima ma veoma malo. Nemadu oni vrimena bavit se tim „pizdarijama“.
Ma ima onih koji zaslužuju svu slavu trenutka i života kojeg žive.
Ima ih, ma su prokleto šutljivi i nezainteresirani da nogon u guzicu reguliraju stanje.
