S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SVE JE JEDNOSTAVNO KAD OŠ RAZUMIT

Ante Tešija

 |  stu. 23, 2020

KAD MORAŠ BIŽAT

Podatak kako je od ulaska Hrvatske u EU, našu domovinu napustilo 250 000 ljudi, čitaj školovana mladost, tira na tugu i olakšanje.

Tugu, jer nije normalno da mlad čovik napušta Bogom dano bogato podneblje, a olakšanje zbog njihova spasa i mirnije budućnosti.

Zašto su ti mladi ljudi dali nogama gasa i sa sobom ponili, uz diplomsko znanje, i uspomenu na prošlost, najbolje znaju oni sami, a nama nije teško odgonetnut.

Jednom davno mi je palo na pamet da i sam krenen u avanturu novog, obećavajućeg, ma san triba samo jednu noć kako bi skonta da tu glupost sebi ne smin priuštit. Naprosto, jer nije imalo smisla poć gutat tamo niku maglušinu i smog pored vedrog Jadrana i blagodati usađene u prostor svuda okolo sebe.

Ovih 250 000 mladih ljudi zasigurno nisu avanturisti a još manje mrzitelji svoje domovine već su to ljudi koji su sustavno obezvrjeđivani i potirani da se sami snađu.

Mlad čovik je ko mlado stablo kojemu tribaju životni sastojci, sunce, voda, podrška i zaštita kako bi izresta u značajnost svog doma i pustija plodove daljnjeg razvoja zajednice di se najbolje ćuti, di je svoj na svomu, među svojima.

To bogatstvo smo im uskratili zbog sebičnosti, glupavog izbora predvodnika i namjernog stvaranja „klime“ pogodovanja bez osjećaja i obveza zajedništva. Pogažena je osnovna značajka zajedništva. Nametnija se rodijački sustav odabira kojim se zapasalo u zajedničko tvoreći osobno. Maglovita demokracija je suzila vidljivost u njenu utrobu značajnosti a kad trbušna utroba zacvili onda čovik ne bira sredstva za opstanak.

Nismo mi van Balkana, kako u dodvoravanju sami sebi kukuričemo, već smo mi duboko u tradiciji stoljetnog načina komunikacije, i odnosa, di su gudure bitan segmen izopačenosti. Granice je lako preći no za ograničenost očito nema lika.

Ovih 250 000 mladih ljudi koji će u novim sredinama spoznati mnogo toga novog, zasigurno će pozobljat i mogućnosti drugačijeg, te je izvjesno da će stanovništvom devastirana Lipa Naša biti van okvira njihovih planiranja.

Ostaju oni koji i tako nisu kadri zakoračit u novo.

DOGRADONAČELNIKOV POUČAK

Vraga ti više mene išta može iznenadit. Pa i po pitanju brisanja nerviranja san prid diplomom.

Samo me može zaškakljat neka nova poruka, saznanje ili dvojba.

Sasvim slučajno san naletija na izjavu dogradonačelnika našeg grada i moran priznat da san osta zbunjen, bez razumijevanja i valjana zaključka.

Čovik je potpuno jasno iznija potribu da se svaki političar grada Solina izvoli javno „pohvalit“ slikom iz Domovinskog rata, mećanjem iste na neku mrežu, u ove dane.

Čemu i zašto, do ovog trena nisan naša objašnjenje. Nisan skužija poruku i poziv.
Razumin čovika sa jedne strane jer su ovo posebni dani evociranja uspomena na teški i hrabri rat kojeg su upravo branitelji iznijeli na plećima, a Vukovar i Škabrnja stratišta potrebnog tugovanja. Sve to znademo već 30 godina i teško je nać neosjetljiva čovika na te povjesne činjenice no život valja valjat dalje a tu se isprepliću nove zadaće sa savim novim upitnicima i načinima.

Koliko god oću dokučit postavljenom „zahtjevu“ ne nalazim razlog njegova javnog plasiranja.

Pada mi jedna misao na um, a ako ju ovdje izložim, bojim se da ću navuć novu, nerazumnjivu, porciju „sumnji“ na sebe samog.

Ako je ta javno objavljena slika iz domovinskog rata, za političare Solina, dokument kojim su oni jedini rado viđeni na odgovornim političkim mjestima, zar to nije gmižuće krštenje Ustava RH, po kojemu smo svi ravnopravni, demokracijom obogaćeni, da biramo i možemo biti birani.

Zar to nije nova podjela koja nudi pogubne mogućnosti daljnjeg raslojavanja društva jer evo ja, i mnogi koje znam, nismo bili na gudurama Svilaje, Dinare, Velebita i u operacijama oslobađenja, ma svojim doprinosom, i obavljenim zadacima koje nam je naša Država zadala, znatno smo pridonijeli konačnom cilju.

Ili je to samo politička promocija pred nadolazeće lokalne izbore.

Da i imam takovu sliku ja nju zasigurno nebi javno objavija jer smatram kako je došlo vrime da se mnogo tega arhivira a budućnost promovira.

Mlad čovik od 30 godina starosti ovim činom biva turnut u stranu, neopravdano i suludo jer se tek tada počeja mokrit u pelene.

BALKANSKO KOLO

Da nije izvjesni Ljubić iz BIH-a iznija činjenicu da je u Banja Luci pobjedija mlad čovik i da ga nije krstija ko rigidnog nacionalistu, što bi za nas suside značilo opasnost, ovaj tekst nebi ugleda svitlo dana.

Iz razloga što me živo nije briga za događanja u para državici skrojenoj u butigu svjetskih sila na nakaradan način.

Sumnjan da postoji netko tko ne zna za parajliju, pognuti ramena, tupava pogleda i mrmljajućeg obraćanja, koji se odaziva na ime Dodik. Taj lik prkosi zakonima demokracije, pljuje na moral, obožava pritit i grabi bogatstvo koje jedino takovi diktatori i mogu zamračit.

I sad se pojavija mladi, njihov Pernar, političar koji ga potuka do nogu u njegovu bastionu vlasti, postavši gradonačelnik.

Kad o nečemu pišeš, moraš se informirat a meni je bila dovoljno jedno njegovo obraćanje nakon poraza di je javno poručija kako će za 200 000 svojih građana u Banja Luci uskratit grijanje jer su ga izdali. Uzest će sve biračke spiskove i di nađe neprijatelje mogu se pozdravit sa bilo čime.

Živija Lukašenko iz susjedstva.

No mene brine ova izjava stanovitog Ljubića.

Naš čovik, član BIH HDZ-a. I bi mi jasno.
Opasni su ti mladi jarci. Valja to maknit ustranu.

SVITSKE SVINJE

Priznan, volin u tavaju uz kumpir ispeć malo mlada odojka. A ko to ne voli?
Slika na naslovnici novine, i tekst, upozori nas kako nam se nije zajebavat sa stranim prascima. Povlače se iz prodaje jer imaju niku falinku opasnu za zdravlje. Skoro sve što se nudi dobavlja se iz vani. Domaće svinje su na poštedi, nisu očito ukusne i ne isplati ih se gojit.

A ja san uvik mislija da je prasac, prasac, ma od kud bija da bija.

Sićan se rane mladosti, kad bi kroz selo krenila grupa na čelu sa jednim koje je u ruci drža nož. Mi mulci smo, željni događanja, pratili te „ubojice“ koji bi bez trunke milosti uvatili jadnu svinju za noge, pa na leđa, kolino na šunjku i nož u grudi. Tako bi cilo selo opslužili, a bilo je toga.

Potom bi selo obiljužili miris paljevine strugane dlake, vonj oprani criva i miris žmara za trpezon. Mi mulci bi dobili mijur koji bi do besvisti naganjali.

Svaka kuća je gojila svinje. Bez njih nije bilo šanse preživit. Mi jadnici smo skupljali žire, čupali travu i nosili suhi šušanja za praščije potribe. Držalo se do prasca. Kod mene je bija jedan što je obožava da ga češen ispod vrata.

Najednom smo toliko postali fini, gospoda. Ne isplati nam se gojit vlastitu krmad. Štaš gojit kad tamo niki drugi svit rado iđe u svinjogoje.

A u stvari tim pokazujemo svoju jadnost.

Svinjogojstvo nije nauk u rangu kvantne fizike, no al’ nije bolje glumit gospodstvo i zaboravljat da su nas domaći prasci odgojili.

Pitaše nagrađivanog pršutara kako osigurava repromaterijal za svoju deliciju.

Nabavljam iz Belgije.

A što je tu naše, što ga čini tako kvalitetnim?
Bura.

Eto, da bar bura probistri ovo ludilo u našim glavama.

KORONA

Mene je ova pošast potpuno ispizdila. Ne znan di ću sa sobon, kako se ponašat i koga poslušat.
Ova moja mi svaki dan nabija na nos kako se ne čuvan. A mene maska guši. Izluđuje. A kako i neće kad san se ja rodija na arji pod Svilajon, kad san bos trča po ledu, ćuća mosure, kad san se odgojija na potpuno prirodnoj spizi, ispijajući svježa jaja, srčući tek pomuženo mliko i drčući na vitru i ledeni dok san čuva stado koje nam je davalo sve potribno za preživit.

Ovo zlo je svuda okolo nas, moš ga ćapat na miljun mista i načina. Slušan ja struku ma nas ne razumin.

Svi smo ka za to da se disciplina poštiva a niko je ne sprovodi. Izdaju se pusta upozorenja, traži odgovornost i propisuju oblici ponašanja.

Ja mrzin okove. Okove slobode u bilo kakovom obliku, no ako je stanje grezo, a ovo je, zašto pobogu ne proglasimo stanje opasnosti i zaključamo odluke. ZA SVIH. Selektivan pristup je loš. Pogodovanje je pogubno.

Ako nismo kadri sve stivat u isti okvir, ostavimo se ćorava posla. Ako smo kukavelj podložna dodvoravanju zbog nekih perifernih interesa, ne zaslužujeme više od psovke i gađenja.

Čemu da nas vučete za nos ako niste kadri hrabro istupit pred Torcidu, pred kolone u Vukovaru i Škabrnji, pred crkve i sločno, te objasnit da je ovo opasno stanje potribno uzest ko prioritet, a odgoda je sasvim ljudska i ničin ne narušava poštivanje, odavanje počasti i molitve.

Potribno i prosto, zar ne?

KREDITI

Mrzin kredit. Dva puta san ga diga, utren potrošija a godinama drća oću li imat za sljedeću ratu.

Zato san teški protivnik uzimanja kredita. Jedino u slučaju potribe kod koje nema odgađanja.

Slušan pusto svita koji se bave turizmom, kako kukaju poslin ove sezone jer zarada nije dostatna da se podmire krediti uzeti za ulaganja. Žaj mi je njih a radostan san što odavna ne srljan u te zamke. Pokrivamo se lancunon koji imamo.

Čitan hvalospjeve naše vlade o uplati velikog novca iz EU kojeg nam je Komisija dala za pomoć oporavka gospodarstva i spašavanja radnih mista u ludilu covida-19. Pol miljarde eura je tu, a isto toliko još stiže. Sjajno, nema šta. Hvala Bogu što smo usisani u to napredno društvo.

Pošto san ja ljubitelj informacija, gutan naslov a sadržaj mi teško proučavat, tako san se silno zbunija kad je, inače sjajni financijer, ministar Marić, objašnjava a ja priko uva sluša dok san kuva ručak, kako se ta velebna pomoć ogleda u kreditu sa redovitim, na tržištu novca, kamatama. Rok povratka 2030 godina.

A sićan se jednom davno, jedan novozaposleni u našu firmu, pozove nas da budemo gosti kod njegova ćaće koji je drža gostionu negdi u zaleđu zagore. Upozna nas je da se tu peče prava domaća janjetina, kapulica iz vlastita vrta, vino iz njihovi bačvi i kruv ispod peke njegove babe. Uz to, ima zog za balote.

Primamljivo, a dakud će. Prijavili se i oni koji nikad gori nisu koraknuli.

Sve u svemu bilo je za popizdit dobro. Sve do pet sati popodne. Zašto pet? Tad smo tribali, naideni i pošprucani, krenit nazad. E neš rode otić dokon. Šef nas postrojija i izdiktira, kako samo oni znaju, cifru koju imamo pojedinačno dat. On je sve pošteno izračuna.

A to što je „poštenjačinu“ pozivatelja prid svima nama posla u tri pizde materine kod nikoga nije, na putu nazad, povratilo pozitivno raspoloženje.

„A moga san za ove pare pet obida imat“-riči su bile jednog sa zadnjeg sica moje Mazde.

„Jesi, normalno da jesi da ti se muktačina nije svidila i gujica raširila“- sa guštom je dobija odgovor.

A kako bi bilo lipo, i normalno, da je nezavisna i slobodna Hrvatska iskoristila sve svoje potencijale, proizvodne mogućnosti, turizam, poljoprivredu, stočarstvo i moderne tehnologije, uz pozitivne zakone, dolično pravosuđe i demokraciju, davati drugima kredite.

Priča mi moj gost iz Norveške, ledene i jebeno postavljene na sjeveru, da imaju toliko ušparane love da više ne znaju di bi sa njon.

„Kupite nas“- bile su moje riči na što se nasmija i nagnija cilu čašu mog crnog vina, uz osmjeh.

Lako se njemu smijat.